Problem reality emisija kroz film Trumanov show

Truman Burbank je po rođenju posvojen od strane televizijske kompanije. Ova će vam se rečenica učiniti jako neobičnom ako niste upoznati s radnjom filma Trumanov show, koji je vrlo zanimljiv ne samo zbog koncepta priče, nego i zbog problema današnjice na koje ukazuje.

Radnja i ideja filma Trumanov show

Život Trumana Burbanka bio bi sasvim običan da ne postoji jedna bitna značajka koja taj život čini vrlo neobičnim – on je dijete reality emisije. Njegovo rođenje bilo je stvarno, ali od tog trenutka nadalje sve je oko njega fabricirano kako bi se zadovoljile potrebe publike za stvarnim, neodglumljenim emocijama. Dakle, njegovi otac i majka, najbolji prijatelj iz djetinjstva, supruga, susjedi, pa čak i susjedov pas, glumci su unajmljeni za potrebe emisije koja se prikazuje 24 sata dnevno već 30 godina. Svi godinama uspješno igraju svoje uloge, osim Trumana kojem je taj isti scenarij – stvarni život. Kako bi sve bilo potpuno realistično, stvoren je i poseban grad na otoku iz kojeg Truman nikad ne izlazi, što je uvjetovano njegovim velikim strahom od mora, osiguranim insceniranom tragedijom iz djetinjstva. Diljem tog grada postavljeno je više od 5000 kamera koje prate Trumana doslovce od njegovih prvih koraka.

Kako bi pobjegao iz tog svijeta, kako bi se uopće probudio i shvatio da je lažan, a zatim i kako bi otkrio način da iz njega izađe, Truman mora pobijediti sve obrasce ponašanja i razmišljanja kojima je uvjetovan od djetinjstva. Jesu li time scenaristi i nama poručili da smo uvjetovani televizijom i svijetom kojeg nam ona servira; moramo li i mi nadići brojne obrasce na koje smo tako dobro već naviknuti?

Nastranost današnjih reality emisija

Film ne samo da propituje etiku stvaratelja medijskih sadržaja, već i naš vlastiti moral kad se zadovoljavamo, a na kraju i tražimo sadržaj koji nam nude. Neuvažavanje privatnosti, opsjednutost slavnim osobama, glorificiranje materijalnog bogatstva i na kraju, granice koje smo spremni brisati da bi tu zabavu postigli. Što nam nude popularne reality emisije? Djevojčice  koje se oblače u provokativnu odjeću, šminkaju, koriste umjetne nokte, trepavice i sprejeve za samotamnjenje radi natjecanja ljepote (Toddlers in tiaras); djevojke koje su neplanirano zatrudnjele sa samo 16 godina (16 and pregnant), planetarno popularnu obitelj Kardashian čiji se poslovni uspjeh temelji na kamerama koje obilježavaju svaki trenutak njihove intime; mladenke koje se bore za mnogobrojne plastične operacije kako bi njihovo vjenčanje bilo “savršeno” (Bridalplasty) i tako dalje. Osim što je koncept privatnosti potpuno ogoljen, pojavljuju se i sve nastraniji koncepti koji se uspješno prodaju i postižu visoku gledanost. Nameće se pitanje dokle seže naša pohlepa za zabavom na ekranima.

Kako se nositi s tim?

Pozitivan ishod filma ostavlja mjesto pozitivnom shvaćanju budućnosti – nije nemoguće pobjeći iz umjetne lagodnosti.  Kad uviđa istinu o tom svijetu, Truman ga odbacuje i odlazi iz njega kako bi našao bolju, značajniju egzistenciju, što i nama ostavlja nadu da možemo napraviti isto. Ne moramo odbaciti medije, ali se možemo distancirati od komfora kojeg nudi medijski zasićena kultura i biti spremni živjeti u svijetu kakav on zapravo jest.

 

 

Autorica:

Mirta Andrlon, 29. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 28. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://bit.ly/31BPXbG

“In a hole in the ground, there lived a hobbit…”

Oksfordski profesor staroengleskog jezika i klasične filologije John Ronald Reuel Tolkien (3. 1. 1892. – 2. 9. 1973.) svoj bajkoviti svijet utkan kroz knjigu Hobbit počeo je uobličavati tijekom 1933. godine.

Nastanak bajke o hobitu

Tolkien je svoju mlađu djecu, devetogodišnjeg Christophera i četverogodišnju Priscillu, u to vrijeme uspavljivao pričama o čudnom liku nazvanom Bilbo i njegovim pustolovinama po nepoznatim zemljama. Kako bi radnju učinio zanimljivijom, s vremenom je počeo uključivati patuljke, čarobnjake, zmajeve i slična nadnaravna bića karakteristična za svijet bajki. Tako su se kockice počele slagati, a nekoliko godina ranije slučajno zabilježena rečenica dobit će svoj smisao i dotad nedefinirani junak Bilbo postaje hobit, pripadnik vrste dobroćudnih malih stvorenja sklonih lagodnom životu i ljenčarenju u dokolici.

Iako je u početku Hobbit bio samo bajka za Tolkienovu djecu, za mnoge je generacije to djelo puno više od toga. Kako je ova knjiga utjecala na živote mnogih generacija? Prije svega, hobit Bilbo Baggins ima sličnosti s mnogima od nas, bez obzira na svoj maleni rast i dlakave noge. On voli čaj, tost, pekmez i kisele krastavce, ima ormare pune odjeće i smočnice pune hrane, voli pogled sa svog mirnog prozora i nema baš puno želje vidjeti što se krije u daljini. To je osoba koja voli uživati u svom životu, pokušavajući ga pri tome učiniti što lagodnijim, mirnijim i ljepšim. Sve do dana dok ga čarobnjak Gandalf ne odluči priključiti družini patuljaka koja se želi vratiti svojoj postojbini, planini Erebor i među blagom skrivenim u njezinu podzemlju pronaći čarobni dijamant koji će im pomoći vratiti njihovo izgubljeno kraljevstvo. Ta će neočekivana avantura Bilba uvući u niz događaja, novih spoznaja i poznanstava – upoznat će vilenjake, sudjelovati u okršajima sa zlim orcima i divovskim paucima, te na kraju odigrati ključnu ulogu u finalnoj bitci sa zmajem Smaugom i mračnim silama.

Radnja i pouke priče

Bilbovo putovanje od udobnosti njegova doma u Shireu do planine Erebor ogledalo je putovanja svakog čovjeka kroz život. I to ne samo onih lijepih  životnih dijelova, što će na kraju Bilbo i sam shvatiti. Kroz tu pustolovinu, Bilbo Baggins razvija svoju ličnost, postaje sve razumniji, odrasta, a jasnoća donošenja odluka sve više mu pomaže prebroditi svakodnevne neprilike. Uz to, ova bajka pomaže u pokazivanju razlike između dobra i zla, ponajprije kroz prsten koji čini neku nevidljivu granicu između tih dvaju polova, te kroz odnos u družini i upoznavanje različitih likova, kao i prijateljstvo kao temelj izlaska iz nametnutih teškoća. Na kraju avanture, vrativši se kući, Bilbo postaje sasvim druga osoba, svjesna čitavog tog opasnog i predivnog svijeta, a koji njegovi sumještani izbjegavaju, u strahu da će im narušiti sigurnost uljuljkane svakodnevice.

