Novinari kao politički akteri

„Politika je sa stajališta raznih filozofema ono što osvješćuje zajednicu. Politika je istovremeno – u filozofijskom smislu – svijest o zajednici i djelovanje u interesu egzistencije, odnosno, opstanka zajednice. Dakle, ona je praktički pokušaj, nastojanje (u raznim varijantama ponavljano ili inovativno izvedeno) da zajednica bude, da zajednica postoji; da se zajednica osigura kao ono što u sebi drži naša riječ za-jedno; nešto jedno što omogućuje da ljudi budu zajedno te da istovremeno pojedinci u zajednici budu očuvani kao subjekti.“[1]

Naslov možemo postaviti kao pitanje: “Novinar kao politički akter?”, te se samim tim logički naglašava jedna posebna sfera sukoba interesa koja je nastala malim rivalstvom između tih dviju profesija, novinarstva i politike. Također, iz tog slijedi da bismo možda mogli imati problem u samim akterima, novinarima i političarima, koji dalje tvore sustave ostalih djelatnosti, gradeći svoj identitet kao jedno ili kao drugo. Ne moramo to nužno postaviti kao problematiku, nego kao znatiželju koju želimo itekako utažiti razglabanjem i pronalaženjem adekvatnih odgovora na to tko je danas novinar, na koji način to postaje i može li se samo tako prebaciti u drugu profesiju, ako kažemo da je novinar kritičar svake od triju vlasti: sudske, izvršne i zakonodavne.

„U totalitarnom društvu nije se mogla razvijati novinarska profesija, tako da u novinarskom zanimanju u nas i dalje dominira politika nad profesijom. Medije kontrolira politika, a novinari ostaju društveni i politički radnici. To je omelo profesionalni razvitak novinarskog zanimanja, tako da naši novinari ne razlikuju istinu od zablude, izjednačavaju točan podatak i istinitu misao, a novinski komentar shvaćaju kontradiktorno – kao najvišu i subjektivnu novinarsku formu“[2], govori Miroslav Vujević u sažetku svog članka Profesija i politika u medijima. Svjedoci smo da prije medijskog booma koji je nastupio u 21. stoljeću, nije bilo baš važno je li novinar pekar ili obrazovani politički čovjek, ali danas znamo da je razlika velika, te je vidimo u novinama svaki dan iznova, kako raste i kako nam smeta.

Novinari – profesionalci informacije

Kako komunikacija među ljudima stvara i zajedništvo, mora biti otvorena dijalogu koji zapravo znači otvorenost prema sugovorniku. Takav stav sa sobom nosi i nadilaženje želje da se s drugim u komunikaciji manipulira ili da ga se iskorištava na bilo koji način. Komunikacija zapravo usko pripada području dara, a prvi dar što ga svaki čovjek može dati svome sugovorniku je da ga smatra osobom, partnerom u izjednačenom i ravnopravnom dijalogu.“[3] Važnost ovakva razmišljanja i ponašanja je najnužnija, pogotovo danas kad više nitko nije siguran u medije i njihovu vjerodostojnost. Novinar mora ozbiljno shvatiti svoj zadatak, zadatak koji mu je pružila profesija i za koju se školovao. „Novinari su „profesionalci informacije” koji moraju nekoga upoznati s nečim, moraju prenijeti društvenu stvarnost, ali onu koja je aktualna, nova i relevantna i koju oni pretvaraju u vijest. Zato novinar mora biti stručnjak, a novinarsko je zanimanje usko vezano uz neke specifične crte ili obilježja toga zvanja, poziva ili profesije.“[4]

Danas nije više dovoljan talent i radno iskustvo da se bude novinarom u pravom smislu riječi. Onom smislu prema kojem studenti novinarstva i komunikologije uče na kolegijima “Novinarska etika” i “Medijska pedagogija”.
Kanižaj i Skoko[5] kažu da je novinarstvo danas „slaba profesija“, a takvom se profesijom lakše manipulira, „pogotovo ako je velik udio onih koji nemaju visoko obrazovanje“. Tako možemo reći da danas svatko može biti novinar, nitko ne kontrolira „ulazak“ novinara u struku. To novinarsku struku stavlja u nezavidan položaj, čini je neprofesionalnom i izaziva nepovjerenje onih koji zaslužuju bolje, a to je publika.

„Uspoređujući novinarstvo s ostalim profesijama, riječ je o znatiželjnoj profesiji, za razliku od odvjetništva i liječništva. No, da biste bili odvjetnik ili liječnik trebate završiti odgovarajući studij, imati službeni certifikat. Te su profesije, osim toga, razvile jezik struke koji daje smisao njihovu poslu, ali i isključio potencijalne natjecatelje za njihov prestiž. Osim toga, navedene su profesije razvile snažne strukovne udruge koje štite njihove interese i upravljaju etikom. „Prema tim standardima novinarstvo i nije neka profesija; prema aktualnim istraživanjima većina novinara još uvijek nema novinarsku diplomu i većina ne pripada profesionalnim organizacijama.““[6]

Utjecaj politike na novinarsku profesiju

„Zbog dominacije politike nad profesijom u novinarskom zanimanju osnovni pojmovi novinarskog zanimanja promijenili su značenja. Izjednačavaju se istina i zabluda, vjerodostojnost podatka i mišljenja, a najviša profesionalna razina novinarskog posla proglašava se subjektivnom. Istina se razlikuje od zablude, predrasude, ispravnog zaključka i točnog podatka, a profesionalni novinski komentar nije subjektivan, već objektivan. On je najviša razina novinarskog posla, pa u komentaru profesionalnost i stručnost novinara treba najviše doći do izražaja.“[7] Ovaj navod govori o tome da politika ipak dominira na novinarskom polju, htjeli mi to ili ne htjeli, te vidjeli mi to ili ne vidjeli.

Izoštreno i učeno oko može primijetiti kako određene novine ili portal izbjegavaju komentare za neku stranku koja je na vrhu države ili protiv nje, ili pak bilo koje druge jače stranke. Možda je to strah, a možda je jednostavno u neformalnom opisu posla. Urednici se itekako koriste svojim položajima kako bi zabranili i cenzurirali nešto što neće biti po volji moćnicima, no to možemo i donekle razumjeti jer se tu radi o njihovoj plaći. Politika je ta koju treba izbjeći, bar u takvim okolnostima. No, novinari često i uzimaju samo politiku kao glavnu temu njihovih tekstova, želeći promijeniti nešto na bolje.

Kriza novinarske etike

„Brisanje granica između novinarstva i ne-novinarstva između ostalog ukazuje na krizu novinarske etike. Novinarstvo u različitim dijelovima svijeta susreće se s teškim problemima i suprotnostima (de)profesionalizacije, globalne dileme o budućnosti novinarstva, koje zbog opće erozije već postignutih etičkih standarda klizi u deprofesionalizaciju, prije nego što je njegova metamorfoza iz semiprofesije u profesiju završila, prisutne su, naravno, i u slovenskom medijskom mikrokozmosu.”[8] Novine danas sežu do krajnjih granica neprofesionalnosti objavljujući slike na kojima su mrtvaci, sve je puno krvi, djeca su razotkrivena u tužnim pričama o zlostavljanju… Sve to u svrhu što veće prodaje, jer senzacionalizam i šok prodaju novine.

Nije nam potrebno znati nečije ime i vidjeti fotografiju kako bismo bili uvjereni u nešto što se dogodilo. Dovoljno je samo reći istinu, bez detaljiziranja i bez podcjenjivanja čitateljske inteligencije. Dakako, nisu samo novinari krivi, ali kad bi izvještavanje o nesrećama i ubojstvima samo smanjili na minimum, čitatelji ne bi bili pogođeni ili pak natjerani da traže još. U tome se najviše očituje kriza etike, koja je najvažnija i najmanje zastupljena danas.

