Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca

Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu sudjeluje u provedbi projekta Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca od listopada 2020. do kraja rujna 2022. godine.

Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu te Udruga Pragma. Predviđeno trajanje projekta je 24 mjeseca, a ukupni iznos projekta je: 1.393.707,02 kn.

 

Kratki opis projekta

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika „Vijenac” pod nazivom „Inkluzija”, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta. Predviđeno je 12 radionica i webinara za 20 novinara te izdavanje priručnika.

 

Ciljevi i očekivani rezultati projekta

1. Unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja kroz jačanje kapaciteta medijskih djelatnika Matice hrvatske i projektnih partnera za rad usmjeren na socijalno uključivanje ranjivih skupina i podizanje razine javne svijesti o njihovim pravima
2. Povećanje vidljivosti ranjivih skupina u društvu na području Republike Hrvatske putem njihove medijske reprezentacije i socijalnog uključivanja kroz kulturu

 

Projekt je sufinancirala Europska Unija iz Europskog socijalnog fonda.

 

Izvor:

www.matica.hr

 

Fotografija:

Shutterstock

Grad Zagreb podržao čak tri naša projekta

Grad Zagreb podržao je čak tri projekta Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu:

 

  1. Online seniori

U sklopu ovog projekta organizirali smo četiri predavanja za osobe starije životne dobi u Zakladi Zajednički put:

 

  1. a) „Lažne vijesti“
  2. b) „Novi mediji – bonton i sigurnost na internetu“
  3. c) „Utjecaj medija na djecu predškolske dobi“
  4. d) „Prikriveno oglašavanje“

 

Cilj projekta je steći uvid u navike umirovljenika prilikom korištenja novih medija te ih uz pomoć edukacija osvijestiti o brojnim prednostima, ali i potencijalnim opasnostima novih medija.

 

S obzirom na to da epidemiološke mjere nisu dozvolile „klasičnu“ provedbu projekta, osmislili smo jednako vrijedne zamjenske online aktivnosti (video predavanja).

 

Također, osim radionica, provest ćemo i istraživanje o medijskim navikama osoba starije životne dobi.

 

  1. Pametno s pametnim telefonom

Radi se o projektu čiji je glavni cilj učinkovita prevencija elektroničkog nasilja, a ostvarili smo ga proučavanjem o poštivanju drugih korisnika u internetskom prostoru, poticanjem kritičkog promišljanja te edukacijom o učinkovitim načinima zaštite i prijavljivanja elektroničkog nasilja.

 

Projekt se provodi za učenike od 1. do 4. razreda OŠ Josipa Račića za koje smo pripremili snimljena video predavanja te za njihove roditelje koji imaju priliku sudjelovati na webinarima naših iskusnih sveučilišnih profesora:

 

  1. „Obiteljska komunikacija i izazovi digitalnih medija“
  2. „Pametni telefoni i rizično ponašanje djece i mladih u virtualnom svijetu”.

 

Također, održali smo i edukativnu radionicu za učitelje koji će, vjerujemo, uspješno prenijeti stečena znanja o tome kako se pravilno ponašati i zaštititi u online komunikaciji, ali i prepoznati kada se događa elektroničko nasilje.

 

 

  1. Prevencija ovisnosti o medijima kod djece predškolske dobi

Projekt „Prevencija ovisnosti o medijima kod djece predškolske dobi“ financira se jednokratnom potporom Grada Zagreba.

 

Cilj projekta je podučiti roditelje jednog zagrebačkog vrtića o negativnim utjecajima medija na djecu, ponuditi im niz smjernica kojima mogu regulirati korištenje medija kod svoje djece te ih osvijestiti koliko lako može doći do stvaranja ovisnosti o medijima pri izostanku pravila, nadzora i komunikacije u obitelji vezane za konzumaciju medijskih sadržaja.

 

Zbog koronavirusa, također je bilo potrebno izmijeniti planirane aktivnosti. Naime, umjesto klasičnih predavanja, sudionicima smo omogućili sudjelovanje na webinarima. U razmaku od tjedan dana, realizirana su tri online predavanja za roditelje dječjeg vrtića Bajka:

 

  1. „Imaju li mediji utjecaj na moje dijete?“
  2. „Crtani filmovi i videoigre“
  3. „Roditelji, djeca i ekrani. Komunikacija i odgoj kao protulijek zabrani”

 

 

Autorica:

Ivana Folo, 21. prosinca 2020.

 

Fotografija:

Shutterstock

 

Manipulativno ponašanje u društvu

Živimo u bučnom svijetu koji je pretrpan informacijama i porukama svake vrste. Naučili smo slušati bučni jezik svoga društva koji često zna biti lažan, a zaboravili smo tihi jezik tijela – jezik koji govori pravu istinu. Ljudi se više ne oslanjaju toliko na svoju pamet, svoj vid, ponekad i svoju intuiciju; nego više gledaju na društvena pravila, autoritete ili na ono što im se nudi, u bilo kojem obliku, kao istinito i stvarno. Naravno, pravila su dobra. Dobri su i autoriteti. Bez njih bi došlo do, kako se uobičava reći, „raspada sustava“ i gubitka povjerenja te točke na kojoj društvo kao takvo niti ne bi moglo funkcionirati. No, to ne znači da će autoriteti uvijek izricati pravu istinu. Mnogi su na visokom položaju i trebali bi se brinuti za potrebe društva u kojemu žive. Međutim, brinu se za vlastite potrebe, a drugima – manipuliraju.

Riječ manipulacija dolazi od lat. riječi manus (ruka) i polare (podešavati, ugladiti, prevlačiti rukom, pripravljati). „U prvotnoj upotrebi riječ manipulacija odnosila se na obradu nekog predmeta pomoću vještog korištenja ruku. Onaj tko je bio posebno vješt i spretan u toj tehničkoj obradi materijala nazivao se manipulant ili rukovalac (…). Kasnije se riječ razvijala tako da se njome počelo označavati svako pronicljivo, vješto i spretno rukovanje ili upravljanje stvarima ili ljudima kako bi se ostvario neki zajednički cilj.“[1]

Danas je riječ manipulacija opterećena negativnim značenjem i njome se obično označuju odnosi među ljudima, pri čemu jedni vrše utjecaj na druge kako bi ostvarili neki osobni ili grupni interes. To su posebni oblici kontrole ponašanja pojedinaca i grupa, a da oni toga nisu niti svjesni. U javnoj, obično političkoj komunikaciji, ona je prvenstveno motivirana interesom. Govornik se koristi vlastitim govorničkim umijećem kako bi uvjerio sugovornika ili publiku u istinitost svojih tvrdnji i opravdanost svojih radnji. Pri tome se najčešće služi vlastitim prednostima, primjerice autoritetom i znanjem, slušateljevim slabostima i obilježjima komunikacijske situacije (npr. situacijske nesigurnosti i ugroženosti, situacija povišenih raspoloženja…).

