Nasilje u medijima

Još od starih Rimljana, koji su uživali u borbama gladijatora, gledanje nasilja jedan je od popularnih oblika zabave. Čak i danas postoje razni borilački sportovi čija je publika često brojnija od kazališne. Također, nije rijetka pojava da nasilje tvori dio nečijih narodnih predaja i običaja te puni stranice popularnih dječjih bajki.

Tehnološki napredak dramatično je povećao mogućnost zabave uz nasilje, a kritični trenutak bio je pojava televizije, posebno kada govorimo o dostupnosti nasilnih sadržaja djeci. Upravo ta pošast nasilja u svijetu medija jedan je od razloga što je ono sve češći predmet istraživanja.

Nasilje je složena pojava čije proučavanje zahtjeva pristup s različitih stajališta. Upravo zbog toga jedan od glavnih problema pri definiranju nasilnih sadržaja u medijima predstavlja neslaganje znanstvenika u tome koji sve sadržaji pripadaju u tu kategoriju. Polazeći od različitih pretpostavki, koristeći različite metode pri istraživanju te različitim tumačenjima samoga pojma, znanstvenici dolaze do različitih rezultata koji se međusobno ne mogu uspoređivati, niti je moguće stvoriti cjelokupnu sliku o stvarnoj količini i utjecajima nasilnih sadržaja u medijima. Tri su glavna elementa po kojima se razlikuju definicije nasilja:

  1. Namjera. Je li za nasilno djelo nužna namjera, odnosno pripadaju li osim ubojstva, samoubojstva i nanošenja fizičkih ozljeda pod nasilna djela  nesreće i prirodne katastrofe?
  2. Šteta nastala nasilnim činom. Jesu li nasilna djela samo ona počinjena protiv čovjeka ili u tu kategoriju pripadaju i nasilna djela nad životinjama i materijalnim stvarima?
  3. Vrsta nasilja. Ubraja li se pod nasilna djela osim fizičkog i verbalno nasilje, humoristični prikazi nasilja te nasilje koje nije prikazano na ekranima (Ciboci, Kanižaj, 2011: 14-15).

Jedna od najkorištenijih definicija danas je ona Williama J. Pottera, prema kojoj je medijsko nasilje: „povreda nečije fizičke i emocionalne dobrobiti“, kojom su obuhvaćeni svi dosad navedeni elementi. (Ciboci, Kanižaj, 2011: 16).

Nasilje na televiziji

Televizija je u današnje doba medij koji zauzima posebno mjesto u ljudskim životima. Unatoč razvoju novih medija, njezin je utjecaj i dalje veoma snažan. Jedan od glavnih razloga jest to što televizija kao audiovizualan medij prenosi poruke i slikom i zvukom što dodatno pridonosi njezinoj sugestivnosti. Naime, dio publike još uvijek više vjeruje slici nego tekstu (Valković, 2010: 69).

Kada je riječ o televizijskom nasilju, sociolog Gili ističe kako ono ima specifičnu konstrukciju i karakteristike. Kao ni jedan drugi medij, televizija nije neutralna, odnosno selekcijom sadržaja koje će prezentirati gubi se objektivnost. Dakle, samim načinom prezentacije televizija može snažno dramatizirati nasilje, kao što ga može i „prešutiti“ odnosno, učiniti ga manje važnim. Također, nasilje na televiziji može ostati i nerazjašnjeno – bez jasnih uzroka i posljedica nasilnog djelovanja (Valković, 2010: 72-73). Iz perspektive publike, vizualni prikaz nasilja čini najvažniji faktor u procjeni događaja – je li on nasilan ili nije. Oni nasilnim smatraju i ona djela koja ih šokiraju ili na neki način vrijeđaju.

Djeca i nasilje u crtanim filmovima

Istraživanja su pokazala da gledanje televizije kod djece mlađe od dvije godine može usporiti njihov kognitivni razvoj, stoga znanstvenici naglašavaju kako bi djeci do dvije godine trebalo zabraniti gledanje televizije. Učestalost nasilja u crtanim filmovima veća je nego u akcijskim filmovima ili komedijama te postoji mogućnost da će mladi nasilje u medijima češće vidjeti u jutarnjem terminu prikazivanja crtanih filmova, nego u najgledanijem televizijskom programu. Iako brojna istraživanja pokazuju da se djeca susreću s većom količinom nasilja u crtanim filmovima, nego u drugim medijskim sadržajima (Ciboci, Kanižaj, 2011: 29), zanimljivo je da gotovo sva istraživanja pokazuju da roditelji nasilne sadržaje u crtićima ne smatraju ozbiljnima niti vjeruju u njihove negativne posljedice na ponašanje djece. Djeca tek u osmoj godini dosežu razinu kognitivnog i emocionalnog razvoja na kojoj mogu shvatiti o kakvim je sadržajima riječ. Prije te dobi, djeca nisu sposobna shvatiti posljedice nasilnih djela, a nasilne sadržaje vole gledati jer su popraćeni glasnom glazbom, brzom izmjenom scena, brzim pokretima itd.