Navedena je bila „odgovornost za drugoga“ koja je vrlo važna, pogotovo u ovakvim profesijama. Pokazati da znamo bolje i bez ružnih slika i potresnih detalja. Biti obrazovan znači biti sposoban obavljati posao koji nam je dala profesija. Novinarska profesija nije slična niti jednoj drugoj, zahtijeva puno odricanja, katkad i nikakvu dobit, osim one duševne. Daleko od toga da to nije nikakva dobit, no današnji je svijet jako malo cijeni. Krize identiteta i ine krize mogu se prevladati ako se samo malo više potrudimo oko nas samih, te ne dopustimo da veliki medijski oglašivači i političari stanu na put etici i profesiji koja se brine za onoga Drugog.

 

Autorica:

Ana Milas, 25. rujna 2013.

 

Ažurirala:

Irena Domitrović, 5. travnja 2020.

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

[1] Sućeska, A. 2010. Žarko Puhovski: Politika – svijest o zajednici i djelovanje u njenom interesu. Časopis studenata filozofijie, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Čemu?. str. 313.

[2] Vujević, M. 1998. Profesija i politika u medijima. Politička misao. str. 170

[3] Labaš, D.2004. Hrvatski novinari i mediji: od doba „beskućništva“ do „okućivanja“. str 196

[4] Labaš, D.2004. Hrvatski novinari i mediji: od doba „beskućništva“ do „okućivanja“. str 197

[5] Kanižaj, I, Skoko, B. 2010. Mitovi i istine o novinarskoj profesiji – imidž novinara u hrvatskoj javnosti. str. 29-30

[6] Kanižaj, I, Skoko, B. 2010. Mitovi i istine o novinarskoj profesiji – imidž novinara u hrvatskoj javnosti. str. 28-29

[7] Vujević, M. 1998. Profesija i politika u medijima. str.181

[8] Poler – Kovačević. M.2001. Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je novinarski subjekt?. Medijska istraživanja. str.29

Društvena komunikacija i moralna odgovornost novinara

Društvena komunikacija podrazumijeva onu komunikaciju u kojoj su sredstvo prenošenja informacija mediji i čiji je osnovni smisao kvalitetno informiranje, obrazovanje i upućivanje građana, te poticanje javne rasprave. U suvremenim je pluralističkim društvima stoga medijska sloboda neraskidivo vezana uz moralnu odgovornost koju za svoje djelovanje preuzimaju svi medijski djelatnici – od novinara do izdavača. Poznato je da učinci medija mogu biti i pozitivni i negativni, te je upravo zato moralna odgovornost novinara i svih medijskih djelatnika predmet vrijedan velike pažnje i promišljanja.

Kada se tko odluči baviti pitanjem univerzalnoga etičkog ili moralnog zakona, pred njime nije nipošto jednostavna zadaća. U prvome je redu potrebno pobliže odrediti pojmove etike i morala. Budući da su etička učenja mnogobrojna i raznolika, nemoguće je jednoznačno definirati ta dva kompleksna pojma. Bez obzira na različitosti njihova definiranja, većina se teoretičara slaže da je ono zajedničko svim etičkim učenjima želja za stvaranjem jednoga boljeg i humanijeg svijeta u kojemu će svi pojedinci imati ispunjen i osmišljen život.“[1] Pritom je glavni kriterij moralnoga djelovanja poštivanje čovjekove dobrobiti i dostojanstva.

Možda nešto jednostavnija, no i dalje vrlo složena, odgovorna i prije svega (u ozračju današnjega razvoja novinarstva) potrebna zadaća jest pokušaj određivanja etičkih i moralnih zakona koji se odnose na novinare i njihovo djelovanje. Ako se o njima malo bolje promisli, dolazi se do zaključka da se podudaraju s općim moralnim i etičkim načelima. Naime, razni su teoretičari kao predstavnici više ili manje suprotstavljenih škola iznosili svoje ideje u pogledu rješavanja toga pitanja i svi se slažu u jednome: moralna odgovornost novinara sastoji se u poštivanju ljudskoga dostojanstva i ostalih temeljnih ljudskih vrijednosti, te u sagledavanju osobe kao cilja, a ne kao sredstva. Kako bi se taj ideal postigao, novinar je u svome izvještavanju dužan slijediti etička načela istinitosti, objektivnosti, slobode i poštenja. Osim prema publici, on je odgovoran prema sebi (ako posjeduje vrlinu samopoštovanja)[2], prema izvorima informacija, te onima o kojima piše, jer svi su oni konkretne osobe vrijedne poštovanja.

Dakle, etika koju bi novinar trebao slijediti jest etika odgovornosti, kod koje se ispravnost djelovanja ocjenjuje prema predvidljivim posljedicama.“[3] Imajući na umu posljedice svoga djelovanja, novinar, vođen moralnim zakonom u sebi i etičkim kodeksom iznad sebe, odabire način svoga izvještavanja i rada. Ipak, postoje iznimne situacije u kojima će novinar postupiti suprotno pisanome zakonu, ali i dalje u skladu s vlastitom moralnom obvezom, birajući manje zlo tj. veće dobro. Ovdje je riječ o Kantovu spoju deontologije i teleologije – deontelskoj etici[4] (Ako lažju možemo spasiti čast ili život neke osobe, laž iznimno može postati čak i novinarska dužnost“[5]). Područje je to aplikativne etike, koja podrazumijeva primjenu etičkih i moralnih zakona na konkretnim situacijama u novinarskoj praksi.

Potrebno je naglasiti da sve navedeno vrijedi u slučaju slobodnoga novinarstva, koje se razvija u pluralističkome društvu i u kojemu bi novinarstvo trebalo biti slobodno i, u većoj ili manjoj mjeri, neovisno o politici ili kapitalu. Ipak, svjedoci smo velikoga utjecaja kapitala na cjelokupni proces posredovanja medijskih sadržaja pa tako senzacionalizam, tabloidizacija, neistine, emisije male ili nikakve kulturne vrijednosti, filmovi puni jeftine erotike i nasilja ili neargumentirane i nedorečene rasprave iz medijskoga prostora istiskuju kvalitetne, kulturne, znanstvene ili intelektualne sadržaje, konstruktivnu polemiku ili pak informativne emisije ili članke koji će donijeti potpunu i neovisnu informaciju. Sve su to problemi novinarske prakse koji za sobom povlače moralna i etička načela, novinarsku ili čiju drugu odgovornost te bezuvjetno poštivanje čovjeka i njegova dostojanstva.

Upravo zato treba istaknuti potrebu i dužnost poštovanja dostojanstva i integriteta osoba: onih za koje novinari govore i pišu, onih o kojima izvješćuju i onih od kojih dobivaju informacije. Osoba bi uvijek trebala biti cilj, a nikada samo sredstvo, zapisuju novinarski kodeksi osnovnu dužnost svojim obveznicima. Novinari iz naših krajeva i širokoga svijeta to temeljno načelo krše svakodnevno. Jer, ne zanimaju ih ljudi kao osobe, nego – novac. Novac donose senzacije i afere, razotkrivanje osobnosti i delikatnih posebnosti. Tržište potiče informacijsku robu takve vrste. Tržnica pokazuje što se može dobro prodati, a ne ono što je kvalitetno, dobro, što želi novinarska etika i drugi standardi kvalitetne, profesionalne medijske produkcije.“[6]

Ideal današnjega novinarstva predstavlja istinito, objektivno, nepristrano izvještavanje koje poštuje čovjekovo dostojanstvo i uzima ga kao cilj, a ne sredstvo. Tako bi novinar svaku informaciju trebao provjeriti iz dva neovisna izvora, prilikom prikupljanja informacija i pisanja vijesti isključiti sva osobna uvjerenja i predrasude, u izvještavanju biti nepristran i distanciran od vlastitih i tuđih interesa, te izbjegavati klevetu, laž, napad na ugled i ostale moralne prekršaje koji ugrožavaju čovjekovo dostojanstvo. U stvarnosti se taj ideal, međutim, ne poštuje. Masovni mediji vrve senzacionalizmom, neprovjerenim informacijama, izmišljenim intervjuima, promicanjem dvojbenih društvenih vrednota. Vrlo se često (…) susrećemo s vijestima sumnjiva porijekla, izravnim krivotvorinama ili namjernim podvaljivanjem.“[7] Problem je u tome što osim pisane riječi, koja malo koga moralno obvezuje, ne postoje (ili postoje u rijetkim slučajevima u pravno uređenim zemljama kojima Hrvatska još uvijek ne pripada) pravne sankcije za novinare koji krše etičke kodekse.