Manipulatori se mogu pronaći u bilo kojoj društvenoj sredini: u obitelji, društvenom okruženju, na poslu, no posebno je opasno kada se nađu pri samom vrhu hijerarhije ili u drugom obliku javnog života što je, nažalost, čest slučaj (npr. predsjednici, političari, šefovi, znanstvenici, duhovni vođe, policajci, novinari…). Prema dosadašnjim istraživanjima pravih manipulatora ima malo, ali svi su oni uglavnom na visokim društvenim položajima. U javnosti mogu izmanipulirati velike mase ljudi, prouzročiti razne sukobe i izazvati mnoge nevolje. Nažalost, veliki broj manipulatora skriva se iza časnih i visokih društvenih položaja te ih se teško prepoznaje. Također, valja imati na umu i to da su manipulatori lašci. Njih se obično ne prepoznaje preko govora, već tihim govorom tijela. Laž se može opaziti po postojanju nekih od negativnih signala kao što su: fiksirajući ili „lutajući“ pogled, češće treptanje, samoutješne geste, stisnute šake (koje se ili previše kreću ili strogo miruju), ukočeni mišići lica i općenita napetost u tijelu, negativan rad stopala te boja glasa.

No, za razliku od ostalih aspekata govora tijela, laganje se teško prepoznaje. Naime, iz izoliranih gesta ne može se zaključiti da netko vara, stoga je potrebno obratiti pažnju i na ostale neverbalne i verbalne znakove. Odnosno, potrebno je promotriti cijeli kontekst i situaciju u kojoj se određena osoba nalazi.

Još je Platon uvidio moć manipulacije u javnom nastupu rekavši da „spretni govornici u službi demagoga mogu manipulirati javnim mišljenjem“. Postoje ljudi koji smatraju da je manipulacija svemoćna. S druge strane, postoje i oni koji misle da je nemoćna. Nama nije poželjno zauzeti niti jedan niti drugi stav. Naime, kao što smo već uočili, manipulatora je malo u odnosu na društvo te u društvu još uvijek postoje alternative u mišljenjima, vjerovanjima i ponašanju. Ipak, iako malobrojni, manipulatori zauzimaju visoke društvene pozicije, vješto stavljaju prigodne „maske“ i često su vrlo prisutni u društvu. Dapače, ponekad nam se može učiniti da su preplavili javni život. Dakle, najbolje je proizvesti zaključak da je manipulacija moćna.

Moćan, autoritativan i vješt manipulator ne upućuje svoje poruke u prazno, već ih nastoji oblikovati tako da pogađaju sve vrste ljudskih motiva. Pritom koristi sve svoje neverbalne signale (glas, stav, geste, mimiku), poznavajući moć tihog govora tijela. Poznato mu je da što publika pozitivnije ocijeni govornika s obzirom na neverbalne poruke, to će njegove verbalne poruke imati jači utjecaj na publiku. Ipak, utjeha je u tome što ljudsko tijelo ne može lagati, pa će pažljivi slušatelj i promatrač javnog nastupa uočiti moguću prijevaru. Naime, Albert Einstein rekao je istinu kada je primijetio: „Intuitivni um je sveti dar, a racionalni um je vječni sluga. Mi smo stvorili društvo koje cijeni sluge, a zaboravlja darove“.

Moć manipulacije nije toliko sadržana u vještini manipuliranja, koliko u tome što joj pojedinac i/li grupa daje ovlasti nad sobom. Odgovornost nije, dakle, samo na manipulatorima, nego više na društvu i slušateljstvu koje ih bira. Čovjeka se prepoznaje po njegovim djelima, a na taj se način najbolje uočava kako svatko ima slobodu izbora.

Možda se čini nemogućim uočiti sigurnu laž ili manipulaciju?! Ipak, utješna su istraživanja koja pokazuju da čak 90 posto izgovorenih laži proizvede izdajničke znakove govora tijela ili paragovor (vokalni).

Manipulacije mnogi nisu svjesni. Ponekad je nisu svjesni niti sami manipulatori, jer se uvjere kako čine dobro. Ona se razvija postupno, već od ranog djetinjstva takve osobe, to joj je na neki način u naravi. Ako okolina ne uoči na vrijeme manipulaciju i spriječi je, osoba se razvija u manipulatora kojemu je manipulacija način samoobrane i samoodržavanja. Takva osoba najčešće dolazi do visokog položaja u društvu, a može postati i javni govornik koji će širiti veliki utjecaj na društvo. Ljudi će joj postati oruđe, marionete, kako bi došla do svojega vlastitoga cilja. Često će koristiti glumačke tehnike kako bi svoje neverbalne znakove usuglasila sa svojim, često neistinitim, riječima. Upravo u tom dijelu komunikacije dolazi do neslaganja, jer govor tijela ne može se u potpunosti kontrolirati. Uvijek će je moći odati neki od negativnih neverbalnih znakova: nemirne ili „fiksirane“ oči, zgrčeni mišići lica, loš položaj stopala, ruke koje stalno dotiču lice, samoutješne geste, ton govora, razne mikrogeste i sl.

Naravno, ti se znakovi teško mogu prepoznati kao manipulatorski, ali mogu nam ostaviti dovoljan prostor za sumnju ili pažljivije slušanje. Publika obično to i primijeti, samo što toga nije svjesna. U nama je prirođen instinkt kojim registriramo neverbalne znakove, te naše tijelo podsvjesno reagira na upućene znakove. Npr. čujemo li govor koji se ne podudara s neverbalnim znakovima, radit ćemo geste križanja nogu ili ruku (samoobrana), kritičkog razmišljanja, samoutješnih gesta…

U svakom slučaju, osjećat ćemo se nelagodno. Govornik ne mora biti lažljivac ili manipulator. Jednostavno se može dogoditi da je nervozan ili da ga je „progutala“ trema, no, poanta je u tome da i to publika osjeti. Zato svaki pravi govornik vježba svladavati negativne neverbalne signale i pretjerani strah prije nastupa.

 

 

Autorica:

Monika Zekić, 13. listopada 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 10. prosinca 2020.

 

Fotografija: 

Shutterstock.com

 

Izvori:

Šušnjić, Đ. Ribari ljudskih duša. 23. str.,

Pupovac, Milorad: Politička komunikacija:Prolegomena teoriji političke komunikacije, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 131.

Borg, James: Govor tijela, Veble commerce, Zagreb, 2009., str. 162.-163.