Iako ne postoji jedinstvena, općeprihvaćena definicija nasilja u medijskim sadržajima, znanstvenici se slažu kako izloženost takvim sadržajima ima loše posljedice za gledatelje. Osim što utječu na emocije, fiziološke procese, stavove i kognitivne sposobnosti, konzumiranje nasilja u medijskim sadržajima može kod ljudi stvoriti iluziju da je takvo ponašanje normalno, prihvatljivo te ih potaknuti na imitiranje istoga u stvarnom životu.

 

 

Autorica:

Katarina Blažina Mukavec, 10. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 26. veljače 2021.

 

Fotografija:

https://debate.org

 

Literatura: 

Ciboci, L., Kanižaj, I. (2011) Kako je nasilje preko medija ušlo u naše domove. U: Ciboci, L.; Kanižaj, I.; Labaš, D. Djeca medija. Od marginalizacije do senzacije. Zagreb: Matica hrvatska.

Valković, Jerko (2010) Oblici i utjecaji televizijskog nasilja, Nova prisutnost, 8 (1), 67-86.

Što s nasiljem u filmovima?

Kad god se sretnem s pitanjem postavljenim u naslovu ove kolumne, pokušavam pronaći pouzdane znanstvene podatke o utjecaju filmskoga nasilja ne samo na djecu, nego i na mlade i odrasle. I već se u toj „pustolovini početnog pitanja“ susrećem – vjerojatno zajedno s vama – s prvom tvrdnjom: Stvaran utjecaj filma na gledatelje – bilo koje dobi – nije lako odrediti. Neki, naime, smatraju da je moć filma tako snažna da može utjecati na porast nasilja u određenoj populaciji ili u nekoj državi, dok drugi podastiru dokaze kako je određena vrsta nasilja u filmu čak i pozitivna, ili barem „katarzična“. Nije mali broj znanstvenika koji utemeljeno tvrde da je film danas sveprisutan, da oblikuje, da upravlja i stvara svijest, ali i oblikuje savjest pojedinca, te ima velik utjecaj i na sveukupno javno mnijenje. Velika moć za sobom povlači i veliku odgovornost.

Čak se i oni koji smatraju da je primarna funkcija filma da informira i obrazuje, a samim tim pozitivno utječe na gledatelje, slažu s tvrdnjom da film ima veliku moć i odgovornost. Upravo zbog toga i u Hrvatskoj kao i drugdje u svijetu postoje propisi i zakoni kojima se ograničava filmsku moć, zapravo moguću neodgovornost onih koji se bave i proizvode filmove. Takvo ograničavanje filmske slobode neki će nazvati cenzurom, a neki će reći da je riječ o pedagoškoj mjeri. Zvuči ironično, ali je doista tako: i odrasli – koji tako rado nameću „pedagoške mjere“ – trebaju ponekad nekoga tko će ih upozoriti da sve što čine baš i nije dobro, a niti ne koristi onima kojima je namijenjeno.

Čini mi se da je u nekim glavama još uvijek nedovoljno prisutna svijest o važnosti sadržaja filma. Svi znamo da gotovo svaki film prikazuje čovjeka, njegovu sudbinu i način života – stvaran ili izmaštan – ali je baš sadržaj taj koji se iz filma u film mijenja i baš zbog sadržaja nije rijedak slučaj negativnih stavova ne samo prema pojedinom filmu s nasiljem, nago prema mnogim drugim filmovima. Negativan stav prema filmu velikim dijelom nastaje zbog zabrinutosti javnosti za moralno zdravlje mladih gledatelja, budući da postoje razlike u percipiranju filmskog sadržaja kod mladih i odraslih gledatelja.