Filmska trilogija – dobre i loše strane

Ova knjiga ima i svoje trodijelno filmsko uprizorenje pod redateljskom palicom Petera Jacksona čiji je prvi nastavak „Hobbit: Neočekivano putovanje izašao 2012. godine, drugi dio „Hobbit: Smaugova pustoš” 2013., te zadnji nastavak „Hobbit: Bitka pet vojski“ 2014. godine. Najveća kritika svim filmovima ide na dužinu jer je knjiga Hobbit vrlo mala, od nekih stotinjak stranica, te pri razvučenosti djela na tri filma gubi se na dramatici. Međutim, unatoč tome to je jedna vrlo uzbudljiva trilogija koja zaljubljenike drži prikovane uz sjedala, svojom ljepotom kadrova, širokim planovima u kojima se prikazuje priroda i sve to uz izvrsnu glumu i odlične filmske efekte. Jedino se može postaviti pitanje opravdanosti postojanja velike količine nasilja koja je prisutna u ovoj filmskoj trilogiji i je li se ta količina mogla kako ublažiti. No, kako je i knjiga prešla put od bajke za Tolkienovu djecu do odraslih obožavatelja, tako je i s filmovima. Tolkienova djela prvorazredna su poslastica za sve one koji vole odlutati putevima mašte. Tolkien nije ni mogao sanjati kako će ga njegove priče nadživjeti, stvarajući širok krug poklonika.

 

 

 Autor:

Mehmed Hatipović, 3. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 28. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://bit.ly/3lrCb36

 

 

Stereotipi u medijima

Stereotipi se nalaze svuda oko nas. Čovjek ima potrebu pojednostavljivati reagiranje na bezbroj složenih vanjskih podražaja i svijet učiniti dosljednim, predvidljivim i jednostavnim za razumjeti čak i kada on to nije. O nekim je stereotipima razina svijesti visoka i doživljavamo ih kao šaljive dosjetke, s druge strane nailazimo na velik broj stereotipa koji nisu svjesno doživljeni kao takvi, a mogu imati štetne utjecaje na percepciju o određenim situacijama, osobama, grupama ljudi i idejama.

Stereotipi se uče kroz socijalizaciju već od najranije dobi. Nekritički, bez mnogo razmišljanja stvaraju se jednostavne slike o svijetu oko nas. Jednom usvojeni, takvi stereotipi otporni su na promjene uslijed novih informacija. S obzirom na takvu situaciju javlja se potreba da se u medijima progovara o stereotipima, a ne da ih se unutar medija isključivo stvara.

Stereotip “ružičasto-plave kulture”

Jedan takav zanimljiv članak našao se davnih dana u Večernjem listu, gdje se progovorilo o tome kako bajke, knjige i animirani filmovi odašilju uvriježeno viđenje muško-ženskih odnosa. Uputilo se na stereotip „ružičasto-plave kulture“ koja prožima društvo i važnost razvijanja svijesti kod roditelja kako bi se oduprijeli takvim utjecajima. U članku je spomenuto i kako implicitne, ponekad i eksplicitne poruke koje djeci šalju slikovnice i animirani filmovi, te igračke namijenjene različitim spolovima – budućim muškarcima i ženama – imaju dalekosežan utjecaj. Velik je broj ovakvih primjera o kojima bi češće trebalo progovoriti i iz samih medija.

Stereotipa se ne možemo u potpunosti osloboditi, ali možemo postati svjesniji njihova postojanja. Formirani su na osnovi nedovoljno informacija, u nedostatku promišljanja ili znanja. Obratimo pažnju na važnost kritičkog pristupa medijima. Budimo otvoreni, uvažavajmo, potičimo, ne zanemarujmo promišljanje o vrijednostima koje se šalju putem medija. Važna je znatiželja, osluškivanje, učenje, pozitivan pristup, primijetiti generaliziranja, etiketiranja ili grupiranja. Važno je propitivati!

 

 

Autorica:

Tamara Hrženjak, 26. travnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 25. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.pixabay.com/

Žene – seksualni objekti u promidžbenim porukama?

Prateći marketinške kampanje može se zaključiti kako su apeli na seks postali pravilo, a ne iznimka. Reklame s izraženom seksualnom konotacijom privlače pozornost i potiču emocionalne reakcije potrošača, a u osvajanju tržišta koriste se sva moguća oružja. Takve reklame kreiraju stereotipnu sliku žene što može utjecati na to da ih društvo počne doživljavati u skladu s tom predodžbom, ali i na to da se i one same doživljavaju na takav način. Reklame koje žene pretvaraju u objekte, krše načela ravnopravnosti spolova, diskriminiraju, vrijeđaju i ponižavaju vrlo su česta pojava, osobito na komercijalnim televizijskim postajama kojima su reklame najveći izvor profita.

Industrija marketinga predstavlja jedno od najrazvijenijih dijelova tržišta, kako u svijetu, tako i kod nas. Posljedica sve bržeg razvoja segmenta tržišnih komunikacija je sve veća pojava istovrsnih proizvoda koji teže zauzeti svoj dio kolača na tržištu. Takva situacija kreatore oglasnih poruka usmjerava prema stvaranju mnoštva agresivnih poruka koje bi svojom originalnošću i radikalnošću trebale biti zapaženije i učinkovitije. S druge strane, potrošači i primatelji poruka na svakodnevnoj su bazi izloženi reklamnim porukama koje prelaze prihvatljivu mjeru.

Pravna regulativa spolne diskriminacije u hrvatskim medijima

Kada je riječ o seksualnoj objektivizaciji žena u medijima treba spomenuti kako u Zakonu o medijima (čl. 20) stoji da „nije dopušteno oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na uvredljiv ili ponižavajući način s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje.“ Reklama je sveprisutni biznis, a prikaz žena na uvredljiv način dio je naše svakodnevice. Modna industrija, kozmetička, prehrambena, telekomunikacijska industrija, pa čak i kampanje turističkih zajednica preplavljene su reklamnim porukama u kojima se žena svodi na objekt, tretira kao stvar i služi kao modni dodatak muškarcu.

Mediji imaju veliku snagu i moć utjecaja na mase. Činjenica je da mediji danas postaju glavni odgojitelji ljudi općenito, a pogotovo djece i mladih. Iako su ljudi ti koji se trebaju baviti medijima, često se događa da se mediji bave ljudima i preuzimaju najvažniju ulogu u njihovu životu. Važno je imati na umu kako nemaju svi medijski korisnici jednaku razinu obrazovanja, niti  iste osobne kriterije, stavove i vrijednosti. To u velikoj mjeri ovisi o društvenom kontekstu i procesu socijalizacije pojedinca, kako u obitelji, tako i putem institucija, pa i samih medija. Stoga diskriminirajući prikaz žene u medijima može na različite medijske korisnike različito utjecati.

Valja istaknuti kako prema Zakonu o ravnopravnosti spolova (čl. 36) „Mediji koji objavom programskog sadržaja ili oglašavanjem predstave žene i muškarce na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način s obzirom na spol i spolnu orijentaciju kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom do 1.000.000,00 kuna.“ Unatoč tome,  još uvijek nije poznato je li u Hrvatskoj itko ikada kažnjen sukladno ovom zakonu, a reklame koje bi se mogle protumačiti kao seksističke ili uvredljive prikazuju se na svim televizijskim postajama, i prisutne su u gotovo svim tiskanim izdanjima. Također, važno je naglasiti da, iako u Hrvatskoj postoji Sud časti Hrvatske udruge reklamnih agencija (HURA), u njegovoj se nadležnosti nalazi samo mogućnost izricanja sankcije zabrane oglašavanja spornih poruka, ali ne i provođenje tih sankcija.