Šego, Jasna: Kako postati uspješan govornik, Profil, Zagreb, 2005., str. 185.

Subliminalne poruke

U filmovima, reklamama, glazbenim spotovima, pa čak i crtanim filmovima, pojavljuju se subliminalne poruke. To su signali umetnuti u poruke koje se šalju publici u obliku reklama kako bi se podsvjesno utjecalo na njihovo ponašanje.

Ovakvo se oglašavanje smatra moralno dvojbenim, a u određenim vrstama reklama je i zakonski zabranjeno. Tako članak 16. Zakona o elektroničkim medijima navodi da „audiovizualna komercijalna komunikacija ne smije koristiti podsvjesne tehnike”. Međutim, često se u komercijalne, ali i druge vrste oglašavanja nastoje umetnuti subliminalne poruke, kako bi se postigla određena korist.

Subliminalna poruka prvi put se pojavila još davne 1917. godine kad je na naslovnici američkog magazina „The Saturday Post“ u vijesti o Normanu Rockwellu uklopljen seks. Nakon tog tiskovnog izdanja, pojavile su se subliminalne poruke na filmu. Godine 1957. James Vicary je u jednom kinu u New Jerseyu punih šest tjedana provodio eksperiment „Invisible comercial“. Naime, svakih pet sekundi trajanja filma „Piknik“ pojavljivao se natpis „Gladan? Jedi kokice. Pij Coca Colu.“ u trajanju od 0,003 sekunde. Prodaja kokica u toj kino dvorani porasla je za 58%, a prodaja Coca Cole za 18% u usporedbi s prethodnih šest tjedana. Subliminalne poruke nisu zaobišle niti radio. Radijska postaja „WAAF“ iz Chicaga emitirala je 1958. godine zvučne subliminalne poruke. Slično je činila i radijska postaja „KOL“ iz Seattlea koja je emitirala jedva čujne poruke snimljene ispod glazbe DJ-a, a jedna od njih je glasila „Što kažeš na šalicu kave?“.

Subliminalne poruke utiskuju želje u podsvijest pojedinca

Danas  smo okruženi s mnogo više vrsta medija, pa je tako i veći spektar subliminalnih poruka i njihovih utjecaja na ljudsku podsvijest. One zapravo utiskuju želje u podsvijest pojedinca kako bi utjecale na njegove odluke i usadile mu određene mentalne obrasce. Prvi i najstariji primjer subliminalni poruka odnosio se na seks, a to je najkorištenija riječ, fraza i slika u subliminalnim porukama. Primjerice, na novčanici afričke države Sejšeli od 50 rupija, u gornjem desnom uglu je listovima palme ispisana riječ „sex“. Sličan je primjer zabilježen i u Disneyjevom filmu „Kralj lavova” gdje se zvijezdama na noćnom nebu na trenutak ispiše riječ „sex“.

Učestalo subliminalno korištenje riječi „seks” objašnjava se na način da sugeriranje seksa potiče energiju kroz više aspekata, pa tako vjerojatno i želju za kupnjom reklamiranog proizvoda koji nesvjesno povezujemo s tim osjećajem. Međutim, nije samo potrošački konzumerizam cilj subliminalnih poruka. Lako ih je primjeniti i u političkom smislu manipulacije masama, kao što pokazuju studije izraelskog znanstvenika Rana Hassina. Naime, subliminalno prikazivanje nacionalnih simbola, poput zastava utječe na političke stavove i glasačke odluke na izborima. Također, u SAD-u se vrlo često, gdje god je to moguće, ubacuje riječ „obey“ (ispunjavati, izvršavati, slušati) kako bi se američka javnost prilagodila i priključila američkim oružanim snagama.

Kako funkcioniraju subliminalne poruke?

Iako još uvijek nije u potpunosti jasno kakav i koliki utjecaj subliminalne poruke imaju, njihovo djelovanje na našu svijest može se objasniti na sljedeći način. Ljudski je mozak podijeljen na dvije polovice. Lijeva polovica mozga odgovorna je za racionalne i analitičke funkcije živčanog sustava, dok je desna strana odgovorna za rad podsvijesti, emocija i instinkta. Skrivena poruka tako ne ostavlja nikakav trag na lijevoj polovici mozga koja ju ne prepoznaje, ali u desnoj polovici postaje naredba.

Usprkos mnoštvu primjera, niti jedna subliminalna poruka nije javno priznata ni potvrđena. Zanimljivo je da se razum ovoj poruci ne može suprotstaviti, ali u tome i jest njezina opasnost. Zato ne bismo trebali donositi nagle i ishitrene odluke, već bismo prije svake odluke i kupnje trebali kritički razmišljati i argumentirati kako ne bismo postupili onako kako možda ne želimo, a da ni ne znamo zašto.

 

 

Autorica:

Tina Hrubi, 19. prosinca 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 8. prosinca 2020.

 

Fotografija: 

https://bit.ly/39YbrnH

 

Izvori:

http://blog.vecernji.hr/ratko-martinovic/2013/09/20/subliminalne-poruke-razotkrivanje-manipulativnih-medijskih-taktika,

http://alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/subliminalne-poruke,

http://subliminalmanipulation.blogspot.com,

http://www.zakon.hr/z/196.

Kako na vas utječu božićne reklame?

Hladnoća, rukavice i kapa, mnoštvo lampica i puni trgovački centri. Sasvim je jasno da se nalazimo u najljepšem mjesecu u godini u kojem je sve u božićnom duhu. No, prosinac ne donosi samo najljepši blagdan u svačiji dom, već i priliku mnogima da naprave još jednu božićnu reklamu sa zaraznom melodijom koju će ljudi i djeca pjevušiti na ulicama.

Božićna reklama jedna je od važnijih sastavnica u svijetu oglašavanja jer znamo da blagdansko vrijeme pretpostavlja kupnju poklona za svoje najdraže, a oglašivači su tu kako bi nam pružili inspiraciju i ideju za kupnju. Već smo se naviknuli na to da nas božićnim reklamama “bombardiraju” i mjesec dana prije samog Božića, a i pomirili smo se s tim da je komercijalizacija blagdana sve jača. Reklama kao vrsta komunikacije koja ima cilj informirati publiku o određenom proizvodu, također ima viši cilj – uvjeriti publiku na kupnju prikazujući proizvod u najboljem mogućem svjetlu. Često se igraju našim emocijama i stvaraju u nama potrebu za određenim proizvodom, a da mi toga nismo ni svjesni.