Možemo navesti, primjerice, da su djeca i mladi emocionalno angažiraniji tijekom gledanja filmova. Oni se dublje uživljavaju u filmsku radnju i poistovjećuju s likovima. Njima se tako puno lakše mogu sugerirati određena društvena ponašanja, modeli življenja i životne vrijednosti. Činjenica je stoga da je utjecaj filma na mlađe gledatelje snažniji nego na odrasle gledatelje. O tome moramo voditi računa, pa evo nekoliko savjeta i preporuka: nemojmo prigovarati djeci i mladima zato što gledaju filmove koji su nasilni. Pokušajmo razumjeti i razgovarajmo s njima. Pitajmo se zašto žele gledati baš taj film, što ih je na to ponukalo, što osjećaju? Kad god možemo, gledajmo filmove, posebno one za koje znamo da su nasilni, s djecom. Nemojmo donositi zaključke unaprijed i osuđivati: pitajmo se zašto neko dijete baš sada želi gledati neki nasilni film? Je li imalo neko loše iskustvo, je li ga nešto uznemirilo, a o tome ne može razgovarati pa traži neki „drugi izlaz“?

Nemojmo ni zabranjivati. Zabrana ili cenzura nije dobra mjera: ona ne štiti djecu i mlade od neprimjerenih i nasilnih sadržaja na filmu. Naša je dužnost objašnjavati i voditi. Zato bismo svi zajedno sve one koji su uključeni u proces proizvodnje filma morali pozvati i poručiti im: Proizvodite kvalitetne filmove! Dakako, svi se razlikujemo po svojim načelima, uvjerenjima, stupnju obrazovanosti, dobi, spolu, mjestu i uvjetima odrastanja, te da znamo kako filmovi ne ostavljaju jednak učinak na svu djecu, mlade ili sve odrasle gledatelje. No, želimo gledati dobre filmove i upravo te dobre filmove ponuditi i preporučiti našoj djeci i mladima. Jednako tako, premda znamo da film ne mora nužno poticati na nasilje, na kriminal ili pak dovesti do otuđenja čovjeka, ne mislimo da je potrebno prikazivati nasilje u njima jer, htjeli mi to priznati ili ne, ono ipak utječe na ponašanje djece i mladih puno dublje nego je to u prvome trenutku vidljivo.

 

 

Autor:

prof. dr. sc. Danijel Labaš, 30. prosinca 2012.

 

Ažurirala:

Ivana Folo, 26. veljače 2021.

 

Fotografija:

Flickr.com

 

Izvor:

Školske novine, 6. studenoga 2012.

Glazba i nasilje

Kritike današnjoj popularnoj glazbi uglavnom su usmjerene na stavove, vrijednosti i ponašanja koja promiče. Naglasak je, naravno, na onom negativnom: promicanju nasilja, samoubojstava, promiskuiteta, korištenja opijata i slično.

Istraživanje koje je provela američka udruga APA (American Psychological Association) osporava popularnu ideju o katarzičnom djelovanju nasilnih tekstova i dovodi ih u izravnu povezanost s agresivno prožetim mislima i emocijama, odnosno onime što prethodi agresivnom ponašanju. Provedeno je nekoliko eksperimenata s 500 studenata i sedam pjesama koje promiču nasilje te osam nenasilnih pjesama. Studenti su slušali pjesme, a zatim su im zadani psihološki zadaci kojima su se mjerili agresivni osjećaji i misli; primjerice klasifikacija riječi koje mogu imati agresivno i neagresivno značenje. Kako bi se kontrolirali faktori koji nemaju veze s tekstovima pjesama, njih su otpjevale iste osobe, bez promjene muzičkog stila.

Rezultati su pokazali da nasilni tekstovi vode k agresivnijim tumačenjima neodređenih riječi te da pojačavaju osjećaj neprijateljstva bez prethodne provokacije ili prijetnje. Jedan od istraživača istaknuo je kako nasilni tekstovi mogu utjecati na način na koji percipiramo socijalnu interakciju, pridajući joj agresivan prizvuk te da tako obojane interpretacije potiču agresivniji odgovor na socijalnu interakciju. Iako je potrebno provesti još mnogo istraživanja kako bi se zaključilo o kratkoročnim i dugoročnim učincima nasilnih tekstova na agresivno ponašanje, autori zaključuju kako je istraživanje pokazalo da je sadržaj bitan.

Nasilje  u tekstovima nije novost, nalazimo ga u tekstovima Tracy Chapman koja pjeva o vriskovima iza zida i policiji koja dolazi prekasno, ako uopće i dođe, ili pjesmi Suzane Vege o tome kako se ponovno udarila u vrata i kako će to ponoviti ako ju itko bude pitao.