Aktivacija emocija i hiperseksualnost žena u reklamama

Kao primjer kompanije koja za promidžbu svojih proizvoda koristi reklamne poruke u kojima su žene prikazane kao seksualni objekti može se navesti modna marka Suit supply čije su reklamne poruke izrazito seksističkog i provokativnog karaktera u kojima žena služi kao modni dodatak muškarcu, a njezino postojanje je ograničeno isključivo na zadovoljavanje njegovih seksualnih potreba. Na taj se način kod potrošača želi pobuditi i aktivirati želje i osjećaje koji stvaraju potrebu za reklamiranom robom.

Reklamne poruke u kojima dolazi do seksualne objektivizacije žena grade svoju vezu s potrošačem koristeći komponentu emocionalnog angažmana. Možemo reći da time dolazi do određenog nesklada između percepcije i realnosti po pitanju poimanja žena i njihovih uloga u društvu. Seksistički prikazi sami po sebi ne vrijeđaju isključivo dostojanstvo žene, već se u takvim reklamama i muškarci djelomično prikazuju na stereotipan način. Muškarci često bivaju svedeni na nagonska bića koja su najveći dio vremena orijentirana na upražnjavanje seksualnih potreba, ljepotu, modu i ispijanje piva u društvu svojih prijatelja.

Eksperimenti sa sveučilišta Princeton pokazali su da muškarci privlačne žene doista ne doživljavaju kao ljudska bića. Istraživanje je pokazalo da dio muškaraca žene u reklamnim porukama doživljava isključivo kao seksualne objekte. Prilikom gledanja fotografija žena u bikiniju kod muškaraca se aktivira onaj dio mozga koji se aktivira prilikom promatranja predmeta. Štoviše, kod muškaraca za koje se znalo da imaju izraženiji seksualni nagon dokazano je da je njihova reakcija na lijepu žena u potpunosti jednaka načinu na koji reagiraju na predmete. Da hiperseksualnost žena dominira u kulturnoj reprezentaciji onoga što bi žena navodno trebala biti, pokazuje i sociološko istraživanje sveučilišta Buffalo o tome kako mediji hiperseksualiziraju žene. U medijima se nalazi deset puta više hiperseksualiziranih prikaza žena nego muškaraca, i jedanaest puta više neseksualiziranih prikaza muškaraca u odnosu na žene što je očiti pokazatelj suženog medijskog prikaza žena: žene su pasivni objekti, uvijek spremne i dostupne muškarcima. Budući da je najveći dio medija danas roba na tržištu, oni prodaju svoj proizvod, a samim time prodaju i svoju publiku onima koji se preko njih reklamiraju. Stoga se sasvim legitimno nameće pitanje etike, moralnosti i društvene odgovornosti.

Istraživanje utjecaja reklama na hrvatske srednjoškolke

Slika žene koju nude reklame uvelike se razlikuje od slike stvarne žene. Žene u reklamama su redom mlade, vitke, besprijekorno odjevene i našminkane, stoga ne čudi što se kod stvarnih žena stvara osjećaj manje vrijednosti i želja za promjenom izgleda. Kako je tek kod djevojčica u adolescenciji koje većinu slobodnog vremena provode konzumirajući sadržaje masovnih medija putem kojih do njih dopiru takve slike i poruke. Istraživanje koje je provedeno u listopadu 2009. godine na području Republike Hrvatske u kojem je sudjelovalo 328 učenica srednjih škola kako bi se ispitalo utječu li televizijske reklame negativno na oblikovanje ideala i samopercepciju kod adolescentica pokazalo je sljedeće rezultate: Djevojke uključene u istraživanje u većini slučajeva se ne slažu da bi radije kupile proizvod koji reklamira lijepa, atraktivna djevojka, ali smatraju kako će se proizvod bolje prodavati ako ga reklamira takva žena. Nadalje, većini djevojaka TV reklame ne izazivaju osjećaj opterećenosti izgledom i ne smatraju starost osobe koja reklamira proizvod važnih faktorom. Na pitanja o poštovanju ženskog dostojanstva u reklamama, 46,6% djevojka smatra kako se u reklamama ne poštuje dostojanstvo žene, 38,4% je neutralno dok tek 15,3% smatra kako se žensko dostojanstvo ipak poštuje. Većina ispitanica smatra kako se žene u reklamama prikazuje kao lijepe, mlade i atraktivne, ali i kao objekt muške požude, dok tek manji broj ispitanica smatra kako se žene u reklamama prikazuje kao aktivne i poduzetne. Manji broj ispitanica je odgovorilo kako su žene u reklamama prikazane kao ovisne i podložne, a većina ih se ne slaže s tvrdnjom da su žene u reklamama prikazane kao pasivne i šutljive.

Također, istraživanje je pokazalo kako većina ispitanica smatra da se žene u reklamama uglavnom prikazuje u tradicionalnim patrijarhalnim ulogama kao što su to uloge domaćice i supruge te da se žene često pojavljuju u ulogama zavodnica, majki i prijateljica, a nešto manje u ulozi poslovnih žena. Nadalje, istraživanje provedeno na srednjoškolkama ukazalo je na to da adolescentice smatraju kako se u reklamnim porukama promiče kult tijela, te da se žensko tijelo kao takvo zlorabi u najvećem broju slučajeva. Ispitanice smatraju kako reklame ne promiču žensku inteligenciju već da stavljaju naglasak na ljepotu i zabavu. Prema mišljenju ispitanih djevojaka, žene u reklamama trebale bi biti uzor svim ženama, a upravo su reklame te koje poručuju kakve bi žene trebale biti. Što se položaja žena u odnosu na muškarce tiče, mišljenja su dosta podijeljena – 20,4 % ispitanica smatra da su žene moćnije od muškaraca, 20,1 % ih vidi žene u reklamama kao podređene, 22 % ih smatra da su žene prikazane kao ravnopravne s muškarcima, a 36 % ispitanica ne može to procijeniti. Također, većina ispitanica smatra kako prosječna žena ne sliči prikazu žene u reklamama. Važno je spomenuti kako je tek manji broj ispitanica pod utjecajem reklama zaključilo kako moraju promijeniti nešto na svome tijelu. Kao objašnjenje navedenih rezultata Jasna Šego navodi problem medijske kulture odnosno medijske pismenosti kojoj se u hrvatskom obrazovnom sustavu ne posvećuje dovoljno pozornosti.

Marketinška etika i društvena odgovornost

Upravo zbog svega navedenoga važno je govoriti o marketinškoj etici koja je samo jedan vid etičkog poslovnog ponašanja koji se odnosi na pridržavanje principa, vrijednosti i standarda marketinške struke. Svakako valja naglasiti kako ti zahtjevi idu dalje od zahtjeva zakonske regulative, te se tiču svih odluka, postupaka i aktivnosti. Apel na seks se vrlo često koristi u reklamnim porukama prvenstveno zbog toga što se drži da se na taj način može privući pozornost većeg dijela javnosti, a bit same reklame je privući pozornost. Međutim, koristeći takve apele u reklamnim porukama tvrtke mogu same sebi narušiti plan osvajanja tržišta upravo zbog toga što na taj način može doći do narušavanja imidža ili stvaranja pogrešne slike o njihovim proizvodima i uslugama, a možda i o kompaniji.