Koja je vaša prva asocijacija kada na reklami čujete zvonku melodiju i vidite obitelj na okupu za večerom? Primjećujete li bocu Coca Cole na stolu koja posebnom magijom uljepšava Blagdane? Mnogi vole reći da Božić nije Božić dok nema božićnih reklama Coca Cole i iskreno im se raduju jer ih asocira na blagdanski ugođaj i automatski u njima budi osjećaj blagdanske uzbuđenosti i topline. Reklame tog branda postale su svjetski poznate prije mnogo godina. Naime, Coca Cola je svoje božićno oglašavanje započela još davne 1920. godine u časopisima, kao što je The Saturday evening post. Na početku svima poznati Djedica nije izgledao kao što ga danas svi poznajemo. Naime, kroz 20. stoljeće mijenjao je boje odijela, od ljubičaste do zelene, a kada je Coca Cola počela u svojim reklamama koristiti djedicu u crveno-bijelom odijelu, rodio se današnji Djed Mraz kakvog svi znamo. Danas su ove reklame najpoznatnije i naljepše božićne reklame koje mnogima izmame osmijeh na lice, no možete li izdvojiti još koju božićnu reklamu na koju tako reagirate?

Sviđa li vam se ova reklama?

 

https://www.youtube.com/watch?v=KOE7-pJIP0k

Sa sigurnošću možemo reći da božićno vrijeme svima donosi uzbuđenje i radost, a mnogim tvrtkama donosi i veliku zaradu. Velik broj industrija ne štedi na marketingu u vrijeme blagdana jer je jasno da su blagdani stvoreni za darivanje i da svi žure u trgovine po poklone za najdraže. Reklame su tu kako bi nas inspirirale i unatoč tome što mislimo da smo imuni na njih, one svejedno ulaze u našu svijest. No, u blagdansko vrijeme malo tko razmišlja o negativnim utjecajima oglašavanja. Naprotiv, prepustimo se blagdanskom duhu i uživamo u reklamama koje nam često izmame osmijeh na lice jer nas podsjećaju na ljepotu Božića.

 

 

Autorica:

Antonija Radošević, 27. prosinca 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 2. prosinca 2020.

 

Fotografija: 

https://www.hellomagazine.com/imagenes/travel/2019111280473/coca-cola-christmas-truck-uk-tour-dates-2019/0-388-355/coca-colatrucktour2019-t.jpg?filter=w600&interpolation=lanczos-normal&downsize=0.75xw:*&output-format=progressive-jpeg&output-quality=70

 

Izvori: 

http://dnevnik.hr/showbuzz/celebrity/cim-se-oni-pojave-sve-je-jasno-praznici-nam-stizu.html,

http://www.coca-colacompany.com/holidays/the-true-history-of-the-modern-day-santa-claus,

http://www.prevare.info/02Top10/03_CocaCola.html

www.youtube.com

129,90 kn

129,90 kn naslov je knjige, ali ujedno i njezina cijena (14,90 eura) francuskog autora Frédérica Beigbedera. Beigbeder je bio dugogodišnji zaposlenik reklamnih agencija.

Deset godina radio je kao kreativac u velikim pariškim agencijama za oglašavanje. U knjizi 129, 90 kn, koja je djelomično autobiografska, sebe opisuje ovim riječima:

Tip zbog kojeg sanjate o stvarima koje nikada nećete imati… Kad si, zahvaljujući teško stečenoj ušteđevini, uspijete priuštiti auto iz snova, ja sam ga već izbacio iz mode. Glamur je zemlja u koju nikad ne stižemo. (…) Provodim život lažući vam i za to me masovno nagrađuju. Zarađujem 13 000 eura (ne računajući dnevnice, službeni auto, opcija za kupnju dionica i golemu otpremninu. (…) Manipuliram vama, a zauzvrat dobivam novi Mercedes SLK ili BMW Z3, Porche Boxter ili Mazdu MX5.“

U knjizi iznosi na vidjelo marketinška razmišljanja i stavove. Napisao je knjigu dok se razvodio i kada je odlučio napustiti svijet marketinga. Svjestan da je upao u začarani svijet reklama, htio je dobiti otkaz. Zato se i odlučio za pisanje ove knjige. Otkaz sam nije htio dati jer bi onda ostao bez otpremnine. Agencija je pokušala sve kako bi spriječila objavljivanje knjige, ali nije uspjela. Knjiga je izazvala niz kritika, podijelila  javnost i ogorčila Frédéricove kolege. Opisali su ga riječima: „On je licemjer, elitist i pariški snob. Njegov roman je osrednji kao i njegova karijera u marketingu.“ Otkaz koji je Frédéric dobio nakon što je knjiga objavljena dokaz je da je marketinškoj industriji sve samo ne drago da se u javnosti iznesu marketinška razmišljanja i stavovi.

Beigbeder svijet marketinga opisuje kao paravan za učestalo šmrkanje kokaina, razuzdane zabave, posjete prostitutkama i prakticiranje drugih oblika hedonizma. Govori o tome kako ljudi koji imaju novac imaju i moć. Sve se vrti oko novca. U knjizi je dana kritika današnjeg društva – potrošačkog društva. Svi smo mi upali u začarani svijet reklama, a kao što kaže Frédéric, trgovina se hrani našom patnjom, a njihova meta smo mi. Kupnjom određenih proizvoda i korištenjem određenih usluga potrošači zadovoljavaju svoje fiziološke, društvene, simboličke, kognitivne, hedonističke i iskustvene potrebe. Stoga nije čudno da mnogi odnosima s javnošću, ali i marketingu daju negativan predznak nazivajući ih sinonimom za obmanu i lukavštinu. U suštini oni to i jesu. Svi koji kritiziraju svijet zabave i spektakla imaju telku kod kuće. Svi koji preziru potrošačko društvo imaju kreditnu karticu. Stanje je nerazmrsivo.“

Potrošačka kultura uzima sve više maha, a reklame i novi potrošački stil života stvaraju nam umjetne potrebe i želje. Ono što je važno istaknuti i što je zajedničko odnosima s javnošću, marketingu i medijima jest da manipuliraju nama i našim potrebama. Uz pomoć simbola žele prikriti svoju težnju za profitom, kako bi potrošački kupovali proizvode koji su im potrebni, ali i one koji im nisu potrebni. Tvorci reklama zaslužni su i za stvaranje mnogih „novih“ blagdana.

Frédéric kaže: “Očev dan, ruska Nova godina, kineska Nova godina, Dan Sv. Patrika, Valentinovo i Halloween su novi praznici koje je izmislila reklama. Jeste li se kad zapitali tko je Djed Mraz? Djed Mraz je lik koji je izmislila i uvela Coca-Cola, a danas se smatra kulturnim nasljeđem većine zemalja na svijetu. Zato slobodno možemo govoriti o postojanju globalne potrošačke kulture, koja je poprimila globalne razmjere i koja je zajednička svim zemljama. Živimo u čarobnom svijetu konzumizma.”