Pop glazba često se doživljava banalnom i sladunjavom, pop zvijezde veliki su uzori današnjoj djeci i tinejdžerima, no što kažu njihovi tekstovi? Britney Spears: „Mama zaljubljena sam u kriminalca… On je zločinac po vražjem zakonu, on ubija iz užitka… Moje je ime tetovirano na njegovoj ruci pa mislim da je u redu da je sa mnom“. Katy Perry: „Uzmi me, želim biti žrtva, spremna sam da me otmeš“. Kanye West: „Skinut ću te, ispipavati, vidiš, ja sam te oteo pa ti govorim što moraš raditi“. Rihanna: „Samo ćeš tamo stajati i gledati me kako gorim, ali to je u redu jer volim kako me boli, samo ćeš tamo stajati i slušati me kako plačem, ali to je u redu jer volim način na koji lažeš“, „Moj pištolj kalibra 22, zovem ga Peggy Sue i upravo mi pristaje uz cipele… O, mama, mama, mama, upravo sam pogodila čovjeka“.

Vidljivo je da tekstovi s vremenom postaju eksplicitniji, a nasilje je umotano u veselu melodiju. Na nama je da se zapitamo utječu li oni možda negativno na našu djecu, a i na nas same.

 

 

Autorica:

Mirta Andrlon, 4. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 26. veljače 2021.

 

Fotografija:

pixabay.com

 

Je li potrebno nasilje u crtićima?

Znate li što su Monsuno, Ben 10, Lego Ninjago, Beylade Metal Fusion, Scooby-Doo? Ako svakoga jutra gledate hrvatske televizijske programe velika je šansa da ćete vidjeti i ove crtane filmove. Svaki od njih sadrži barem jednu scenu nasilja svakoga dana, što možete i sami izbrojati. Nisam vodio računa o tome dok i sam nisam postao roditelj, a još više kada sam se kao znanstvenik počeo baviti istraživanjem nasilja u medijima. Ponekad sam šokiran kada vidim da djeca više nasilja vide u dječjem programu, nego odrasli u informativnom programu. Da bi nasilan program imao utjecaj na one koji gledaju nije dovoljno samo da budemo izloženi već je potrebno zadovoljiti neke druge preduvjete poput primjerice trajne izloženosti, kroz određeno vrijeme i bez posredovanja odraslih, a izrazito je važno i okružje u kojem dijete raste.

Djeca će se s nasiljem prvi put susresti upravo u crtićima. Ako je dijete pritom mlađe od 7 godina teško će moći razlikovati stvarnost od mašte. To ćete najbolje vidjeti po reakciji djeteta kada vidi neku nasilnu scenu na ekranu, jer će neverbalno pokazati začuđenost (oči širom otvorene, otvorena usta, zapanjenost, usredotočenost na ekran). Kao da očekuje reakciju roditelja i pojašnjenje sadržaja kojem je izloženo. Koliko često kao roditelji, nastavnici i odgojitelji posredujemo, pojašnjavamo i svojim primjerom pokazujemo djeci kako bi trebao izgledati pravilan odnos prema medijima?

Sve je više istraživanja koja se bave istraživanjem nasilja u crtićima. Dimitri Christakis u znanstvenom je časopisu Pediatrics 2004. godine objavio rezultate istraživanja prema kojima djeca koja u dobi od dvije do pet godina gledaju agresivne crtiće i borilačke sportove imaju više izgleda da će kasnije u životu postati agresivni i neposlušni. On nasilne crtiće prepoznaje kao glavne krivce za agresivno ponašanje. Barbara Wilson analizirala je scene fizičkog nasilja u 3000 programa na 23 televizijska kanala. Došla je do zaključka da je gotovo 70 posto dječjeg programa sadržavalo nasilje. Neka druga istraživanja pokazala su da se agresivno ponašanje prema vršnjacima povećava nakon što dijete pogleda nasilne crtiće koji nasilje ne prikazuju kroz humor.

Gledajući nasilan sadržaj u medijima djeca ne mogu naučiti da je nasilje nešto loše, jer se nasilje u crtićima uglavnom ne kažnjava, već nerijetko promovira. Nasilje u crtićima sigurno ne obogaćuje, ne oplemenjuje, ne uzdiže, već upravo suprotno. Dolazimo dakle do temeljnog pitanja zašto je uopće potrebno nasilje u crtićima. Nasilja je u crtićima bilo i prije 30 godina, ali je tip nasilja bio sasvim drugačiji. Crtića je tada bilo manje, roditelji su točno znali kada se emitiraju, nije bilo specijaliziranih kanala s crtanim filmovima, no industrija crtića i tada je živjela od prodaje igračaka i proizvoda iz crtića.