Kada govorimo o etici neke kompanije govorimo i o društvenoj odgovornosti. Naime, implementacija poslovne etike u poslovno upravljanje tvrtke je osnovni preduvjet za izgradnju poslovne sredine koja će prije svega biti društveno odgovorna. Stoga bi svaka tvrtka trebala imati etički kodeks koji će sadržavati smjernice za etično ostvarivanje ciljeva kompanije. Danas gotovo sve kompanije koje žele opstati na tržištu i koje drže do svog ugleda imaju kodekse, a u Hrvatskoj postoji i neprofitna organizacija koja ima za cilj promicanje poslovne etike – Hrvatski odbor za poslovnu etiku.

Naravno, važno je zapitati se gdje su u cijeloj toj priči mediji koji služe kao kanal za plasiranje takvih reklamnih poruka. Jasno je kako komercijalni mediji teže prvenstveno ostvarenju što većeg profita emitiranjem reklama, no ipak bi i njima trebalo biti važno djelovanje u javnom interesu jer je šira javnost ta koja konzumira njihove sadržaje. Mediji bi trebali balansirati između dva naizgled nepomirljiva zahtjeva – ostvarenja profita oglašavanjem s jedne strane, te brige za javno dobro s druge strane.

 

 

Autorica:

Marinela Katona, 7. ožujka 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 25. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

http://dailym.ai/2YAxLgC

 

Izvori: 

Antolović, K. 2010. Regulativa i samoregulativa oglašavanja i tržišnog komuniciranja. K&K PROMOTION. Zagreb

Martinović, M. (2007.) „Etika u marketingu s posebnim osvrtom na etiku u oglašavanju. Uvod u poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost. MATE d.o.o./ZŠEM. Zagreb

Šego, J. 2010. „Taj agresivni reklamnokultni svijet. Invazija promidžbenih poruka i mogućnost uređenja nemarkiranog prostora.“ Mediji i društvena odgovornost. Zbornik radova znanstvenog Okruglog stola s međunarodnim sudjelovanjem., Studijsko središte Hrvatskih studija u Skradinu, 29.-31. svibnja 2009. , Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb

Zakon o medijima NN 59/04, 84/11, 81/13

Zakon o ravnopravnosti spolova NN 82/08

http://www.citizenlink.com/2011/08/16/research-reveals-media%E2%80%99s-hypersexualization-of-women/, posjećeno 25. kolovoza 2020.

http://www.svevesti.com/a124860-muskarci-atraktivne-zene-dozivljavaju-kao-stvari, posjećeno 25. kolovoza 2020.

Medijska pismenost – što je to i zašto je važna?

Današnji svijet nije samo posredovan medijima, već su mediji dio našeg svijeta – a i svijet za sebe. Kao i u svim ostalim područjima, određeno znanje je važno za pravilno ponašanje u tom području. Mediji nisu iznimka.

Stoga, najprije valja definirati što je to uopće medijska pismenost i koja znanja ona uključuje. Danijel Labaš (2015) ističe: „medijska pismenost rezultat je medijskog obrazovanja, podrazumijeva pristup medijima te analizu, vrednovanje i stvaranje sadržaja i danas se smatra jednim od ključnih oblika pismenosti 21. stoljeća“. Takav podatak nas ne treba iznenaditi s obzirom na to da današnja djeca, takozvana „generacija Z“, odrasta od malih nogu uz medije, a mediji na neki način povratno odgajaju i njih. Kada pojedinac svlada spomenute (u tekstu podebljane) četiri vještine možemo govoriti o medijski pismenoj osobi koja je sposobna kritički i analitički razmotriti dobiveni sadržaj. Štoviše, djeca koja nisu medijski kompetentna potencijalno mogu zaostati u današnjem svijetu prepunom informacija, te stoga, pitanje nije više treba li nam medijsko obrazovanje već kako se ono može provesti.

Medijski odgoj i obrazovanje

Ono se u Republici Hrvatskoj primarno provodi kroz nastavu Hrvatskog jezika ne uključujući sve navedene aspekte, a čak 62% ispitanika smatra da bi obrazovanje za medije trebalo biti uključeno u hrvatski obrazovni sustav (DKMK, Ipsos Puls). Usporedno, Djeca medija, projekt Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, već godinama radi na dodatnom medijskom obrazovanju djece, roditelja i nastavnika, a od osnutka do trenutka objave ovog članka u sklopu projekta je održano više od 1200 radionica i interaktivnih predavanja u cijeloj Hrvatskoj za više od 27 000 učenika, roditelja, nastavnika i stručnih suradnika.

A zašto nam je svima potrebno medijsko obrazovanje?

  • Istraživanja potvrđuju činjenicu da roditelji često nemaju pod kontrolom za što i kako djeca koriste mobitel, te su takvim „nekritičkim“ pristupom medijima potencijalne žrtve elektroničkog nasilja, ili pak naivni čitaoci lažnih vijesti, a pritom se osjećaju samo i izgubljeno.
  • Roditelji, također, trebaju pratiti razvoj medija i biti medijski pismeni, iako je česta isprika roditelja: „niti imam razumijevanja, niti vremena“. Mediji su svijet za sebe i mi smo njegovi dionici, stoga kao takvi trebamo biti odgovorni u našem djelovanju.
  • Medijski odgoj nije samo sredstvo zaštite onih najosjetljivijih, već je dijete kompetentni subjekt, kojem se mora priznati njegova posebnost i ne ga zamišljati kao nesavršenu odraslu osobu, jer odgajati ne znači štititi, već stvarati i graditi autonomiju subjekta (Danijel Labaš, 2015).

Medijska pismenost nužna je za naše društvo jer svaki treći adolescent društvene mreže koristi od 3 do 5 sati dnevno, a svaki pet adolescent više od 5 sati dnevno. Gotovi svi adolescenti imaju pristup internetu od kuće (99.5%). Svaki peti adolescent društvene mreže provjerava stalno, a gotovo svaki drugi odmah provjerava dobivenu obavijest. Gotovo svaki četvrti adolescent otvorio je profil na društvenoj mreži s 12 godina, a 30 % njih s 10 godina. Prije 10. godine profil ima otvoreno gotovo petina mladih. Svaki deseti adolescent smatra da ima više online prijatelja nego stvarnih. U Hrvatskoj je 565 adolescenata (35% mladih) otišlo na susret s osobom koju ne poznaju uživo (Nacionalni istraživački projekt „Društvena online iskustva i mentalno zdravlje mladih).

Mediji nisu više dodatak našoj svakodnevici već njezin virtualni ekvivalent – shvatimo ga ozbiljno, educirajmo se zajedno.

 

 

Autorica:

Karla Jaman, 3. travnja 2020.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

DKMK, „Mediji (i) naši učitelji“, http://dkmk.hr/wp-content/uploads/2016/01/Mediji-i-na%C5%A1i-u%C4%8Ditelji.pdf

Labaš, D. (2015) „Djeca medija“, Medijska pismenost – preduvjet za odgovornije medije, ur. Car, Turčilo, Matović, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

Nacionalni istraživački projekt „Društvena online iskustva i mentalno zdravlje mladih, https://www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja/rezultati-nacionalnog-istrazivackog-projekta-drustvena-online-iskustva-i-mentalno-zdravlje-mladih/

Utječe li virtualnost na obiteljsku stvarnost?

Obitelj je kamen temeljac. Uči nas o komunikaciji, definiranju odnosa, ali i o vlastitoj identifikaciji i iako je to naša „primarna točka referencije i identifikacije pojedinaca“ (Hrvatska enciklopedija, n.p.), obiteljski odnosi promijenili su se dolaskom novih medija u naše živote.