 

 

Autorica:

Kristina Čirjak, 26. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Antonela Matijević, 3. travnja 2020.

 

Izvor:

Beigbeder, F. (2004) 129,90 kn, Naklada OceanMore: Zagreb.

 

Fotografija:

https://freepik.com

Slika govori više od tisuću riječi

Vrijednost fotografije leži u njezinoj mogućnosti dokumentiranja trenutka. Ljudi su nekoć satima fotografirali, a danas je dovoljan tek tren, kako bi dugo poslije nas fotografija ostala kao svjedok vremena, podsjetnik na vrijeme koje smo proveli s dragim osobama, ali i na lica kojih više nema. Svjestan toga, čovjek neprestano pokušava zabilježiti trenutke koje smatra vrijednima. Zahvaljujući tim pokušajima umjesto tisućama riječi svoju povijest možemo opisati s tek dvadeset fotografija i pritom reći sve ono najvažnije.

Podvodna fotografija, sportska fotografija, portreti, pejzaži… Danas je izbor više nego šarolik, a sve kako bi se profesionalci i amateri posvetili onome što vole, kako bi njihove fotografije prikazale ono što dosad još nije zabilježeno. Na popisu najpoznatijih fotografija svih vremena koje su obilježile i promijenile povijest tako su se našli mali isječci života: strah, glad, duhovitost, prijateljstvo, veselje… Donosimo vam najpoznatije fotografije gotovo čitavog stoljeća:

“Turist” (2001.): Fotografija čovjeka koji stoji na vrhu jednog od Blizanaca netom prije udara aviona kobnog 11. rujna dugo je izazivala rasprave o tome radi li se o fotomontaži ili nevjerojatnoj slučajnosti. Iako su postojale tvrdnje da je fotografija pronađena u fotoaparatu među ruševinama, ipak se ispostavilo da se radi o montaži, a zbog uvjerljivosti je nagrađena i prvim mjestom na natjecanju Najboljih fotošopiranih fotografija 9/11.


Fotografija preuzeta s: https://www.truthorfiction.com/lastpic/

“Glad u Sudanu” (1994.): Etika u novinarstvu često postavlja pitanje treba li fotografirati trenutak kako bi ga vidio cijeli svijet ili trenutak zadržati za sebe i pomoći onome koga fotografiramo? Jedna od najpotresnijih fotografija koja je obišla svijet prikazuje izgladnjelo dijete koje puže prema UN-ovu logoru s hranom dok iza njega stoji lešinar čekajući da dijete umre. Nakon što je fotografirao dijete, Kevin Carter ga je ostavio i otišao. Tri mjeseca poslije si je oduzeo život.


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/kevin-carter-starving-child-vulture

“Afganistanka” (1984.): Dvanaestogodišnja Afganistanka Sharbat Gula sa svojim velikim zelenim očima zasigurno je jedno od najupečatljivijih lica koja su ikad bila na naslovnici magazina. Fotografirao ju je Steve McCurry, fotograf National Geographica u kampu za izbjeglice, gdje je Sharbat poslana kao siroče nakon što je Sovjetski Savez bombardirao Afganistan. Njezino lice izišlo je na naslovnici NG-a 1985., da bi joj identitet bio otkriven tek osam godina kasnije.

NatGeo's Afghan Girl aka Sharbat Gula not to be deported from Pakistan
Fotografija preuzeta s: https://www.india.com/news/world/natgeos-afghan-girl-aka-sharbat-gula-not-to-be-deported-from-pakistan-1631588/

“Ubojstvo Vijetkongovca od strane Saigonskog šefa policije” (1968.): Autor fotografije Eddie Adams napisao je: ,,Fotografi su najmoćnije oružje na svijetu.” Za fotografiju zatvorenika kojem je uperen pištolj u glavu dobio je Pulitzerovu nagradu i skrenuo pozornost javnosti na događanja u Vijetnamu. Budući da je zarobljenik s fotografije bio vođa odreda otpora koji je smaknuo više civila, život njegova egzekutora bio je ugrožen. Progonjen time poslije mnogo godina Adams je napisao: ,,General je ubio Vijetkongovca; ja sam ubio generala svojom kamerom.”


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/eddie-adams-saigon-execution

“Einstein koji pokazuje jezik” (1951.): Bolji naziv fotografije bio bi “Einstein koji se belji”, a ovaj luckasti portret najvećeg uma 20. stoljeća fotografirao je Arthur Sasse. Ono što je slika u povijesti promijenila zasigurno je način na koji gledamo na Einsteina pokazujući da je imao ne samo izvanredan um, nego i osobnost. Fotografija je nastala povodom njegova 72. rođendana kada mu je dosadilo neprestano uobičajeno poziranje pred kamerama.


Fotografija preuzeta s: https://allthatsinteresting.com/albert-einstein-tongue-photo

“Poljubac” (1945.): U kolovozu 1945. u SAD-u je objavljena predaja Japana, čime je označen kraj Drugog svjetskog rata. Na Times Squareu nastalo je slavlje, a jedan od najdarovitijih fotonovinara 20. st., Alfred Eisenstaedt, “uhvatio” je fotografiju koja je za Amerikance postala simbol kraja duge borbe: mornara kako ljubi medicinsku sestru. Kasnije se doznalo kako se mornar i medicinska sestra nisu poznavali, već ju je mornar, u nastalom oduševljenju, nasumice poljubio.


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/kiss-v-j-day-times-square-alfred-eisenstaedt

“Ručak na vrhu nebodera” (1932.): Jedanaest radnika sjedi na nosaču i ruča, dok im noge vise 256 metara iznad ulica New Yorka. Ovu fotografiju snimio je Charles C. Ebbets tijekom izgradnje GE zgrade u sklopu Rockefellerovog centra, a radnici su sjedili na budućem 69. katu. Iako su imena muškaraca s fotografije nepoznata, postoje tragovi koji govore kako se radi o doseljenicima irskog i švedskog podrijetla koji su se doselili u potrazi za ostvarenjem svog “američkog sna”.


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/lunch-atop-a-skyscraper

Ovaj kratki pregled povijesti pokazuje kako će nam listanje fotoalbuma uzeti tek nekoliko minuta svakodnevnog vremena, ali jednom kada album otvorimo njegove fotografije će nas prošetati kroz dane, mjesece i generacije, podsjećajući kako su mnogi trenuci iza nas: kako više ne živimo u istoj kući ili kako se naš grad promijenio, evocirajući pritom uspomene i emocije koje bi riječi teško probudile.