Ako sumnjate da nasilan sadržaj u crtićima ima utjecaj u životu vašeg djeteta tri su načina da toga postanete svjesni vi i vaše dijete. Gledajte sadržaj zajedno s djetetom, objasnite djetetu ono što gleda i upozorite na posljedice (npr. „U stvarnom životu ne možeš skočiti s litice i ponovno se popeti bez ozljede“, ili „Ako nekoga lupiš šakom u glavu, ne samo da ćeš ga ozlijediti, već će ti on uzvratiti“).

Kada bolje razmislimo vidimo da nema nikakve potrebe da naša djeca budu izložena nasilnom sadržaju, samo zato jer je taj sadržaj lakše dostupan nego afirmativan. To je ujedno i najveći apsurd našeg društva. No, velik je put od spoznaje da nam nisu potrebni nasilni crtići i djelovanja u javnosti kako bi se koncesionare natjeralo da ih ne emitiraju. Traži se društveni angažman kako bi se naša djeca na vrijeme zaštitila od posve nepotrebnog i možebitno štetnog medijskog sadržaja.

 

 

Autor:

izv. prof. dr. sc. Igor Kanižaj, 29. prosinca 2012.

 

Ažurirala:

Ivana Folo, 26. veljače 2021.

 

Fotografija:

Flickr.com

 

Izvor:

Školske novine, 30. listopada 2012.

Mediji i demokracija

Dan bez političkih vijesti? Politički izbori bez medijskih kampanja? Izbori bez javne objave rezultata? Taj bismo scenarij teško mogli smjestiti u jedno demokratsko ozračje. Mogli bismo nastaviti niz sličnih pitanja, stoga se i pitamo zašto su mediji „četvrta vlast“ i koje je njihovo značenje u suvremenim – tzv. medijskim demokracijama?

Masovni su mediji zauzeli važno mjesto u našoj svakodnevici. Kroz uloge informiranja, obrazovanja i zabave, u suvremenom društvu mediji su grčka agora na kojoj se saznaju novosti, na kojoj se govori i razgovara, polemizira i problematizira. Posao političara nezamisliv je bez uloge medija kao posrednika u prenošenju i usvajanju političkih odluka. Zahvaljujući njima, svaki je građanin upućen u politička zbivanja iz zemlje i iz svijeta te se lakše orijentira u društvu, jednostavnije donosi odluke, a u konačnici i formira svoj stav o određenim političkim i drugim pitanjima. Posljednje pridonosi procesu formiranja i javnog (ili javnih) mišljenja što osobito zanima političare, pa se natječu za medijski prostor u kojem bi ostavili što snažniji dojam na svoju interesnu javnost nastojeći tako ukazati na vlastitu podobnost i kredibilitet u obavljanju političkih dužnosti. Dakle, mediji su – uz izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu – „četvrta vlast“ zbog količine i težine informacija kojima raspolažu, a koje utječu na pojedinca i društvo.

Sloboda medija te sloboda izražavanja i informiranja jedan je od najvažnijih principa medija i preduvjet njihova djelovanja u demokraciji. To uključuje i nastojanje da se zakonima za uređivanje medijskog sustava onemogući cenzura vladajućih, a da se medijski prostor omogući svim relevantnim izvorima informacija, od državnih do onih raznih društvenih grupa. Vijeće Europe također posvećuje dio rada upravo ovoj sferi te se zalaže za slobodan protok informacija i ideja preko granica, za razvoj pravnih i drugih instrumenata te mjera kojima se osigurava da zakoni, mjere i medijske politike idu ukorak s tehnološkim dostignućima te izmjenama u medijskim propisima. Kako bi potvrđivalo brigu o slobodi medija, Vijeće Europe redovito održava ministarske konferencije koje su posvećene ovim temama. Uz ovaj princip, veže se i princip jednakosti: medijski prostor mora biti jednako dostupan svim političkim opcijama i oglašivačima, a s druge strane i građani trebaju imati jednake mogućnosti pristupa javnim medijima. Naposlijetku, važna je i raznolikost – u tipovima medija, sadržajima, teritorijalnom obuhvatu, kao i u jeziku, kulturnim sadržajima i politici. U hrvatskim medijima raznolikost sadržaja osobito se zahtjeva od javnih medija, prije svega od hrvatske javne televizije, a to nije nimalo lak zadatak pored konkurentnih komercijalnih televizija koje se pretežno zabavnim sadržajima okreću masovnoj publici.