Novinarska etika i moral

Najopćenitije rečeno, moralno bi i etično novinarsko djelovanje trebalo poštivati ove kriterije: istinito, točno, nepristrano i pošteno prezentiranje informacija, poštivanje osobnosti i privatnosti ljudi, neovisnost o pojedinačnim interesima i odgovornost prema društvu i općem dobru, poštivanje nacionalnih zakona o javnom komuniciranju te poštivanje morala, pristojnosti i dobrog ukusa.[8] S obzirom na znatne razlike među kulturama, društvima i svjetonazorima nije jednostavno utvrditi univerzalno poželjnu ili negativnu praksu u novinarstvu različitih zemalja do najsitnijih detalja, no moguće je uočiti slične zahtjeve koji se pojavljuju bez obzira na spomenute razlike – dobra informiranost građana, rješavanje društvenih konflikata, nacionalnih i internacionalnih pitanja, osiguravanje veće odgovornosti i efikasnosti različitih institucija i organizacija.[9] U promišljanju temelja takvoga društveno odgovornoga novinarstva nemoguće je izbjeći pitanje etičkih i moralnih načela novinarske prakse, te odgovornosti novinara unutar nje.

Sloboda i odgovornost

Kao što je već spomenuto, preduvjet za razvoj novinarstva u demokratskom društvu jest slobodno novinarsko djelovanje. Problem nastaje kod različitoga poimanja i shvaćanja te slobode. Naime, ako se ona prihvaća bez onoga što je s njome neraskidivo vezano – odgovornosti, dolazi do kršenja etičkih i moralnih kodeksa. Novinari koji slobodu medija doživljavaju na primitivan način, zauzimaju stav da je sve dopušteno, pa i objavljivanje uvreda, kleveta, poluistina, nekvalitetnih zabavnih sadržaja ili pak profitabilnih, moralno dvojbenih reklamnih poruka oglašivača. Kako zaključuje Stjepan Malović, hrvatsko je novinarstvo bremenito teškoćama i ne haje previše za profesionalne standarde i etička načela. (…) Senzacionalizam je prevladao u hrvatskim medijima, a novinari pišu neprovjereno, netočno i bez poštovanja prava čovjeka. Često nedostaje i temeljna pristojnost i moral u novinskim uradcima.“[10]

To se događa iz dva razloga. Prvi se razlog očituje u tome da medijski djelatnici (ne samo novinari) ne shvaćaju ili ne prihvaćaju jednostavnu činjenicu – što je moć medija veća, to je veća odgovornost novinarstva. Sve što novinar kao nositelj te moći – slobode i odgovornosti – čini, mora činiti odgovorno.“[11] Drugi je razlog već spomenuto nefunkcioniranje sistema sankcioniranja moralno i profesionalno neosviještenih medijskih djelatnika, koji svakodnevno krše etičke kodekse. Nema mnogo koristi od donošenja Kodeksa časti hrvatskih novinara kada isti oni koji su se dobrovoljno obavezali na poštivanje njime propisanih prava i odgovornosti, u svakodnevnoj praksi to zanemaruju.

Istinitost i objektivnost

Njemački filozof Georg C. Lichtenberg je 1780. godine izrekao sljedeću misao: „Nemoguće je prenijeti baklju istine kroz gužvu, a da se nekome ne sažeže brada.“[12] Što je time htio reći? Istina uvijek nekome smeta, no upravo je ona jedan od glavnih kriterija moralnoga i etičnoga izvještavanja, pri čemu je objektivnost donja granica istinitosti. Novinari danas moraju pokušati iznijeti istinu bez služenja vlasnicima medija, prijateljima, ideolozima, čistim ekonomskim interesima. To je teška dužnost koja zahtijeva veliku profesionalnu vještinu i poštivanje ćudoređa. Istina je neophodan kriterij objektivnog i poštenog novinarstva koji zahtijeva iskrenost i ozbiljnost. Osnovna uloga medija je iznošenje istine, a novinari se s ovim izazovom moraju suočiti u svakodnevnom radu.“[13]

Prema relativistima apsolutna istina ne postoji. Njima bi u prilog išlo razmatranje da ono što je istinito i objektivno za jednog novinara, ne mora biti istinito i objektivno za drugoga. Sukladno tome shvaćanju, tvrdi se da novinar nikada ne može postići potpunu objektivnost jer je već pri samom odabiru činjenica koje će uvrstiti u vijest on zapravo subjektivan. Zato bi u procesu prikupljanja informacija trebao postupiti ovako: Zadano nam je koje činjenice trebamo proučavati (o kojem događaju trebamo izvještavati). Činjenice se prikupljaju na najmetodičniji i ogoljeni način, bez obzira na to kakav bi se ishod želio postići. Nakon toga se ispituje njihovo značenje (uz poštivanje njihove faktičnosti), a na kraju ih se smješta u interpretativni kontekst.[14] Poštivanje profesionalnih kriterija pri pisanju informacije u početku anulira sve negativne utjecaje i pristranost. Informacija je tada – potpuno profesionalno napisana – istinita, točna i pravovremena, inače nema uvjeta za objavljivanje.“[15] Objektivno napisani novinarski tekstovi odlikuju se obilježjima točnosti, potpunosti, provjerenosti i neutralnosti. Bez obzira na to, mnogi novinari upravo zahtjev za objektivnošću drže besmislenim i naglašavaju važnost subjektivnoga pristupa.

Budući da društvena komunikacija podrazumijeva posredstvo medija, pitanja vezana za djelovanje novinara zahtijevaju posebnu pažnju jer se radi o utjecaju na cjelokupno društvo – od vladajućih struktura do običnih građana. Jedno od glavnih pitanja vezanih za novinarsku profesiju u demokratskim sustavima jest pitanje etike i moralne odgovornosti novinara. Ona podrazumijeva istinito, točno, nepristrano, neovisno i slobodno izvještavanje, a kao osnovno načelo iz kojega proizlaze sva druga – poštivanje čovjekova dostojanstva.

Budući da utjecaj medija može biti pozitivan (npr. organiziranje humanitarnih akcija, obrazovanje, zbližavanje ljudi, otkrivanje korupcije) ali i negativan (narušavanje nečijega ugleda, prenošenje senzacionalističkih, neistinitih informacija, propagiranje nečijih osobnih interesa), u novinarskoj je struci nužno postojanje etičkoga i moralnoga orijentira u obliku etičkih kodeksa.

Problem je u tome što se svaki novinar ne osjeća obaveznim poštivati ih. Odgovornost za ono što i kako piše prenosi na glavne urednike (koji bi također trebali biti odgovorni) i vlasnike medija (koji se ne bi trebali uplitati u uređivačku politiku, no zbog profita to ipak rade). Ali na kraju, svaki novinar u sebi osjeća vlastiti moralni zakon prema kojemu djeluje i koji ga obavezuje na poštivanje kodeksa. U prozivanju odgovornih za pad standarda novinarske struke, svaki bi novinar stoga trebao krenuti od sebe i razmisliti o osobama prema kojima je odgovoran – primateljima i izvorima informacija te o onima o kojima piše.

 

 

Autorica:

Maja Mihovilović, 27. rujna 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

[1] LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005., str. 281

[2] Usp. POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 36

[3] KUNCZIK, M., ZIPFEL, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998., str. 78

[4] Usp. LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005.