Tang-Mui Joo i Chan-Eang Teng (2017) tvrde kako je ključan faktor uspješnosti obiteljskog odnosa komunikacija između članova obitelji zbog stjecanja međusobnog povjerenja, a međusobno povjerenje je kamen temeljac svih odnosa. No, ono što nam se događa danas – u medijski posredovanom svijetu – jest da se sve više mladih žali na opčinjenost i zauzetost roditelja s mogućnostima koje im nudi nova tehnologija. Dakako, uređaji za umrežavanja omogućili su obavljanje više radnji istovremeno, na primjer kuhanje ručka, odgovaranje na poslovan e-mail i razgovor s djetetom, a zauzeti roditelji takav multitasking definiraju kao dobitak vremena više nego li kao gubitak.  I da, možda to i jest dobitak na vremenu s obzirom na svestranost radnji, no nesumnjivo rezultira gubitkom kvalitetne komunikacije s djetetom koja bi trebala biti svjesna, prisutna, aktivna i usmjerena isključivo prema sugovorniku – djetetu.

Paradoks stalne prisutnosti i usamljenosti

Tako sljedeći svoj primjer i shvaćajući kako je virtualna dostupnost nadohvat ruke, roditelji kupuju djeci mobilne uređaje kako bi ih imali pod kontrolom i znali gdje su kada nisu kod kuće. U teoriji ovaj način kontrole čini se prihvatljiv, čak i logičan, no u stvarnosti se događa protu-efekt. Naime, dijete će taj isti mobitel gledati kao priliku za slobodu i privatnost. Štoviše, Sherry Turkle (2012) navodi kako se većina mladih ispitanika (koji su povezani s roditeljima na društvenim mrežama) požalila da se „osjećaju kao u klopci, s manje slobode“. Neminovno je, dakle, da je stalna dostupnost velika enigma današnjice, dok, s jedne strane, olakšava roditeljima da znaju gdje su im djeca i smanjuje brige, s druge strane, djeca reagiraju sasvim suprotno od očekivanja roditelja, te skrivanjem i nejavljanjem uzrokuju još veću zabrinutost. A nije ni to jedini paradoks novih komunikacijskih mogućnosti, nastavlja Turkle (2012), nevjerojatno je i kako nam je umreženost omogućila više vremena s bližnjima, a istovremeno sve manje pažnje prema njima. Takve obitelji naziva „postfamilijarne obitelji“, a karakterizira ih samoća u „kvazi-zajedništvu“. To su kućanstva gdje je svatko sam u svojoj sobi, no povezan virtualno u neku vrstu zajedništva. Tome u prilog ide i podatak da većina mladih koji slobodno vrijeme provode na popularnim društvenim mrežama smatra da nemaju dovoljnu potporu od roditelja, te se često osjećaju usamljeno i izgubljeno.

Nesumnjivo je da su društvene mreže i novi mediji promijenili koncept obiteljskih odnosa. Nova tehnologija nudi mladima neovisnost od roditelja i stvaranje vlastitog društvenog života i dok mladi vide umreženi društveni život kao primamljivu slobodu, roditelji to isto vide kao otuđenje mladih od njih samih i prestanak iskrene i otvorene obiteljske komunikacije. Naravno, nestanak ili smanjenje komunikacije dovodi do dekonstrukcije stabilnih odnosa. Štoviše, nedostatak otvorene komunikacije s roditeljima može dovesti do osjećaja nelagode, nepovjerenja, nesigurnosti i najvažnije – nedostatka osjećaja ljubavi i brige. Posljedično, mladi se zatvaraju u sebe, a roditelji prestaju imati utjecaj na njihove izbore i odluke (Taylor, 2013).

A koliko vi otvoreno i iskreno pričate zajedno?

 

 

Autorica:

Karla Jaman, 2. travnja 2020.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

DKMK, „Obitelj i izazovi novih medija“

 

Izvori:

DKMK, „Obitelj i izazovi novih medija“, https://djecamedija.org/wp-content/uploads/2018/04/prirucnik-obitelj-i-izazovi165x240mm-v3-web.pdf

Joo, M., Teng, C. E. (2017). Impacts of Social Media (Facebook) on Human Communication and Relationships: A View on Behavioral Change and Social Unity, International Journal of Knowledge Content Development & Technology

Taylor, J. (2013). Is Technology Creating a Family Divide?, Psychology Today, internetski portal (datum objave: 13. ožujka 2013.). Dostupno na: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-power-prime/201303/is-technology-creating-family-divide

Turkle, S. (2012). Sami zajedno: Zašto očekujemo više od tehnologije a manje jedni od drugih, Zagreb: Tim press

Pouke iz čarobnog svijeta magije uče djecu o toleranciji i zajedništvu – Harry Potter i Gospodar prstenova

Svjetovi puni magičnih bića, čarolija i čarobnjaka, vilenjaka i drugih mitskih bića, godinama privlače publiku svih dobnih skupina. Dva najpoznatija serijala, Harry Potter i Gospodar prstenova očarat će vas bogatstvom priče, divnim likovima i emotivnim dijelovima. Ipak, koliko god prekrasne ove priče bile, nisu prikladne za sve dobne skupine.

Čarobni svijet magije i čudesnih bića, kakav je onaj u kojem živi i odrasta najpoznatiji čarobnjak današnjice, Harry Potter, ili onaj u kojem hrabri hobit Frodo nastoji spasiti svijet uništenjem jednog prstena, već godinama privlače publike svake dobi. Nastali prema istoimenim knjigama, ovi filmovi su toliko popularni da ćete teško naići na nekoga tko nikada nije čuo za jednog od ove dvojice heroja. Pa opet, iako žive u svijetu čarolija i druže se s mitskim bićima, ovi junaci nisu prikladni za djecu svake dobi.

Dok avanture kroz koje prolaze glavni likovi odraslima možda ne predstavljaju potencijal za strah, djeca mogu itekako negativno doživjeti neke od scena koje se izmjenjuju na malom ekranu. Razgovori koje vode likovi ponekad su suviše komplicirani da bi ih najmlađa publika mogla u potpunosti shvatiti, a prikazi borbi mogu uznemiriti čak i one malo starije. Posebno je to vidljivo u kasnijim filmovima o Harry Potteru, jer kako mali čarobnjak odrasta, susreće se sa sve većim opasnostima, koje poprimaju sve mračnije oblike (poput dementora, koji su vrsta demona koji se hrane ljudskom dušom i za sobom ostavljaju depresiju).

Vječna borba između dobra i zla, koja je u oba ova serijala snažno naglašena, daje snažnu pouku i uči publiku o vrijednostima pravog prijateljstva i zajedništva. Scene u kojima Sam pomaže iscrpljenom Frodi pokazuju koliko je zaista važno imati pravog prijatelja pokraj sebe kad ti je najteže, ali zbog prikaza borbi i smrti, ovaj serijal filmova bi trebalo pokazati samo starijoj djeci.

Dobna klasifikacija je smjernica, a ne pravilo

Portal Common Sense Media, jedan od najboljih šalabahtera za djecu i roditelje što se tiče prikladnosti medijskih sadržaja za određene dobne skupine, na svojim stranicama ima i klasifikaciju za ove filmove. Osim što nude informacije o medijskim sadržajima, nude i komentare publike, posebno djece i posebno odraslih, što može pomoći u odabiru sadržaja. Klasifikacije prema godinama više su smjernice nego pravila, i ponekad se ono što je prikladno za djecu od 12 godina, čak i starijoj publici može činiti preokrutnim, a s druge strane, neki drugi sadržaji mogu biti u redu i za djecu koja su mlađa od toga. Roditelji najbolje poznaju svoju djecu i znaju koji bi ih sadržaji mogli uznemiriti, a kad nisu sigurni, dobro je posavjetovati se sa stručnjacima.