 

 

Autorica:

Petra Radić, 2. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Laže li fotografija?

Kaže se da fotografija govori tisuću riječi, a kamera, odnosno fotoaparat ne lažu. No, je li to uistinu tako? Ljudi su skloni vjerovati onome što vide i često je upravo fotografija ono što priči daje vjerodostojnost, ali fotoaparat zbog objektivnih ograničenja nije u stanju uhvatiti cijelu stvarnost, već samo njezin dio. Čovjek iza fotoaparata odlučuje koji će to dio biti. Već se prilikom tog prvog koraka gubi objektivnost i ono što nam fotografija prikazuje uvijek je subjektivno viđenje onoga tko je tu fotografiju izradio.

U današnje vrijeme medijske fotografije prolaze kroz različite procese obrade i fotomontaže. Zahvaljujući Photoshopu svijet je pun savršenih figura i lažnih standarda ljepote, ali i bez Photoshopa fotografija može manipulirati. Jedan od primjera je slika koja prikazuje sirijskog dječaka, četverogodišnjeg Marwana, kojega osoblje UN-a pronalazi dok sam luta pustinjom s vrećicom u ruci. UN-ovci su fotografiju objavili na Twitteru uz opis: „Ovo je 4-godišnji Marwan, koji se privremeno odvojio od svoje obitelji…“. Odmah je postala viralna i, uz priču kako je osoblje UN-a spasilo dječaka koji sam luta pustinjom, objavili su brojni svjetski, pa tako i hrvatski mediji.

Što je tu zapravo istina? Malo toga. Prije svega, dječak se uopće ne zove Marwan. UN-ovi humanitarci su ga tako nazvali zbog zaštite identiteta. Drugo, njegovi roditelji, kao i ostatak skupine sirijskih izbjeglica koje su pokušavale prijeći u Jordan, bili su tek nekoliko metara ispred, ali fotografija to ne pokazuje. Iako se roditeljima može zamjeriti što dječak nije bio uz njih, on ipak nije bio sam u pustinji. Tek se nekoliko metara odvojio od prve skupine, zajedno s dijelom druge djece, a iza njih je bila još jedna, manja skupina izbjeglica. Taj širi kontekst cijele priče prikazuje tek druga fotografija koju je UNHCR objavio dan poslije, kako bi ukazao na pogrešnu interpretaciju prve.

Iako prva fotografija nije prikazala cijelu istinu, i navodila je na krive zaključke, ipak je priča o Marwanu pobudila simpatije diljem svijeta i ukazala na teško stanje i patnje ljudi koji su pogođeni ratom u Siriji. Prema UN-u, više od milijun djece zbog ratnog je stanja moralo napustiti svoje domove i smjestiti se u izbjegličke kampove u susjednom Jordanu, Turskoj, Libanonu i Iraku, ili, pak, lutati diljem svoje zemlje. I mnogi su sami, ostavljeni, ozlijeđeni, mučeni i izgladnjeli. Premda priča o Marwanu nije bila istinita, poslužila je kao ilustracija trenutačnog stanja u Siriji i natjerala svijet da otvori oči. Možda u ovom slučaju cilj opravdava sredstvo, ali poruka je jasna – važno je ne vjerovati svemu što se objavljuje, već treba razviti kritičku svijest prema porukama koje mediji šalju, a fotografije uvijek shvaćati kao subjektivni prikaz samo dijela stvarnosti uokvirenog fotoaparatom.

 

 

Autorica:

Iva Milanović-Litre, 20. veljače 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

http://bit.ly/1gJ2nzO

 

Izvori: 

http://www.unhcr.org/cgi-bin/texis/vtx/home,

http://www.theguardian.com/world/2014/feb/18/image-syrian-boy-desert-un-refugees-tweet?CMP=fb_gu

Deset značajnih radijskih trenutaka

Radijski prijenosi koji su ispisivali povijest

Radio je nekoć, dok mnogi od nas nisu bili niti rođeni, bio najznačajniji masovni medij, bez konkurencije. Iako i danas mnogima najdraži medij, ne može se poreći kako je televizija svojom pojavom postupno, ali sigurno „ukrala“ radiju titulu najznačajnijeg. Međutim, radio unatoč tomu, u ovom svijetu digitalizacije i informacijske revolucije koju je omogućio internet, ima svoje adute. Jedan je od njih svakako brzina jer da bi se neka vijest našla u radijskom programu dovoljno je tek pustiti telefonski poziv izvjestitelja u eter. Bez gubitka vremena na pripreme i montažu, bez napredne tehnologije, samo jedan poziv i događaj je već vijest. Upravo je ta prednost radiju kroz povijest često donosila slavu, a internetska stranica listverse.com, koja donosi izbore svakojakih „naj“ događaja, svojevremeno je objavila i izbor deset najznačajnijih radijskih prijenosa. Naravno, ono što je njima najznačajnije ne mora biti i ostatku svijeta, ali svakako je zanimljivo pogledati što su to izdvojili.