[5] Usp. POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 41

[6] KOŠIR, M., Uvodnik, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 8

[7] MALOVIĆ, S., RICCHIARDI, S., VILOVIĆ, G., Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998., str. 34

[8] Usp. SAPUNAR, M., MARTINIĆ, N., Odnos novinarske etike, profesionalne odgovornosti i moralnog djelovanja novinara kao pojedinca – diplomski rad, Hrvatski studiji, 2003.

[9] Usp. ČEHOK, I., KOPREK, I., Etika: priručnik jedne discipline, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

[10] MALOVIĆ, S., Etika u medijima: tko je pozvan na odgovorno djelovanje?, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006) 1, str. 69 i 70

[11] POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 30

[12] Usp. KUNCZIK, M., ZIPFEL, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998.

[13] LABAŠ, D., Novinarstvo pred zahtjevom istine, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006) 1, str. 53

[14] Usp. INGLIS, F., Teorija medija, AGM, Zagreb, 1997.

[15] MALOVIĆ, S., Novinarstvo – profesija, a ne ideologija, u: Novinarstvo u pluralističkom društvu – zbornik radova, Alinea, Zagreb, 1991.

Vijesti su loše za vaše zdravlje – prestanite ih čitati

„Vijesti su loše za vaše zdravlje. To vodi strahu i agresiji, smanjuje vašu kreativnost i moć dubljeg razmišljanja“ – navodi britanski The Guardian. Kao rješenje nudi prestanak konzumiranja vijesti.

„Društvo treba novinarstvo, no na jedan posve drugi način. Istraživačko novinarstvo je uvijek relevantno. Trebamo izvještavanje koje nadzire naše institucije i otkriva istinu. No, važni nalazi ne moraju se pojavljivati u obliku vijesti. Dugački novinski članci i iscrpne knjige su također dobri.“

Ovo je samo jedan dio iz eseja The Art of Thinking Clearly: Better Thinking, Better Decisions, Rolfa Dobellija koji prenosi The Guardian. Dobelli već nekoliko godine ne čita vijesti, te sada može iz prve ruke vidjeti, osjetiti i prenijeti drugima o učincima koje ima takva sloboda. Za njega su to: manje ometanja, manje tjeskobe, dublje razmišljanje, više vremena, te više spoznaja. Smatra kako to nije lako, no vrijedi.

„Vijesti su za um, ono što je šećer za tijelo“

Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća sretnici među nama prepoznali su opasnosti od prekomjernog konzumiranja hrane (pretilost, dijabetes) i promijenili su svoju prehranu, no većina još uvijek ne shvaća da su vijesti za um ono što je šećer za tijelo.

Vijesti su lako probavljive. Mediji nas hrane malim zalogajima trivijalnosti, sitnicama koje nas se zapravo ne tiču i ne zahtijevaju naše mišljenje. Zato ne dolazi do gotovo nikakva zasićenja. Za razliku od čitanja knjiga i dugačkih članaka u časopisima, koji zahtijevaju razmišljanje, možemo progutati neograničene količine flash vijesti, koje su zapravo svijetlo obojeni bomboni za naš um.

Danas smo dostigli istu točku u odnosu na informacije s kojom smo se suočili prije 20 godina kad je u pitanju hrana – počeli smo prepoznavati koliko toksične vijesti mogu biti – tvrdi Dobelli.

Vijesti zavaravaju

Uzmimo primjerice, sljedeći događaj (posuđeno od Nassima Taleba). Automobil prelazi preko mosta, a most se sruši. Na što se usredotočuju mediji? Na automobil. Na osobu u automobilu. Odakle je došao. Gdje je planirao ići. Kako je doživio nesreću (ako je preživio). No, sve je to nevažno. Što je važno? Strukturna stabilnost mosta.

To je temeljni rizik koji se nameće, a mogao je vrebati i u drugim mostovima. No, auto je kričav, dramatično je, to je osoba (nije apstraktna) i tu je vijest koju je jeftino proizvesti. Vijesti nas vode tako da hodamo s potpuno pogrešnom mapom rizika u glavi. Terorizam je precijenjen. Kronični je stres podcijenjen. Slom američke financijske korporacije (op. p.) Lehman Brothers je precijenjen. Fiskalna neodgovornost je podcijenjena. Astronauti su precijenjeni. Medicinske su sestre podcijenjene.

Nismo dovoljno racionalni da bismo bili izloženi tisku, te kao jedino rješenje navodi da u potpunosti prestanemo konzumirati vijesti.

Dobelli smatra da će gledanje zrakoplovne nesreće na televiziji promijeniti naš stav prema tom riziku, bez obzira na stvarne vjerojatnosti. No, ako mislimo da možemo to nadoknaditi snagom svoje unutarnje kontemplacije, u krivu smo. Vijesti su poput droge – kako nastaju, tako želimo znati kako će se nastaviti.

Koji su argumenti zbog kojih se smatra da su vijesti nevažne, da nemaju nikakvu moć koja objašnjava, one su toksične za naše tijelo, povećavaju kognitivne pogreške, koče mišljenje, one su poput droge, gubitak su vremena, čine nas pasivnima, te ubijaju kreativnost?

 

Autorica:

Jelena Gazivoda, 14. travnja 2013.

 

Ažurirala: 

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.gettyimages.com/

 

Izvor:

https://www.theguardian.com/media/2013/apr/12/news-is-bad-rolf-dobelli, posjećeno 21. kolovoza 2020.

Što znači biti novinar?

Danas se mnogi mladi ljudi odlučuju za novinarsku struku jer im izgleda primamljivo i nimalo dosadno biti u središtu događanja, pisati i izvještavati o novim pomacima u svijetu ili pak o nekim starim zaboravljenim slučajevima. Što to novinar radi, koja je njegova svrha u svijetu, postoji li savršeni novinarski honorar, pitanja su koja se trebaju postaviti pri prvom susretu studenata sa studijem novinarstva.

Kakav novinar mora biti?

Novinar prije svega mora biti dovoljno obrazovan i samosvjestan da zna izabrati temu o kojoj može pisati. Mora biti i kompetentan, te sagledati sve strane teme o kojoj piše kako bi njegov iskaz bio neutralan i posve objektivan, da bi javnost mogla stvoriti svoje vlastito stajalište. Glavni cilj i sredstvo novinara trebala bi biti istina. Kažemo da je vijest istinita ili nije vijest. Istinito je ono što se slaže sa stvarnošću. Može se reći da je istinitost i sama smisao izvještavanja ili informiranja općenito. Vijest se mora temeljiti na točnim podacima i istinitim informacijama. Ipak, uvijek postoji mogućnost dvojbe o tome što je istina, ima li uopće istine i o čemu ona ovisi.

Uloga novinara je jednostavna – obavijestiti javnost o onome što se dogodilo. Izvjestitelj bi trebao interpretirati na najbolji mogući način ono što se dogodilo. On mora pokušati činjenicama pojasniti događaj. Činjenica je da se današnji rad novinara razlikuje od onog koji se obavljao prije pojave novih medija. Novinar danas mora zadovoljiti mnoge kriterije novog vremena.

Novinar mora pronaći svoj stil koji će biti usklađen s medijem u kojem radi i s temom o kojoj piše. Čak i kad je tekst objavljen novinar mora pratiti njegov učinak, kako će biti primljen, interpretiran, dakako, u svrhu usavršavanja tehnike pisanja i stvaranja svog individualnog stila.