Jesu li ovi filmovi prikladni za djecu mlađu od 12 godina?

Gledajući klasifikaciju spomenutih filmova, cijela trilogija Gospodara prstenova spada u kategoriju prikladnih sadržaja za djecu od 12 godina. Ovi filmovi prikazuju scene nasilja i nasilnih smrti, ali ne prikazuju seksualne sadržaje i ne koriste se neprimjerenim frazama. Ipak, u trilogiji se prikazuje konzumacija alkoholnih pića i duhanskih proizvoda, i to u pozitivnom okruženju druženja među prijateljima, stoga bi takve scene mogle ostaviti pogrešan dojam na djecu.

Serijal o Harry Potteru ima drugačiju klasifikaciju od filma do filma. I dok su raniji filmovi u redu za mlađu publiku, kako serijal odmiče, tako se i klasifikacija mijenja. Djeca u dobi od sedam godina mogu pogledati prvi film, Harry Potter i kamen mudraca. Osmogodišnjacima je prikladan drugi nastavak serijala, Harry Potter i odaja tajni. O zatočeniku Azkabana snimljen je treći film po redu, koji je prikladan za djecu stariju od deset godina. Od četvrtog do osmog filma stručnjaci su preporučili da publika budu osobe od 12 godina ili starije. O razlozima smo već pisali, prikaz mračnih sila i nasilja povećava se kroz vrijeme, pa tako i filmovi postaju sve mračniji i strašniji.

Iako nisu svi navedeni filmovi prikladni za mlađu publiku, svaki od njih nosi snažne, pozitivne pouke, o kojima možete razgovarati i sa svojim mlađim ukućanima. Iz svijeta čarolija publika može učiti o zajedništvu, toleranciji, poštivanju različitosti, vrijednostima timskog rada i pravog prijateljstva. Pogledajte filmove zajedno i razgovarajte o svim ovim temama, pitajte djecu kako bi oni postupili da se nađu u situacijama u kojima su bili njihovi najdraži likovi i potaknite ih da se prepuste mašti.

 

 

Autorica:

Irena Domitrović, 4. svibnja 2020.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

Harry Potter and the Order of the Phoenix, screenshot (Official Trailer, YouTube)

 

Izvori:

https://www.commonsensemedia.org/, posjećeno 24. kolovoza 2020.

Rat u dnevnoj sobi

Američko izvještavanje i slikoviti prikazi smrti i smaknuća u ratnim stradanjima u Afganistanu teško se mogu nazvati objektivnim. Glavno pitanje na koje su američki izvjestitelji morali odgovoriti je „što napraviti sa slikama ubijenih i izmučenih Afganistanaca, Talibana, mogućih terorista i na koji način ih predstaviti u novinama?“. Dvojbe oko prikazivanja mrtvih američkih vojnika i mrtvih Afganistanaca, vojnih lica i civila, prikazivanje lica, objavljivanje informacija o statusu ubijenog, njegovoj rasi, reflektiraju novinarovo stajalište i pogled na novinarstvo kao profesiju.

Manjak standardizacije u prikazivanju slika smrti u ratnim vremenima rezultiralo je onim „drugim“ slikama, slikama koje prikazuju žrtvu u iščekivanju smrti. Postavlja se pitanje je li publici potrebno da vidi sve te slike smrti i kako fotografi, novinari i urednici pomažu publici da shvati ratno stanje? Časopis Time je „drugim ratom“ nazvao rasprostranjenost specifičnih slika ratnog nasilja između SAD-a i Afganistana. Slike su živopisno prikazivale mučenje i načine smaknuća ratnih žrtava kao vizualnu dokumentaciju rata. Vjerovanjem da sami novinari pomažu gledateljima (publici) da shvate rat, slika je postala opipljiv dokaz koji kreira mišljenje i stavove publike o ratu.

Utjecaj slika ratnih zbivanja

Sukladno tome pretpostavka je da su ti slikovni prikazi i fotografije ogledalo događaja koji novinar opisuje, a ne rezultat akcije nekog fotografa, urednika ili institucije. Objašnjena su četiri stajališta s kojih slike ratnih zbivanja imaju velik utjecaj na javno mnijenje, akciju i reakciju publike. Prvi su, dakako, novinari, koji prikazivanjem tih slika dokazuju vjerodostojnost izvještavanja. Oni su bili „na licu mjesta“ i njihovom tekstu i priči slika daje težinu i vrijednost. Slično tomu, izdavači i glavni urednici žele zaokupiti pažnju publike, čitatelja i gledatelja, prikazujući rat u galerijama slika uz popratni sadržaj kao što je glazba. Dužnosnici i političari služe se slikama kao alatom za oblikovanje javnog mijenja i mišljenja, te opravdavanju trenutne ratne politike. Publika se služi slikama za lakše podnošenje vijesti o ratu, te se tako lakše nose sa svijetom.

Ratno izvještavanje u Americi povuklo je za sobom niz raznih pitanja, sumnji i neodobravanja. Nesenzibilnost, neobjektivnost i manjak kritičkog razmišljanja dovelo je do nemoralnog prikazivanja ljudskih žrtava, kao da sama smrt nije dovoljno potresna. „Drugi rat“ odnosi se na rat medija sa samima sobom u izvještavanju o žrtvama i stradanjima u Afganistanu. Slike žrtava u Afganistanu preplavljivale su američke medije uz detaljne opise smrti i načina umiranja. Fotografije su prikazivale uglavnom Talibane koji mole za svoje živote imajući žalosne izraze lica, oblivene krvlju. Često sa svezanim rukama na leđima i klečeći žrtve su prikazivane na sredini dok su oko njih bile grupe muškaraca koji su bili nasmijani ili ljutih izraza lica.

Problem pristranog novinarstva

Pristrano novinarstvo koje želi pridobiti javnost na svoju stranu prikazivanjem užasnih imidža i rekonstrukcija uz popratni tekst koji do najsitnijih detalja opisuje gubitak života i smrt ne može se nikako drugačije nazvati nego nemoralno. Velike medijske kuće koje se bore za „klikove“ i čitatelje nisu vidjele svoje propuste spram ljudske rase. Zauzimanjem „dobre“ strane izvjestitelji stvaraju umjetno javno mnijenje koje počiva na lažnom osjećaju sigurnosti od terorizma. Mediji su jedini prozor i pogled u svijet, na rat, te su dužni objektivno obavijestiti o svim događanjima, ali bez kompromitiranja ljudskog dostojanstva. Mediji su upotrijebili najlakšu stvar za stvaranje javnog mišljenja, a to je fotografija kroz čiju prizmu je shvaćen i oblikovan rat u Afganistanu. Ono što je važno napomenuti – to je prešlo granice američkog kontinenta i utjecalo na svjetsku javnost zbog širine utjecaja američkih medija. Promicanjem jednog stajališta, cenzurom i neodobravanjem drugog i drugačijeg stvara se monopol nad javnim mnijenjem. Medijskom propagandom dobiva se medijski rat.