Iako se čini da su ovi vrijednosni kriteriji pokazatelji razine demokratičnosti medija, vlasništvo i medijska koncentracija danas su postali središnje pitanje suvremene medijske demokracije. Naime, u mnogim državama vlada monopol nad medijima, a velike korporacije tržišnim mehanizmima uvelike mogu naštetiti prethodno naglašenoj slobodi. Današnja moderna država mora posvetiti dobar dio zakonodavstva uređenju tržišnog natjecanja između medija, kupovini i dobivanju koncesija za rad, osnivanju novih medija te onemogućavanju monopolizacije medijskog prostora. Hrvatska slika medijskog sustava također zahtijeva isto, a provodi se Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima. Njima se štite vrijednosti pluralizma i raznovrsnosti medija te tržišno medijsko natjecanje, a koje se štite i Ustavom Republike Hrvatske.

Uređeni zakonski propisi i njihovo poštivanje, ali i opće djelovanje sukladno samoj misiji medija – služiti građanima – neophodno je za očuvanje raznolikosti, pluralizma i uredničke neovisnosti kao temelj demokratičnih medija.

 

 

Autorica:

Silvia Lunjek Majcog, 6. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 26. veljače 2021.

 

Fotografija:

medium.com

Nagrada za nasilno ponašanje?!

Kada u stvarnome životu napravimo nešto loše, očekujemo neke posljedice koje po nas nisu pozitivne. Ovisno o težini prijestupa, uvijek znamo da nas očekuje neka pedagoška mjera ili kazna. No, kada učinimo nešto loše u videoigri – odrubimo glavu nekome, zakoljemo ga, bacimo ga u provaliju, ubijemo ga rafalom ili precizno snajperski pogodimo u oko, vrat ili srce – dobijemo nagradu: dodatne bodove koji nas ojačaju, savršenije oružje kako bismo napravili pokolj, novac ili hranu da nastavimo svoj ubilački pohod. Nije li to doista apsurdno? Jest, govori nam naš zdravi razum kojega kao da ima sve manje među tvorcima nasilnih videoigara kojih ima sve više.

I dok se industrija videoigara razvija najbrže na svijetu, ovisnost o videoigrama problem je s kojim se suočavaju i sve teže nose brojni roditelji. Djeca su kronično izložena nasilnim sadržajima jer nam istraživanja govore da od 47 popularnih videoigara njih 40 svoju „igru“ temelji na nasilju. Uz kroničnu izloženost i učestalo igranje takvih videoigara ima štetne učinke na mozak i pamćenje, ali i na ponašanje. Tako je jedan obožavatelj nasilnih videoigara jednostavno protumačio: „To je kao i sve ostalo. Neki likovi gipsaju zid, neki rade cipele, ja ubijam ljude. Bitno je da naučiš zanat i vježbaš dok ne postaneš dobar u tome.“

Nije čudo da su videoigre zadnja granica u raspravi o nasilju u medijima, kojemu smo posvetili naše prošle kolumne. U Sjedinjenim Američkim Državama, kako su napisali Lana Ciboci i Igor Kanižaj u knjizi „Djeca medija“, građani troše više od 27 milijardi američkih dolara na video i kompjutorske igre, a u 2010. je diljem svijeta proizvedeno 500 milijuna videoigara. Ogromna većina su nasilne. Zato moramo zajedno s Davidom Grodsmannom svi zajedno poručiti: Prestanite nam djecu učiti ubijati!

Osobit je problem nasilnih videoigara činjenica da su igrači – većinom djeca – interaktivno uključena u nasilje, upozorava Vesna Bilić s Učiteljskoga fakulteta. Pri tome osobitu pozornost treba svratiti na činjenicu da se djeca u nasilnoj videoigri identificiraju s glavnim likom pa tako baš oni nekoga prate, progone, pucaju i – dakako – ubijaju. Bore se za život, rekli bismo, pa se postavlja pitanje: što ako takvo ponašanje počnu oponašati i u stvarnome životu? Ne zaboravimo činjenicu da se u videoigrama – uči ponavljanjem, baš kao i za školu! Nagrađivanje za nasilje i ubojstvo već smo spomenuli, a često je popraćeno i pohvalom: Sjajan pogodak! Nemojmo zaboraviti da su djeca u videoigrama izložena i cjelovitom slijedu agresivnih postupaka, te da moraju brzo odlučivati i djelovati: ako „zakasne“ i ne ubiju protivnika, on će njima doći glave. Zbog kontinuiteta nasilja djecu se i potiče na nasilne akcije, utječe na agresivne stavove i slabljenje osjećaja za druge. Na djeci na koju jače utječe takvo nasilje, primijetit ćete i slabije rezultate u školi.