  1. Eksplozija cepelina Hindenburg našla se na popisu kao prvi takav značajan radijski trenutak. Riječ je o njemačkom cepelinu koji je konstruiran davne 1935. godine, kako bi prevozio putnike na relaciji Europa – SAD. Zbog vojnog embarga SAD-a Nijemci su umjesto helija, koji se inače koristio u cepelinima, odlučili upotrijebiti zapaljivi hidrogen. To je bio uzrok zapaljenja cepelina Hindenburg 1937. prilikom slijetanja u zračnu luku Lakehurst Naval, a osobito je bio dojmljiv način na koji je radijski izvjestitelj prenosio detalje nesreće, odnosno autentičnost i potresenost s kojom je o tom događaju govorio. Osobito je upečatljiva bila njegova fraza „Oh, the humanity!“, danas inače dobro poznata i često korištena u engleskom jeziku.
  2. Rat svjetova, radijska drama Orsona Wellesa, doslovno je na tisuće ljudi istjerala iz njihovih domova. Drama o invaziji Marsovaca emitirana je 30. listopada 1938., a kod slušatelja je izazvala pravu paniku jer je prezentirana kao prijenos stvarnih događaja koji se upravo odvijaju. Iako je jasno kako su prestrašeni slušatelji reagirali nakon što su saznali o čemu se zapravo radi, ovaj je „radijski prijenos“ Wellesu osigurao svjetsku slavu.
  3. Teorija relativnosti (e =mc2) Alberta Einsteina vjerojatno je njegovo najznačajnije postignuće, a znamenit je i njegov radijski nastup u kojemu je o toj teoriji progovorio. Uzgred rečeno, Einstein je kao dijete imao govornu manu te su ga zbog toga mnogi smatrali “bedakom”, a postao je jedna od najznačajnijih povijesnih ličnosti (i bez problema nastupio na radiju).
  4. We shall fight on the beaches“ vjerojatno je najznamenitiji govor Winstona Churchilla, premijera Velike Britanije u vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je na radiju emitiran 4. lipnja 1940. Inače, Churchill je bio vrstan govornik i mnogi njegove govore uzimaju kao primjere izvrsnih retoričkih nastupa.
  5. I have a dream“ govor je Martina Luthera Kinga koji je postao simbolom borbe Afroamerikanaca za ravnopravnost u SAD-u. Govor u kojemu na simboličan način govori o snu gdje „bijeli“ i „crni“ žive zajedno, u slozi i kao ravnopravni, održao je 1963., a radijski prijenos toga govora jedna je od svijetlih točaka medija kao zagovaratelja i promicatelja ljudskih prava.
  6. Govor Adolfa Hitlera kojim je proglasio rat Poljskoj jedan je od primjera gdje su mediji opet odigrali značajnu ulogu. Hitler je u Njemačkoj postao popularan uvelike zbog učinkovitog korištenja propagande, odnosno manipulacije medijima. Napadom na Poljsku Hitler je započeo Drugi svjetski rat, a njegov govor u kojemu je proglasio rat prenijele su i prevodile brojne radijske postaje. O brzini i pravovremenosti radija kao medija govori i činjenica da je u SAD-u ovaj prijenos dva puta prekinut kako bi se najavilo da vlade Velike Britanije i Francuske sazivaju hitna vijećanja.
  7. Soldier of Peace“ slavni je govor Mohandas Gandhija, indijskog političkog i duhovnog lidera te vođe Indijskog pokreta otpora, koji je emitiran i u radijskom eteru. Iako je Gandhi postao svojevrstan svjetski simbol nenasilne borbe za slobodu, bez utjecaja medija niti njegovo djelovanje ne bi poprimilo tako dalekosežne razmjere.
  8. Kubanska kriza bila je vrhunac i prekretnica Hladnog rata, a dogodila se 1962. kada je SSSR pokušao postaviti svoje nuklearne projektile na Kubu. Hladni rat obilježilo je nadmetanje SSSR-a i SAD-a u tehnologijama i naoružanju koje je prijetilo izbijanjem nuklearnog rata, a mediji su i u ovom slučaju imali veliku ulogu, što negativnu, što pozitivnu. John F. Kennedy, tadašnji predsjednik SAD-a, u svom je radijskom nastupu opisao tadašnju situaciju te je upozorio na prijetnju nuklearnog rata u slučaju da projektili s Kube ne budu uklonjeni.
  9. William Joyce, mnogima poznat i pod nadimkom Lord Hawhaw, jedna je od tamnijih točaka radijske povijesti. On je bio fašistički političar irsko-američkog porijekla, a ostao je zapamćen kao nacistički propagandist za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svoje propagandne radijske emisije emitirao je s radijskih postaja u Berlinu, Hamburgu i Luksemburgu. S obzirom na to da slušanje njegovih emisija nije bilo protuzakonito niti u Velikoj Britaniji, one su među britanskim slušateljstvom postale popularan izvor zabave, a sam Joyce predmetom mržnje i ismijavanja. Njegov neuobičajeni akcent, zbog kojega je i dobio posprdan nadimak, došao mu je glave kada su ga engleski vojnici prepoznali upravo po govoru. Zadnji prijenos s njegove radijske postaje u svijet je odaslao vojnik koji je poručio da je Lord Hawhaw otišao i da se više neće vratiti.
  10. Pjesma „Daddy“ najpoznatije je djelo američke pjesnikinje Sylvie Plath, inače jedne od najvećih američkih spisateljica u povijesti. Premda za mnoge njezin radijski nastup nije po ničemu značajan, u američku je povijest ušao iz razloga što je Sylvia Plath nepunih mjesec dana nakon što je pročitala ovu pjesmu u eter počinila samoubojstvo. Tako je i ovaj radijski zapis postao značajnim dijelom povijesti, svjedočanstvo i sjećanje na slavnu pjesnikinju.

 

 

Autor:

Vladimir Preselj, 27. travnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

https://medium.com

Senzacionalističko izvještavanje u filmu “Izgubljena čast Katharine Blum”

Prisjetimo li se filma Izgubljena čast Katharine Blum, teško da nam na pamet neće pasti ponašanje medija prema Katharini kao protagonistici filma.

Naime, Katharina Blum našla se u jednoj sasvim neobičnoj i krajnje neugodnoj situaciji – spletom životnih, medijskih i političkih okolnosti našla se u ulozi žrtvenog janjeta čija su se slika i prilika danima provlačili po naslovnicama lista Die Zeitung.

U nekoliko kratkih trenutaka Katharina je izgubila pravo na privatnost – pravo na tajne želje, strahove, očekivanja, afere i obiteljske probleme, postala je predmetom klevete i medijskog linča, lišena časti i dostojanstva. Postala je predmetom zgražanja i objektom agresije odviše uzbuđene javnosti koja je nekritički gutala senzacionalističko žutilo koje im je serviralo uredništvo Zeitunga.

No, nas ovdje ne zanima toliko ponašanje javnosti, koliko ponašanje samih novinara i naše protagonistice. Kako se Katharina nosila sa svim negativnim publicitetom? Ili još važnije, koliko je medijska slika njezine osobe utjecala na njezinu samopercepciju? A kako su se prema njoj ponijeli mediji – na koji su način pristupili njezinoj priči? Zašto se Katharina uopće našla u takvoj situaciji?

Na samom početku, Katharina predstavlja jednu pomalo tipičnu priču ženskog uspjeha u Zapadnoj Njemačkoj. Nakon propalog prvog braka dolazi u grad i tamo napornim radom kao kućna pomoćnica stječe besprijekornu reputaciju marljive i iznimno moralne osobe koja se ponosi svojim radom i financijskom neovisnošću.

Katharina upoznaje muškarca na zabavi. Zgodnog, šarmantnog, dragog i simpatičnog muškarca kojeg je tijekom večeri poljubila i u kojeg se zaljubila. I u tom trenutku započinju njezini problemi. Naime, muškarac u pitanju bio je Götten, kriminalac tražen, kako se u medijima pisalo, zbog pljačke banke, ali zapravo osumnjičeni terorist. (Ovdje je važno napomenuti kako se radnja filma odvija u periodu djelovanja Baadr-Meinhof grupe i velikog straha od terorizma.) Potonje objašnjava motiv s kojim je policija provalila u Katharinin stan nakon zabave, tražeći upravo Göttena, jer su ga neko vrijeme već imali pod prismotrom. Također, jasno je zašto je policija pokazala određeni interes za Katharinu. Ono što je nejasno jest ponašanje novinara koje je uslijedilo.