Pristranost u izvještavanju sve više raste, te dovodi do paradigmatske promjene u novinarskom poslu: od izdvojenosti do umiješanosti, od provjeravanja prema tvrdnjama, te od objektivnosti prema subjektivnosti. Pitanje je hoće li nove generacije novinara znati izabrati onu pravu „dobru stranu“, a to je objektivno, kritičko i istinito izvještavanje.

 

 

Autorica:

Ana Milas, 25. listopada 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.pixabay.com/

 

Izvori:

https://www.journalism.co.uk/news-features/afghanistan-war-media-and-the-rebirth-of-embedding/s5/a540302/, posjećeno 24. kolovoza 2020.

Medijska pristranost u ratu

Svakodnevno smo svjedoci značajnih uloga medija koje se šire u tri smjera: ekonomsko-industrijskoj proizvodnji – mediji su najčešće privatizirani i cilj im je povećati prihode što je više moguće kako bi vlasnik imao što bolju zaradu. Sljedeća je intertekstualnost, primjerice televizija ovisi o reklamama i programima tiskanim u novinama kako bi privukli pozornost publike (posteri, plakati, bedževi). I na kraju, susrećemo se s kulturalnom svakodnevnom praksom u kojoj publika prenosi svoja osobna iskustva, društveno okruženje i političke sustave. Mediji izvještavaju o različitim vrstama događaja kako bi ostvarili sve svoje uloge.

Mediji redovito izvještavaju o različitim vrstama događaja, primjerice sportskim, nacionalnim, političkim ili sudskim, te kulturnim. Sportski događaj koji plijeni medijsku pozornost su Olimpijske igre, Svjetsko nogometno prvenstvo, ili politički, predsjednički izbori u Hrvatskoj, Italiji, SAD-u. Uz ove redovne događaje, rat je jedan u nizu događaju o kojem mediji izvještavaju. Tad su mediji glavni izvor informacija, tumače informacije i oblikuju javno mnijenje, izvore informacija dobivaju od vlade, vojske i ostalih novinara koji su promatrači i sudionici. Važno je spomenuti kako mediji ne funkcioniraju samostalno tijekom izvještavanja o ratnim zbivanjima jer, unatoč činjenici da tumače vladine izvještaje, često ta vlada cenzurira medijske izvještaje. Lauren Rabinovitz i Susan Jeffords definiraju ulogu medija u ratnom razdoblju kao rekonstrukciju povijesti, nadzor i izvor informacija, stvaranje društvenog konsenzusa i učvršćivanje nacionalnog identiteta.

Propaganda u Zaljevskom ratu

Zaljevski rat je naziv za oružani sukob koji se odigrao početkom 1991. između Iraka i međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om, a kojemu je povod bila iračka invazija i zaposjedanja Kuvajta u kolovozu 1990. godine. SAD je u tom ratu kontrolirao i nadzirao novinare, ideološki i jednostrani upravljani rat podržao je američku tehnološku i vojnu nadmoć o kojoj se najčešće govorilo u dnevniku u prime timeu, dok je šira akademska zajednica sve to pratila šutnjom. Takvu zajednicu činili su intelektualci koji nisu dopirali do publike, nego su se pokorili zahtjevima medija, nisu pokazali svoju neovisnost, otvorenost prema kritičkom analiziranju i komentiranju problema. S druge strane, mediji su činili korporativne organizacije, odnosno odigrali su ključnu ulogu u širenju ideja i informacija koje su plasirane publici. Upravo dolazimo do ključne riječi koju vežemo uz ratna zbivanja – propaganda.

Jowett i O’Donnell definiraju propagandu kao namjeran i sustavan pokušaj oblikovanja percepcije, manipuliranja spoznajama i izravno ponašanje kako bi se reagiralo onako kako je tvorac propagande zamislio. Zato, rat se ne odvija samo na bojnom polju, nego i u medijima, sve izvještaje prati propaganda, a mediji oslikavaju događaje poprilično polarno (crno-bijelo) te čitatelj zauzima jasan stav o ratnim zbivanjima.

Iz različitih članaka i knjiga koje opisuju medijsko izvještavanje o ratu, autori su iznijeli ključna obilježja prisutna u izvještavanju. Primjerice, nezabrinutost za žrtve sa suprotne strane u Zaljevskom ratu, nedostatak kritičkih komentara i suprotstavljenih mišljenja, stereotipno predstavljanje, odnosno demoniziranje Husseina. Unatoč činjenici da su američki piloti u Zaljevskom ratu ispaljivali rakete u napadu na zemlju koja nije pružala otpor pokazujući time svoju nadmoć u zraku, na moru i na kopnu u Iraku, američki mediji promicali su njihovu fizičku i tehnološku nadmoć, demonizirali su Saddama Husseina uspoređujući ga s Adolfom Hitlerom i Drugim svjetskim ratom, a Arape s nacistima. Pripisivane su mu različite seksualne perverzije, a na dostupnim fotografijama prikazan je kao transvestit. Mediji su te usporedbe činili kako bi prikrili činjenicu da je arapski svijet bio europska kolonija od čega se posljedice još osjećaju. Husseina se povezivalo s istrebljenjem Židova, a mediji su iskoristili tu situaciju i opisali Izrael kao zapadnu zemlju nastanjenu europskim Židovima. Tako je stvorena medijska slika o europsko-američkim Židovima koji žive u Izraelu, a na ostatku Bliskog istoka žive samo muslimanski Arapi.

U skladu s tim, mediji su intervjuirali samo one Izraelce koji su govorili engleski jezik s američkim naglaskom, te nisu izgledali kao tipični Arapi. S druge strane, mediji nisu otkrivali da je u Iraku razvijena velika i prosperitetna židovska zajednica, da se Židovi nalaze na visokim pozicijama i uživaju kulturni prestiž, da imaju bolji ekonomski i društveni status od onih Židova koji su živjeli u arapskim i muslimanskim državama u Izraelu. Mediji su tako tipično odigrali jednu igru u kojem su Husseina prikazali kao zločinca na iračkoj strani, Bush koji je davao naredbe za ispaljivanjem bombi, prikazan je kao heroj, a Sjedinjene Američke Države kao spasitelj. Mediji promiču interese međunarodne elite i ratne ciljeve, izvještavaju pristrano, ne donose vijesti iz islamskog svijeta, te posljedice razaranja koje vrše Amerikanci.

Sljedeći primjer nam je događaj 11. rujna 2001. – riječ je o terorističkom napadu na Svjetski trgovački centar (WTC) na Manhattanu u New Yorku. Mediji su i tada imali legitimitet i autoritet, a novinarstvo je poslužilo kao svojevrsni herojski muževni patriotizam. Naravno, sve medijske napise pomno su pratili vojnički sustavi ratovanja i sukobi. Mediji su koristili spoznajnu simboliku i herojski model hrabrosti muškaraca (idealizirane su karakteristike zapadnjačke muževnosti poput hrabrosti, grubosti i racionalnosti).