Novinarstvo je znanost, djelatnost, zanat, ljubav…

„Paleta novinarske znanosti i njegova stvaralačkog ateljea je, dakle, vrlo široka i raznolika, jer kako kažu Grbelja i Sapunar: Novinarska znanost, novinarstvo je sretan susret, u svakom novinaru, filozofije, politike, psihologije, sociologije, lingvistike, propagande. marketinga, tehnologije, tehnike i umijeća obrade (kreiranja). To je djelatnost od posebnog interesa, a poseban interes su ljudska i slobodarska načela. To je i zanat: poznavanje struke, ‘alata’, novinarskog jezika, novinarske etike, novinarskih oblika izražavanja, uređivanja novinarskih mogućih pogrešaka. (…) Novinarstvo je ljubav, opijenost, zeleni pokret, u duši i srcu svakog novinara, mir i nemir koji žare (ugodno i bolno). Tko svemu tome odoli, taj živi duže od probnih pilota i kirurga, a tko to shvati pogrešno brzo umire.“[1]

Danas se stječe puno fakultetsko obrazovanje novinara, te postoji više modela obrazovanja. No, novinar mora vladati temeljnim postavkama novinarske struke, kao i suvremenim tehnologijama današnjeg novinarstva.

 

Autorica:

Ana Milas, 9. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://bit.ly/3aNDqF0

 

Izvor:

[1] Sapunar, Marko (2000) Osnove znanosti o novinarstvu, Naprijed, Zagreb: 47.

Istinito izvještavanje u novinarstvu

Istinitost je temelj novinarstva. Nijedna druga kategorija nije tako jednostrana kao istina. Istinitost je cilj kojem bismo svi trebali težiti, ne samo u novinarstvu, nego i životu općenito. Ona je najbolji put k izvršavanju zadanih ciljeva.

Uz vijest, izvještaj je najučestaliji oblik novinskog izvještavanja. Izvještaji su tipični opisni tekstovi, odnose se na način na koji se događaji odvijaju. Izvještava se nekoga o nečemu. Izvještajem se izlažu prije svega činjenični elementi o događaju. Kao obaveza izvjestitelja na prvom je mjestu poštivanje činjenica, tako da bi primatelj poruke imao mogućnost saznati sve bitno o svim relevantnim elementima događaja. Iz takvog zahtjeva proizlaze određena pravila ponašanja koja obvezuju izvjestitelja da ne smije arbitrirati opisujući događaj, odnosno subjektivno birati činjenice koje se odnose na njega. Izvjestitelj je obavezan na točno, istinito i potpuno izvještavanje o događaju, uz sankciju ako postupi protivno etičkoj i zakonskoj normi.

Izvještavanje mora biti objektivno i istinito

Najbolji način da izvještajna poruka bude doista takva jest da se čitatelj uživi u ulogu izvjestitelja. Taj položaj može zauzeti jedino ako su mu činjenice bile istinito i vjerno prenijete. Katkad je to vrlo teško, a izvještaj se često doživljava kao svojevrsno bacanje novog svijetla na zbivanje. Uz istinitost su usko vezani objektivnost i odgovornost. Ne skupiti, na primjer, sve važne činjenice potrebne za objektivan izvještaj i krivo ih ili nedovoljno stručno ocijeniti, znači preuzeti rizik da se zaključci o događaju donose na manjkavoj činjeničnoj podlozi.

Objektivnost u prvom redu znači poštovati neke osnovne zahtjeve kao što su: u informaciji navesti riječi kako su doista bile izgovorene, izvijestiti o događaju upravo onako kako ste ga kao svjedok vidjeli, brojke precizno navoditi, o svakoj riječi voditi računa naročito o onoj koja bi mogla smetati istini. Dakle, objektivnost je stvarnost bez osobnih sudova.

Istinito izvještavanje također je i svojevrsna zaštita od sudskih tužbi. Novinarska praksa prepuna je primjera kada izvjestitelji vrlo jasno i nedvosmisleno nekoga okrive za razne prekršaje i zlodjela, od posve banalnih, kao što su pločnici neočišćeni od snijega, preko nenamjerno izazvanog požara, prometne nesreće, sve do ubojstva. Izvjestitelj zaista često nije vidio kako je Ivan Horvat podmetnuo požar ili prošao kroz crveno svijetlo na semaforu, ali je to napisao jer je dobio informaciju od policije, sudca istražitelja ili državnog odvjetnika. A što ako su oni pogriješili?! Novinar ne bi smio objaviti ništa što ne može obraniti na sudu!

Razlozi neistinitog, lažnog ili polu-istinitog izvještavanja

Za razliku od istine kojoj uvijek treba težiti, neistina, laž ili poluistina su također dio manipulacije medijima i javnosti. Izvjestitelj ne smije upasti u zamke interpretacije ili nagađanja, nego se treba držati onoga što je nedvojbeno provjereno. Ako nema dovoljno činjenica ili ih je teško provjeriti bolje je pričekati s izvještajem i pokušati doći do novih podataka nego pod pritiskom rokova objaviti nešto netočno.

Tipični uzroci pogrešaka, odnosno neistinitog, lažnog ili polu-istinitog izvještavanja jesu nepažnja, neznanje, nepouzdani izvori, neiskustvo ili brzina pisanja. Pod nepažnjom smatramo greške u pisanju. One znaju biti vrlo neugodne, ali se događaju uglavnom slučajno i nisu tako česte. Primjerice, jednom je u novinama umjesto zbirka pisalo zbrka pjesama. Iz tog primjera vidimo koliko izostanak samo jednog slova može donijeti brojne neugodnosti. Neiskustvo možemo povezati s nepouzdanim izvorima. Uzrok te vrste pogrešaka može biti naivnost ili brzopletost. Rok predaje tekstova najčešći je izvor nervoze i stresa, što također uzrokuje greške u pisanju. Pritisak vremena doista je velik i jedini je pritisak kome se ne može ništa suprotstaviti, osim da se poštuje. Ono je imperativ posla.

I senzacija je dio, odnosno uzrok neistinitog izvještavanja. Pozornost svojih konzumenata mediji često žele izazvati različitim senzacijama, pa u nedostatku stvarnih, dodaju senzacionalne, ali i teško provjerljive vijesti. Senzacija samo nakratko podiže novinara na tron i zato bi on uvijek trebao pronaći način za istinito izvještavanje jer će jedino tako moći postati i održati titulu časnog novinara.

 

Autorice:

Ana Milas, Jelena Šaško, Inoslava Bukal, Iva Gotal, 23. svibnja 2013.

 

Ažurirala: 

Tina Hrubi, 20. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

Kodeks časti hrvatskih novinara

„Novinari djeluju prema jasno određenim profesionalnim standardima koji su jedinstveni u cijelom svijetu. Novinarstvo ne bi trebalo biti produžena ruka promidžbe ili nekih drugih centara moći. Ako govorimo o slobodnom i nezavisnom novinarstvu koje izvještava o događajima uravnoteženo i nepristrano tada je jasno da su istina i poštenje preduvjeti takvog novinarstva koje se zasniva na vrlo jasnim etičkim načelima.“ (Malović, 2006: 69)

Upravo je djelovanje prema jasnim etičkim načelima bila misao vodilja Hrvatskog novinarskog društva kada je usvojilo Kodeks časti hrvatskih novinara sastavljen po uzoru na kodekse drugih međunarodnih novinarskih udruženja. Kodeks časti koji je danas na snazi usvojen je na 50. skupštini Hrvatskog novinarskog društva, održanoj 27. studenog 2009. u Opatiji.

U trideset i jednoj točki Kodeksa časti hrvatskih novinara navedena su prava i obveze novinara kao smjernice kojima se novinari trebaju voditi u svom profesionalnom djelovanju. U općim načelima Kodeksa stoji kako je „pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine.“ Upravo iz toga proizlazi cjelina prava i obveza svakog novinara.

Dužnosti novinara

Nadalje, novinari su ti koji su u svom radu dužni braniti „ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti.“ Djelujući na taj način, novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske te njeguju kulturu i etiku javne riječi što je od iznimne važnosti upravo zbog utjecaja koji imaju na javno mnijenje. Novinari se u svom poslu trebaju voditi etičkim načelima, ne samo kako bi sačuvali ugled, dostojanstvo i integritet profesije već i zbog dobrobiti društva. Važno je spomenuti kako rad novinara podliježe kritici javnosti koje su oni dužni uvažiti, te neprestano preispitivati kvalitetu svoga djelovanja.