Znamo da su novine, i mediji općenito, slika društva. U ovom slučaju naše je ogledalo list Die Zeitung i ono što se odražava u njemu je zaluđeno, histerično društvo koje u nedostatku pravog krivca traži žrtvenog jarca kako bi se ponovno osjećali sigurno i dobro u vlastitoj koži. Stoga kada započne medijska halabuka oko pojave dezertera, pljačkaša i osumnjičenog terorista Göttena s kojim je Katharina stupila u romantični odnos i s kojim je u tajnosti ostala u kontaktu, Katharinu počinju medijski razapinjati.

Novinar Zeitunga, Tötges, temeljito i sustavno krši Katharinino pravo na privatnost, prodirući u sve pore njezina života, pa tako i na odjel za intenzivnu skrb jedne bolnice u kojoj je bila smještena Katharinina majka, čime je djelomice prouzročio i njezinu smrt. U članku koji piše nakon, uvjetno rečeno, intervjua s gospođom Blum koja pored njega nije niti došla do riječi, navodi kako je ona oduvijek znala da će Katharina tako završiti, da ona nikada nije bila dobro prilagođena okolini, da je uvijek živjela hazarderski – što mi, kao gledatelji filma, znamo da nije istina, a to znaju i Katharina i njezini najbliži. Nadalje, Tötges uništava Katharinin ugled i vjerodostojnost objavljujući izokrenute tvrdnje njezinih prijatelja i suradnika, a samim time potičući javnost da o njoj formira negativno mišljenje. Katharina sama u jednom trenutku izgovara tvrdnju kako je izgubila čast i pita se zašto ni vlast ne može zaštititi njezino ljudsko dostojanstvo i integritet od medija.

Pažljivim praćenjem filma lako ćemo uočiti stupnjeve korodiranja Katarininog strpljenja i samopouzdanja. Taj proces započinje prkosnim, ali razumljivim, činom krađe novina iz distributornog aparata, i njihovim uništenjem. Zatim uništava svoj stan – simbol svog postignuća ili čak okosnicu svog identiteta. Šutke trpi anonimne pozive i more neželjene pošte, čak s nekom vrstom bolesne znatiželje čita i poruke čitatelja Zeitunga.

Kao posljedica svega toga, prvo se javlja sram. Katharina pokriva glavu i lice kada izlazi iz stana i hoda po gradu. Spušta pogled i izbjegava ljude. Njezina percepcija same sebe se promijenila. Katharina sebe više ne vidi kao uspješnu, motiviranu i zadovoljnu ženu, samostalnu i ponosnu. Više nema razloga hodati uzdignute glave jer se i sama počela pitati koliko istine ima u svemu onome što pišu o njoj.

Kada uhite Göttena, Katharina se vraća u svoj uništeni stan, gazi po podu prepunom pošte i čeka ugovoreni intervju s Tötgesom. Novinar dolazi i govori o potencijalnoj financijskoj isplativosti njezine životne priče, o tome kako mora i dalje ostati kontroverzna kako je ljudi ne bi zaboravili. Izlaže punu računicu po kojoj bi Katharina još mjesecima mogla uživati u svojih „pet minuta slave“.

Ali i prije nego što je došao u njezin stan, Katharina ga je odlučila ubiti. Kao žena koja je izgubila svoju čast i ponos, svoj identitet, ona smatra da više nema što izgubiti. Tötges joj se započne neprimjereno nabacivati i seksualno ju maltretirati, Katharina naglo ustaje i povlači okidač.

Sam autor knjige po kojoj je snimljen film, Böll, postavlja pitanje zašto je Katharina postala agresivna, zašto je njezin dojam o samoj sebi tako brzo poprimio silaznu putanju, kada u Njemačkoj osim Zeitunga postoje i druge, vjerodostojnije i objektivnije novine. Sama Katharina nam u jednom trenutku odgovara na to pitanje – u njezinoj maloj sredini, svi njezini prijatelj i znanci čitaju Die Zeitung.

Film završava scenom sprovoda ubijenog novinara. Glavni urednik lista stupa pred okupljenu masu ljudi i obraća im se. Za to vrijeme čujemo sumornu, tugaljivu glazbu i šuškanje skupih crnih odijela i haljina, gledamo pognute glave i televizijske kamere koje kruže oko prisutnih dok reporteri potiho nabrajaju važne ličnosti koje su se pojavile. Tada započinje govor.

Kada ne bismo pogledali cijeli film, već samo poslušali taj govor, da nismo gledali Katharininu spiralu prema samouništenju, da nismo vidjeli nemoralne i neetičke postupke novinara u pitanju, da nismo, takoreći, bili tamo – pomislili bismo, pa zaista je strahota to što se dogodilo tom nedužnom čovjeku, tom borcu za istinu, tom palom junaku ove mlade demokracije. Upravo tako je riječima bio oslikan novinar Tötges – borac za istinu. A metci koji su ga ubili, nisu samo oduzeli jedan život, već i ranili slobodu tiska.

Tisuće ljudi koji sjede pred malim ekranima i gledaju taj prijenos to uzimaju za istinu, a Katharinina patnja nikada ne dospijeva na svjetlo dana.

Svako je ubojstvo strahota.

Ali još je veća strahota ostati na životu, i nijemo promatrati kako gubite same sebe, svoju čast, svoj ponos i svoje dostojanstvo. Nemoćno sjediti dok vas laži žive ne progutaju i uvjere da su istina.

Primjer Katharine Blum zapravo je jedan ekstreman prikaz utjecaja medija na samopercepciju pojedinca, ali u svoj toj svojoj ekstremnosti, on i dalje pokazuje ono najvažnije – mediji zaista imaju mogućnost prodrijeti u ljudski život toliko duboko da su u stanju izmijeniti sliku čovjeka o samom sebi. U stanju su pokrenuti lavine događaja, probuditi začarane krugove nepravde i nasilja, postavljati i rušiti kraljeve, stvarati i uništavati junake, činiti dobro, ali činiti i zlo.

Mediji imaju veliku moć, ali baš kao što smo nebrojeno puta kroz svoje živote čuli – s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Neodgovorno, senzacionalističko i prema profitu orijentirano izvještavanje ne šteti samo ugledu medija ili pojedincu u pitanju, ono šteti cijelom društvu –  ono guši zvono istine u šuštanju novčanica.

 

 

Autorica:

Sara Kranjčec, 1. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

https://imdb.com