Fotografije u ratnom izvještavanju

Važan dio medijskog izvještavanja u ratu su fotografije i prikazi ratnih zbivanja. Postavlja se pitanje: pomažu li novinari javnosti da bolje shvati rat upotrebom slika? Činjenica je da su fotografije alat interpretacije događaja, a mediji su nas uvjerili da vidjeti znači i vjerovati. Fotografija služi kao dokaz da je događaj stvaran, a javnost ih prihvaća kao ogledalo događaja, a ne kao konstrukciju nekog fotografa ili institucije. Kada je riječ o ratu u Afganistanu, fotografije su se kontinuirano prikazivale, one su donosile priču o ratnim zbivanjima, podupirale su američke strateške ciljeve, a na emocije javnosti zasigurno su utjecale, javnost ih je brže i dulje pamtila. Fotografije su prikazivale srušene zgrade i razrušene gradove što pretpostavlja nestale i ubijene osobe, plasirane su fotografije o ugroženom životu izbjeglica. Upravo su fotografije bile ključne za shvaćanje i razumijevanje rata u Afganistanu. Mediji su donosili detalje o pogubljenju dvojice taksista uz prikaz fotografija prije i poslije smaknuća. Što nam govori takvo medijsko izvještavanje o ratu?

Kako smo već spomenuli, mediji su nas uvjerili da vidjeti znači i vjerovati, no ono što nam nisu rekli, a slobodno možemo zaključiti – zgražavanje nad fotografijama zasigurno je sveprisutno i javnost ipak ne odobrava takve fotografije, kao ni fotografije ni medijski senzacionalizam kojem mediji teže. Važno je biti osjetljiv prema drugima, osobito kada je riječ o ratnim zbivanjima, no mediji ne mogu opravdavati brutalne fotografije u cilju borbe protiv terorizma ili nečeg drugog, i to nas dovodi do ključnog pojma koji je upotrijebio bivši dopisnik BBC-a Martin Bellpristrano novinarstvo. Riječ je o načinu izvještavanja u kojem novinari koji su sudionici sukoba o kojima izvještavaju, sudjeluju u javnim raspravama o tim sukobima. Oni djeluju na nekoga kako bi pridonijeli završetku sukoba, stvaraju okvire i zauzimaju strane u izvještavanju. Svoje mišljenje potkrepljuju odabirom izvora koji je istovjetan s njihovim mišljenjem.

Na kraju, zaključimo da mediji imaju neosporno vodeću ulogu u izvještavanju o ratu. Oni oblikuju javno mnijenje o najboljem mogućem rješenju nekog sukoba, pridonose vojnoj i tehnološkoj moći, no stvaraju strane i okvire, krivce i žrtve rata. Ključno je da novinari naprave korak dalje i od pristranih novinara postanu patriotski novinari, da budu svjesni postojanja pristranog novinarstva i njegovih posljedica, te da moralna načela prema kojima izvještavaju pristrano, zamijene nacionalističkim motivima i patriotskim novinarstvom.

 

 

Autorica:

Petra Marinčić, 20. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://bit.ly/3hvkAVK

 

Izvori:

The Intellectuals, the Media and the Gulf War, Patrick Wilcken, Critique of Anthropology 1995.

Seeing Through the Media: the Persian Gulf War, Susan Jeffords and Lauren Rabinowitz, New Jersey: Rutgers University Press, 1994.

Military Metaphors, Masculine Modes, and Critical Commentary: Deconstructing Journalists’ Inner Tales of September 11, Radhika Parameswaran, Journal of Communication Inquiry 2006; 30; 42

Death in Wartime: Photographs and the “Other war” in Afghanistan, The Harvard International Journal of Press/Politics 2005.

Etika izvještavanja o manjinskim skupinama

U današnjim društvima mediji imaju veliku snagu i moć utjecaja na mase. Suvremeni masovni mediji u velikoj mjeri oblikuju mišljenja pojedinaca i cjelokupnog društva. Upravo iz tog razloga vrlo je važno na koji način mediji izvještavaju o manjinskim skupinama. Oni mogu utjecati na prihvaćanje, odnosno diskriminaciju pojedinih manjinskih skupina u nekom društvu.

Izvještavanje o manjinskim skupinama – bilo da se radi o ženama koje su često marginalizirane i stereotipno prikazane u medijima, nacionalnim manjinama koje se nerijetko prikazuje kao prijetnju društvu i uzroku brojnih problema, seksualnim manjinama koje se obično zanemaruje u medijima ili osobama s invaliditetom koje se u medijima neadekvatno prikazuje pretjerano naglašavajući njihov invaliditet; osjetljivo je područje koje zahtijeva novinarsku profesionalnost baziranu na etičkim načelima pri čemu se novinari moraju izdići od vlastitih predrasuda, te nastojati senzibilizirati javnost za probleme manjinskih skupina koje su ravnopravni članovi društva.

Manjinske skupine u medijima

Mediji kao svojevrsni indikatori osjetljivosti na manjine i manjinske probleme pokazuju koliko je zapravo većina tolerantna i u kojoj mjeri prihvaća manjine. No, možda je paradoksalno za očekivati da će mediji kao uglavnom pripadnici većinske skupine biti skloni progovarati o manjinama i njihovim problemima, te ih na neki način promovirati u pozitivnom svjetlu i poticati na toleranciju prema njima. Većina, dakle mediji, proizvodi medijske sadržaje namijenjene većini. Upravo zbog takva stava medija, izvještavanje o manjinama još uvijek je jedna od bolnih točaka masovnih medija čak i u demokratski razvijenim zemljama (Malović).

Mediji su i u Hrvatskoj također orijentirani na zadovoljavanje preferencija većine što pokazuju i brojna istraživanja o zastupljenosti manjinskih skupina u hrvatskome medijskom prostoru. Manjine postaju dijelom medijskog sadržaja tek onda kada su u pitanju tragedije, skandali ili kada na bilo koji način izazivaju pozornost većine. Pozitivnih tekstova, koji bi promicali poštivanje prava manjinskih skupina, vrlo je malo i nikada nisu smješteni na najuočljivijim dijelovima stranica.

Govoreći o izvještavanju o nacionalnim manjinama u hrvatskim dnevnim novinama, Kanižaj ističe kako se o nacionalnim manjinama ne izvještava sustavno, nego se reagira s obzirom na aktualne događaje pri čemu se svjesno manipulira prezentacijom vijesti dok se kvalitetni tekstovi nerijetko opremaju senzacionalističkim naslovima. Također, izvještavanje o manjinama je depersonalizirano, a broj diskriminirajućih članaka je u stalnom porastu.

Rješenje je edukacija o pravu na različitost

Kanižaj rješenje vidi u trajnoj edukaciji novinara, političara i javnosti koji bi uz pomoć institucija civilnog društva kroz određeno razdoblje naučili poštovati pravo na različitost, a javnosti treba omogućiti informiranje iz više medija jer je dokazano kako se na taj način smanjuje stupanj isključivosti i percepcija manjina kao prijetnja bilo kojem društvu.

U suvremenim demokratskim društvima u kojima se stavlja naglasak na zaštitu ljudskih prava postoje brojni zakoni i kodeksi koji zabranjuju svaki oblik diskriminacije kao dodatni jamac za zaštitu prava manjinskih skupina. Uz zakone i kodekse, novinari se pri izvještavanju o manjinama moraju oslanjati na moral i vlastite etičke postupke jer se etika kao takva ne može odvojiti od profesionalnog i kvalitetnog novinarstva, a čovjek, kojemu je novinarska profesija usmjerena, treba biti najviše dobro (Poler).

 

 

Autorica:

Marinela Katona, 20. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

Kanižaj, Igor. Izvještavanje o nacionalnim manjinama u hrvatskim dnevnim novinama. Međunarodne studije: 3(2003) 3, str. 27-43

Malović, Stjepan. Izvještavanje o različitostima: edukacija u prvom planu.Međunarodne studije: 3(2003) 3, str. 9-17

Poler, Melita. Što je novinarska etika? Medijska istraživanja: 4 (1998),1, str. 29-45