Na kraju treba reći: djeca i mladi danas su sve ovisniji o videoigricama. Vjerujem da ste toga svjesni svi vi – bilo da ste nastavnici, profesori, bilo da ste roditelji. Premda se često ističe kako su roditelji nemoćni, uvjeren sam da je riječ samo o osjećaju kojega treba prevladati. Stoga sve potičem da usvoje različite strategije koje preporučuju Ciboci i Kanižaj kako bi regulirali igranje videoigara kod svoje djece, ili ih – ako ste nastavnici u školama – preporučite roditeljima: igrajte se zajedno videoigre sa svojom djecom, kritički raspravljajte o igrama i zajednički odlučite što ćete prihvatiti, a što odbaciti, te uvedite pravila za ponašanje prilikom igranja. I ne zaboravite: vi ste ti koji djetetu kupujete igru. Odlučujte razborito što će vam ući pod krov. I u dušu vašega djeteta.

 

 

Autor:

prof. dr. sc. Danijel Labaš, 28. prosinca 2012.

 

Ažurirala: 

Ivana Folo, 26. veljače 2021.

 

Fotografija:

www.taringa.net

 

Izvor:

Školske novine, 27. studenoga 2012

Razotkrivanje mita uz Mitologije Rolanda Barthesa

Jedan od najznačajnijih predstavnika poststrukturalističke kritike i teorije u Francuskoj je ujedno i utemeljitelj semiologije – Roland Barthes. Njegova djela i danas imaju dovoljno snažan utjecaj na brojne kritičke rasprave. Iza sebe je ostavio širok opus djela, od kojih je jedno od najutjecajnijih i najraširenijih upravo knjiga Mitologije. To je ujedno i jedno od njegovih najpopularnijih djela zato što je u njemu jasno vidljiv spoj Barthesovog intelektualnog humora, satire i razotkrivateljske tehnike popularnih mitova i fenomena iz svakodnevnog života. Mitologije su također kvalitetan pokazatelj širine Barthesovog zanimanja za znakove i značenje svega što ga okružuje; nije riječ samo o slikama i knjigama, već i o sloganima, hrani, hrvanju, poeziji, izložbi, krstarenju, igračkama te svemu ostalome što ispunjava našu svakodnevicu.

Za početak, Mitologije daju jedan sasvim drukčiji i možda do sad neviđeni pogled na stvari, pojave i značenja. Dobivamo priliku gledati na svijet oko sebe istim očima, ali iz potpuno druge perspektive, iako se radi o temama usko vezanima za francusko građanstvo 1950-ih godina. Riječ je o skupu članaka, prvotno napisanih za novine, sa satiričkim elementima spojenima u cjelinu koja čini ovo akademsko djelo. Sadržaj članaka je svojevrsna kritika, odnosno napad na popularnu, masovnu kulturu i građanstvo koje je njezin dio.

Imajući na umu Barthesovu želju za prodiranjem i pogledom „iza znaka“, jasan je njegov imperativ za prestankom shvaćanja stvari ”zdravo za gotovo”. Naša pažnja bi trebala biti usmjerena na značenje svijeta – skupa znakova, koji nas okružuju te samu funkciju svakog pojedinog znaka. Mitologije se mogu shvatiti i kao tugaljiv prikaz francuske stvarnosti. Na prvi pogled, riječ je o visoko intelektualnom i kulturnom središtu, no Barthes razbija i taj mit navodeći niz primjera masovnosti poopćavanja stvari i pojava koje potpuno odudaraju od prave svrhe znaka.

U tekstu pod nazivom Svijet hrvanja su vidljivi spomenuti elementi: „Vrlina je hrvanja što je predstava koja se zasniva na pretjerivanju. Tu vlada zanos kakav je valjda bio svojstven antičkim kazalištima.“, zatim „Ima ljudi koji misle da je hrvanje nedostojan sport. Hrvanje catchera nije sport, ono je predstava, pa nije ništa nedostojnije prisustvovati hrvačkom prikazivanju Boli negoli Arnolpheovim ili Andromahinim patnjama.“ i naposljetku, prikazan je jedan od zaključaka Svijeta hrvanja: „Nije istina da je hrvanje sadistična predstava: ono je samo razgovijetna predstava.“ (…) „Bit hrvanja je ideja plaćanja, pa kad gomila izvikuje ‘Neka pati’, to znači nadasve ‘Neka plati’.“