Kada se govori o etici u novinarstvu, onda je svakako važno staviti naglasak na vrijednosti kao što su vjerodostojnost (iznošenje točne, potpune i provjerene informacije), poštivanje etike javne riječi i kulture dijaloga, poštivanje ugleda, časti i dostojanstva osoba o kojima se izvještava, zaštitu i promicanje temeljnih ljudskih prava i sloboda, poštivanje prava na privatnost, te druge vrijednosti kojima se novinari trebaju voditi u svom profesionalnom djelovanju.

U Kodeksu časti hrvatskih novinara stoji kako novinar koji djeluje u skladu s pravilima koja propisuje Kodeks, uživa podršku svog uredništva i svoje profesionalne organizacije. Treba istaknuti kako su Kodeksom propisane i sankcije za povredu Kodeksa, a za njegovu zaštitu i primjenu nadležno je Novinarsko vijeće časti HND-a.

HND – krovna organizacija hrvatskih novinara

Za shvaćanje novinarstva u Hrvatskoj kao ozbiljnog i profesionalnog važno je postojanje Hrvatskog novinarskog društva kao krovne organizacije hrvatskih novinara čiji su temeljni ciljevi: ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja; promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izviještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima; čuvanje ugleda i dostojanstva profesije, zaštita novinara od samovolje izdavača i sprečavanje monopola te materijalna i socijalna zaštita novinara.

Važno je istaknuti kako novinarski kodeksi pomažu, ali ne rješavaju probleme novinarima jer novinarska etika nije znanje koje se može odjednom steći, već stil života, te neprestano preispitivanje svrhe i konačnog cilja novinarstva. (Vilović, 2004: 17)

 

Autorica:

Marinela Katona, 10. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 20. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

Izvori:

Malović,S. Etika u medijima – tko je pozvan na odgovorno djelovanje? Riječki teološki časopis 14(2006), 1(27); str. 69-78.

Vilović, G. 2004. Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999.-2000. Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb

Kodeks časti hrvatskih novinara, http://www.hnd.hr/hr/info/, 20. kolovoza 2020.

Kako događaj postaje vijest?

„Stvarnost koju nam prenose mediji vrlo jasno određuje granice onoga što mislimo da smo u svijetu kao ljudi i onoga što mi mislimo da na ovom svijetu radimo. Čuvari otvaraju vrata u dva smjera, unutra i van. Prema Bennettu, vijesti su postale surogat savjesti čovječanstva.”

Vremena se mijenjaju, novinarstvo napreduje, ali standardi uglavnom ostaju isti. Suvremeno novinarstvo trebalo bi biti istinito, točno, uravnoteženo, pošteno i nepristrano. Često možemo čuti da su mediji četvrta vlast ili sedma sila, čime se želi naglasiti moć i odgovornost koju imaju mediji. Uloga je novinara u društvu velika jer kroji javno mišljenje i samim je tim odabir događaja koji će postati vijest iznimno važan u ovoj struci. Od novinara se traži sažeto i razumljivo izražavanje. Ono koje će biti shvatljivo kako djeci u osnovnoj školi, tako i akademskim građanima.

Odabir vijesti

Mediji imaju ulogu gatekeepera, čuvara koji otvaraju vrata samo nekim informacijama. Stvarnost koju nam prenose mediji vrlo jasno određuje granice onoga što mislimo da smo u svijetu kao ljudi i onoga što mi mislimo da na ovom svijetu radimo. Čuvari otvaraju vrata u dva smjera, unutra i van. Prema Bennettu, vrata se često otvaraju da bi pustili van vijest koju šalju politički insideri, ali se rijetko otvaraju onima koji izvana žele nešto poručiti. Vijesti su postale surogat savjesti čovječanstva. Lyle Spencer kaže da se vijest može definirati kao bilo koja točna činjenica ili ideja koja će zanimati veći broj ljudi, a od dvije vijesti koja ih zanima, bolja je ona točna. Također, mora dati odgovore na 5W+H – tko, što, kada, zašto, gdje i kako (odnosno na engleskom who, what, when, why, where and how). Kako bi događaj postao vijest, treba proći određenu selekciju. Prema Gansu, selekcija vijesti je zatvoren kružni proces koji se odvija između izvora vijesti, novinara i primatelja vijesti. U tom procesu svi imaju moć selekcije. Novinar daje čitatelju, slušatelju ili gledatelju uvid u određeni događaj.

Sherry Ricchiardi navodi kriterije za izbor vijesti koji su uopćeni i koji određuju hoće li događaj postati vijest ili ne. Elementi koje bi događaj trebao imati su relevantnost, značajnost i korisnost. Različite medijske kuće ili različiti novinari te osnovne smjernice pri odabiru vijesti upotrebljavaju u specifičnim kontekstima. Unutar tih smjernica postoji još nekoliko važnih čimbenika koji određuju što će postati vijest. To su utjecaj, pravovremenost, blizina, važnost, publika, neobičnost i sukob. Što više čimbenika poput sukoba, blizine (…) događaj ima, dobiva veću mogućnost da postane značajna, korisna i relevantna vijest. Novinari su ti koji odlučuju što će postati vijest, a što ne.

Važnost pravovremenosti vijesti

Danas je brzina svojevrsni imperativ u novinarstvu, novinari moraju biti sposobni obavljati više poslova odjednom – snimanje, fotografiranje, pisanje same vijesti, lektoriranje i zbog toga je bitan element pravovremenosti. Ako je vijest u pravo vrijeme objavljena, daje priliku ljudima da sudjeluju, a ne da budu samo promatrači. Utjecaj je važan jer veći broj ljudi koji su zahvaćeni određenim događajem daju veću mogućnost da će događaj postati vijest. Ljudi će biti više zainteresirani za ono što se događa u njihovoj neposrednoj blizini i zbog toga je ona jedan od elemenata koji su važni za selekciju. Što je poznatije ono o čemu je riječ, vijest postaje važnija. Sukob i neobičnost sami su po sebi zanimljivi. I na kraju, neizostavan je element publika zbog činjenice da različiti ljudi imaju različite interese.

Novinari imaju veliku ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i samim tim ovaj proces selektiranja događaja i vijesti koje su važne, odnosno onih koje to nisu, moraju uzeti kao ozbiljan zadatak i odgovorno tome pristupiti, iz razloga da ono što se dogodilo npr. u Americi, mi ćemo gledati onako kako nam je novinar to i prenio.

 

Autorica:

Marija Pastuović, 29. rujna 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 20. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

Stjepan Malović, Osnove novinarstva, 2005. Zagreb

Michael Kunczik, Astrid Zipfel Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, 2006. Zagreb

Novinarstvo – četvrta vlast, sedma sila?

Postoje razne igre brojki oko novinarstva. Odgovor na intrigantno pitanje: „Zašto novinare nazivaju četvrtom vlašću ili sedmom silom“, zapravo je vrlo jednostavan.

Četvrta vlast, četvrti stalež, četvrta sila ili rjeđe, sedma sila izrazi su kojima se u najširem smislu slikovito označava utjecaj masovnih medija na javnost, a preko njih i na politiku neke države. U užem smislu, ideal medija podrazumijeva se kao svojevrsni korektiv državne vlasti.

Podrijetlo i širenje pojmova

Podrijetlo pojma sedme sile nije posve pouzdano, ali ga se najčešće veže uz ulogu novinarstva u revolucionarnoj Francuskoj. Za to vrijeme novinarstvo je imalo veliki utjecaj. Ne kaže se uzalud da pravne države nema bez neovisnog sudstva, policije i medija, odnosno sedme sile. Pojedini novinari tada su imali veći utjecaj i od najutjecajnijih političara. General Napoleon Bonaparte, dok je nastojao prigrabiti vlast, nazvao je novinarstvo petom silom u Europi. S tim da su prve četiri bile Francuska, Velika Britanija, Rusija i Austrija. Kao prvi konzul, a potom i kao car, Napoleon je brižno nadzirao novinstvo, pa je u to doba pariški Moniteur bio primjer propagandom cenzuriranog lista. Ujedinjenjem Italije (1861.) i Njemačke (1871.), broj sila u Europi povećao se na šest, pa je novinstvo „spalo“ na poziciju „sedme sile“. Neki izvori tvrde da su Velika Britanija, Francuska, Austrija, Pruska, Rusija i Turska bile tih šest sila ispred sedme. No, unatoč gubljenju petog mjesta, snaga novinstva ostala je velika.

Termin „sedma sila“ iz francuskog se pojmovnika probio u srpski, pa u bosanski, čak dijelom i u Sloveniju, ali u Hrvatskoj nije pustio neki poseban korijen. U Beogradu je prije svjetskog rata osnovana novinarska zadruga „Sedma sila“, a isto ime je od 1953. godine nosilo nakladno poduzeće Udruženja novinara Srbije.

U angloameričkom svijetu istodobno je skovana drukčija sintagma. U društvima koja su imala tri staleža, novinarstvo je proglašavano četvrtim staležom, tj. kao referenca na društvene grupe koje su bile zastupljene u organima vlasti Francuske pred revoluciju (prvi stalež – svećenstvo; drugi stalež – plemstvo; treći stalež – obični građani).

Kasnije je u SAD-u novinarstvo bilo proglašeno i četvrtom vlašću – nakon zakonodavne, izvršne i sudske. U Italiji je čak i film „Građanin Kane“ preveden kao „Quarto potere“ (Četvrta vlast).

Sve ove igre brojki oko novinarstva dočaravaju samu ulogu novinarstva u javnosti i politici. Novinarstvo nije vlast ni ne treba biti četvrta vlast, a još manje velesila, bilo sedma ili bilo koja druga. Premda je James Gordon Bennett (1830.) tvrdio da je ono „porota nacije“.

Ipak, novinarstvo ima prilično stanovitu ulogu provjere i nadzora u suvremenoj građanskoj kulturi, posebno ako je ona demokratskog tipa. Funkcija je novinara biti posrednik između publike i elite koja oblikuje politiku na način da publici objašnjava jednostavno, eliti obrazlaže što narod misli, a u isto vrijeme u ime publike pazi kao pas čuvar (watchdog) na eventualne nepodopštine političke elite, davno je zaključio Walter Lippman.

 

 

Autorica: 

Lea Vukić, 1. listopada 2013.

 

Ažurirala: 

Tina Hrubi, 20. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

Malović, S. (2005.) Osnove novinarstva, Zagreb: Golden marketing – tehnička knjiga

Blog Inoslava Beškera

Edukacija novinara o izvještavanju o manjinskim skupinama

Treba li novinare educirati o izvještavanju o manjinskim skupinama i zašto?

Manjinske skupine najranjiviji su dio društva upravo zbog toga što su u manjini u odnosu na većinsko stanovništvo zbog čega je važno poticati njihovu integraciju u društvo s naglaskom na socijalnu koheziju i njegovanje pluralizma. U tom procesu važnu ulogu imaju mediji koji bi trebali poticati na zajedništvo kulturno različitog stanovništva te njegovanje različitosti i tolerancije. Osim toga, mediji kao kreatori javnog mišljenja imaju dužnost pružiti pravu sliku o životu manjina, te im omogućiti da budu ravnopravni dionici javnoga diskursa.

Etička su načela osobito važna kada se govori ili piše o pripadnicima različitih manjinskih skupina. U medijima često dolazi do omalovažavanja, diskriminacije te korištenja nekorektnog političkog govora kada su manjinske skupine u pitanju, pri čemu se većinski narod favorizira. Problem nastaje i kada novinari u brzini, s ukorijenjenim predrasudama potpuno pojednostavljuju priču te tako stvaraju pogrešan dojam o pojedinoj manjinskoj skupini u javnosti (Vilović, 2004: 75).

Posebnu pozornost trebalo bi posvetiti edukaciji novinara i urednika kako bi ubuduće bolje prepoznavali manjinske teme, te kvalitetno izvještavali o njima. Javnost treba informirati o manjinama i manjinskim problemima te potaknuti na njihovo prihvaćanje i rješavanje. Svoju ulogu u promoviranju multikulturalizma mediji mogu ostvariti kontinuiranim izvještavanjem i edukacijom javnosti o manjinskim skupinama u društvu i potrebi njihova prihvaćanja kao i integracije u društvo.

Važno je istaknuti kako mediji imaju ključnu ulogu u suzbijanju diskriminacije, utjecanju na javno mišljenje i promicanju suradnje među različitim društvenim skupinama s naglaskom na poštovanje ljudskih prava svih osoba (Tatalović, 2003: 7).

Norme i standardi novinarskog izvještavanja o manjinskim skupinama

Još od 1954. godine Međunarodni novinarski savez (IFJ) predlaže norme i standarde profesionalnog novinarskog izvještavanja koje uključuju zabranu diskriminacije s obzirom na rasu, spol, seksualnu orijentaciju, jezik, religiju, političko ili nacionalno opredjeljenje. Također, u Bilbaou 1997. na godišnjoj konferenciji Međunarodnog saveza novinara donesen je akt Prime Time za toleranciju, a poslan je i apel kako bi se osvijestile prijetnje za demokraciju poput rastućeg rasnog nasilja, vjerske netolerancije, ratova i genocida zbog etničkog rivalstva te predrasuda prema nacionalnim manjinama, pri čemu je uloga novinara u poticanju ljudskih prava, tolerancije i demokracije primarna (Malović, Vilović, 2006: 280).

Sva međunarodna i europska udruženja profesionalnih novinara strogo preporučuju osjetljivost prema nacionalnima manjinama, te zabranu svakog oblika diskriminacije u masovnim medijima. Od 1993. godine Hrvatsko novinarsko društvo (HND) usvojilo je Kodeks časti koji u preambuli navodi kako je pravo na informaciju, slobodu govora i izražavanje mišljenja jedno od temeljnih ljudskih prava svake osobe bez obzira na spol, rasu, nacionalnost, religijsko ili političko opredjeljenje (Malović, Vilović, 2006: 281-282).

Novinari se danas osposobljavaju za prepoznavanje manjinskih tema i izvještavanje o različitostima. Kao primjer može se navesti program Reporting Diversity Instituta iz Londona, ustanove koja je inicirala program visokoškolske nastave iz izvještavanja o različitostima na šest europskih sveučilišta, uključujući Studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Program je koncipiran tako da odgovara stanju u medijima jer svaka zemlja ima svoje specifičnosti, naglasak je stavljen na praktični rad, a sve kako bi budući novinari osvijestili potrebu korektnog izvještavanja o manjinskim skupinama. Program je koordinirao prof. dr. Brian Winston sa Sveučilišta Lincoln u Velikoj Britaniji, a svaki profesor razvio je vlastiti izvedbeni program prilagođen specifičnostima studija i okoline. Program nastave obuhvaća četiri temeljna područja: razvijanje osjetljivosti prema različitostima, kako izvještavati o različitostima, izvještavanje o različitostima te društvene različitosti i mediji  (Malović, 2003: 14).

Stanje manjina u Hrvatskoj

Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj žive pripadnici 22 nacionalne manjine, s nešto manje od 330.000 stanovnika. Svaka manjina zaslužuje da se o njoj izvještava dostojanstveno i istinito. Početkom 21. stoljeća (Kanižaj, 2006: 45) najveći hrvatski dnevni listovi najviše su izvještavali o pripadnicima srpske nacionalne manjine, međutim, udio izvještavanja o manjinama u ukupnom broju medijskih članaka bio je malen. Problematičan je i kontekst izvještavanja o manjinama, naime najviše se o njima izvještava u političkim rubrikama dnevnih novina, na gradskim stranicama, te u crnoj kronici (Kanižaj, 2006: 127). Takvim pristupom javnost o manjinama uči kroz dosta skučenu prizmu, dobiva samo dio informacija pomoću kojih stvara određene stereotipe i predrasude. Mediji bi trebali dati uvid u život manjina, njihovu kulturu i njihov položaj u društvu kako bi se smanjila količina mržnje i netrpeljivosti prema određenim društvenim skupinama, jer su upravo mediji jedina dodirna točka između većinskog stanovništva i dijela manjina.

Ključ uspješnog i korektnog izvještavanja o manjinskim skupinama leži u edukaciji novinara i vođenju profesionalnim etičkim standardima novinarske struke.

 

 

Autorica:

Marinela Katona, 6. studenog 2013.

 

Ažurirala:

Irena Domitrović, 5. travnja 2020.

 

Fotografija:  

http://bit.ly/1aoYmtb

 

Izvori:

Malović, S. 2003. „Izvještavanje o različitostima: edukacija u prvom planu.“ U: Međunarodne studije, godište 3, broj 3, str. 9-17

Malović,S., Vilović,G. 2006. National Minorities and Media in Croatia: Modest Steps Forward U: Bauer, T. A., Vujovic, O. (ur.) 2006. Media and minorities in South East Europe. SEEMO. Belgrade, str. 273-285

Tatalović, S. 2003. „Mediji i nacionalne manjine.“ U: Međunarodne studije, godište 3, broj 3, str. 5-8

Vilović, G. 2004. „Napredak, ali predrasude su vidljive.“ U: Malović, S. (ur.). 2004. Bogatstvo različitosti. Izvori. Zagreb, str. 71-81

Kanižaj I. 2006 „Manjine-između javnosti i stvarnosti“ ICEJ, Zagreb

Vijesti, javno mnijenje i politička komunikacija

Komunikacijski proces uvijek uključuje primatelja i pošiljatelja poruke, a svrha odašiljanja vijesti je informiranje, zabavljanje, uvjeravanje. Krajnji rezultat svake komunikacije je medijski efekt, odnosno kakav će učinak na publiku postići određena komunikacija.

Pogled na svijet i vlastiti način života uvelike je određen medijima, odnosno onim što vidimo na vijestima ili pročitamo u novinama. Bez obzira na to, svakodnevno se izmijeni „tisuću potencijalno vrijednih događaja o kojima na vijestima ne čujemo ništa.“ Postoji više teorija zašto je to tako i što određuje da događaj postaje vijest i da ga mediji plasiraju publici.

Dimenzije, čimbenici, kriteriji i elementi vijesti

Medijski efekti, odnosno kakav će učinak na publiku postići određena komunikacija, ovise o razumijevanju i podsjećanju pošiljatelja i primatelja. Prema Jensenu, publika daje smisao vijestima prema sljedećim dimenzijama: prostoru, moći, vremenu i identitetu. Prostor – publika odlučuje hoće li i na koji način vijesti o udaljenim događajima utjecati na njih, moć – vijesti koje se tiču direktno publike jako utječu na njih, vrijeme – publika promatra događaje u okviru vlastite prošlosti i budućnosti, identitet – publika se poistovjećuje s događajima, mjestima i ljudima iz vijesti. Istraživanja su pokazala da publika zapamti manje od 5% vijesti, pri čemu je važno prosuđivanje vrijednosti vijesti od publike. Johan Galtung i Marie Homlboe Ruge su u svojoj studiji još 1965. pisali o 12 čimbenika vijesti: frekvencija, prag, jednoznačnost, značaj, suzvučje, iznenađenje, postojanost, varijacija, komplementarnost, veze s elitnim nacijama, osobama, personalizacija, negativizam. Primjerice, ako je riječ o zagađenju vode u području stanova u nekoj zagrebačkoj četvrti, te taj događaj ima konkretne posljedice za svakodnevni život publike, vjerojatno će postati vijest. Ako u određenom događaju sudjeluje predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, on pridonosi tom događaju da postane vijest. Uz ove navedene kriterije, nezaobilazni su kriteriji koje navodi Sherry Ricchiardi: relevantnost, korisnost i zanimljivost. Elementi koje treba sadržavati svaki događaj su utjecaj, sukob, neobičnost, važnost, blizina, pravovremenost i publika.

Utjecaj medijskog sadržaja na publiku

Jedan od najvažnijih kriterija vrijednosti vijesti jest vjerodostojnost. Vijest utječe na publiku ako joj publika vjeruje, a publici je važniji izvor, nego sama informacija. Primatelji šire vijesti, a difuzija se odvija prema opsegu po kojem su ljudi upoznati s određenim događajem, važnosti događaja, količini informacija koja je distribuirana o događaju te saznanju publike o događaju iz medija ili osobnih kontakata. Difuzija je postala kompleksnija povećanjem broja kanala i smanjenjem centralizacije kanala masovne komunikacije. Teorija framinga izuzetno je važna za razumijevanje priče jer publika uči onako kako novinar uokviri svoju priču. Mnogi teoretičari bavili su se ovim problemom. Tako Cappella i Jamieson ističu da je glavna ideja da okvir vijesti aktivira određene zaključke, ideje, prosudbe i razlikuje se od problema, politika i političara. Upravo zato, danas smo svjedoci tzv. agende setting, odnosno okruženi smo onim pričama i problemima koje nam mediji sugeriraju u određenom danu. To postaje glavna misao o kojoj se razgovara, raspravlja, piše, čita i sluša. Bez obzira na temu, važno je uočiti kako su određene teme zanimljive medijima, publici, ali i politici, kada je riječ o sasvim novim temama.

Medijski sadržaj utječe na informacije, ponašanje, mišljenje i stavove. Publika često odabire vijesti koje se podudaraju s njihovim vlastitim stavovima i mišljenjima (teorija kognitivne disonance) ili se u potpunosti priklanjaju mišljenju dominantne većine (koncept spirale šutnje).

Politička komunikacija

Uz onaj svakodnevni utjecaj medija na publiku, mediji u političkoj komunikaciji često nude pristranu komuniciraju i stvaraju pseudo-događaje. Mediji su nositelji komunikacije u svim vrstama demokratskih i totalitarnih režima. Upravo oni kreiraju komunikaciju između naroda i političara. Glavni oblici političke komunikacije koji su ujedno i efekti su: predizborne kampanje u kojima političari koriste medije kako bi nadjačali protivnike, konstantan tijek informacija koje nose poruke o događajima, političko oglašavanje neovisno o izborima. U skladu s tim, najzanimljivije su i najčešći predmet istraživanja političke kampanje. Prema dosadašnjim istraživanjima one nemaju veliki učinak na publiku, one zadržavaju već postojeći status. Mediji odigravaju značajnu ulogu u predstavljanju određenoga političara javnosti, no to povlači i neke druge probleme, poput negativnog utjecaja političkog oglašavanja na dobru volju i povjerenje birača, velike troškove kampanje itd. Tako se izbori svode na dobro oglašavanje i odnose s javnošću.

Primatelji medijskih poruka moraju biti na oprezu u komunikacijskome procesu. Ključno je da imaju svoje stavove i mišljenje, te da se ne prilagođavaju medijskim kriterijima, uokviravanju određenih događanja i nametanju pojedinih tema. Važno je da svaki primatelj sam inicira promjene, a da to u njegovom životu ne rade mediji. Primatelj može koristiti medije kao jedan od alata za snalaženje u svakodnevnom životu, no ne smije dopustiti medijima da utječu na njegov život, promoviraju neke interese koje primatelj ne podržava ili da je izložen sustavnom pokušavanju oblikovanja percepcije i manipulacije (propagandi) od medija.

 

 

Autorica:

Petra Marinčić, 9. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 19. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

Kunczik, M., Zipfel, A. (1998). Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert,

McQuail, D. (2005). Mass communication theory, Sage Publication, Ricchiardi,

S., Malović, S. (1996). Uvod u novinarstvo, Zagreb: Izvori,

Žitinski, M. (2009). Što je medijska pismenost, Obnovljeni život, 64 (2), 233-246