Kroz niz primjera koje Barthes kontinuirano navodi lako se iščitava i rasprostranjenost mita u društvu i činjenica da je naša stvarnost zapravo i gotovo potpuno iskrivljena. No, da bi sama bit djela postala još razumljivija, sve što je potrebno jest imitirati Barthesa i početi se igrati sa znakovima. Jer kroz igru je sve lakše. A igračke su ionako samo „mikrokozam za odrasle; sve su one umanjene reprodukcije ljudskih predmeta, kao da je u očima javnosti dijete na kraju krajeva tek manji čovjek, homunkul kojemu treba pružiti predmete primjerene njegovu stasu.“

Unatoč tadašnjoj situaciji i vremenskom razdoblju u kojem su „Mitologije“ nastale, njezine poruke su i danas primjenjive i aktualne. Svi smo mi dio društva koje u nešto vjeruje, na ovaj ili onaj način. Hoćemo li biti zahvaćeni u mrežu popularne pojave zvane mit? Sve ovisi o našoj spremnosti na promjenu. Smatramo li potrebnim barem pokušati dokučiti znakove koji nas okružuju?

 

 

Autorica:

Leali Osmančević, 24. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Antonela Matijević, 3. travnja 2020.

 

Fotografija:

images.slideplayer.com

 

Izvori:

Barthes, R. (2009) Mitologije, Naklada Pelago: Zagreb

 

 

Utjecaj country glazbe na samoubojstva

Akustična gitara, bendžo, harmonika te neizostavne kaubojske čizme i šešir već su gotovo sto godina dio country glazbe, najpopularnije na jugu Sjedinjenih Američkih Država. Kroz čak šest generacija ova se vrsta glazbe razvijala te polako širila izvan granica područja na kojem je nastala. Danas je country popularan širom svijeta, a njegove zvijezde poznate su svima koji su barem jednom pročitali neke glazbene vijesti.
Do platinastih naklada, kakve danas imaju albumi country pjesama, nije se došlo lagano, a sve je započelo 1920-ih u Atlanti, kamo su se za poslom doselili stanovnici s područja Apalačkog gorja sa svojom folk-glazbom, kako bi radili na poljima pamuka. Najpoznatiji glazbenik tog perioda countryja, tzv. prve generacije, jest Jimmie Rogers.

Druga generacija countryja, 1930-ih i 1940-ih, uvodi hillbilly boogie, honky tonk, ali i elemente bluegrassa, folka i gospela u svoj žanr, dok u trećoj generaciji, 1950-ih i 1960-ih, utjecaj najviše imaju rockabilly i rock, poznat postaje Nashville, ali i Elvis Presley te Johnny Cash.
U četvrtoj generaciji, 1970-ih i 1980-ih, javlja se još jedan podžanr countryja, tzv. outlaw country sa svojim glavnim predstavnikom Willijem Nelsonom, ali i najpopularnija vrsta, pop country, koji je i danas najzastupljenija vrsta countryja na svijetu. Sa svojim predstavnicama, Olivijom Newton-John, Dolly Parton, Marie Osmond, a u 90-im i Shaniom Twain, LeAnn Rimes, Rebe McEntire i Faith Hill pop country proširio se diljem svijeta, a izvođači su prvi puta počeli nastupati ispred masovnih publika i na različitim televizijskim postajama.
Šesta generacija započela je 2000. godine, a danas najpopularniji country izvođači te generacije jesu Taylor Swift, Luke Bryan, Jason Aldean te grupa Lady Antebellum.

O utjecaju country glazbe na njene slušatelje iscrpno su istraživanje 1992. godine proveli profesori Steven Stack, Jim Gundlach University of North Carolina. U 49 velikih gradova u SAD-u, Stack i Gundlach ustanovili su kako slušanje country glazbe potiče na izvršenje samoubojstva kod osoba koji već imaju takve primisli. Zašto je to tako, profesori su objasnili činjenicom da se country sastoji gotovo u sto posto slučajeva od tema iz svakodnevnog života. Neslaganje među spolovima (od 1400 pjesmi koji su se emitirale na radiopostajama, a koje su Stack i Gundlach analizirali, 1050 pjevalo je o propaloj ljubavi), alkohol, manjak financija, iskorištavanje na poslu, gorčina i beznađe najčešće su teme country pjesama.

Kako bi ustvrdili kakav utjecaj ima country glazba, povećali su njezino izvođenje na najpopularnijim radijskim postajama u 49 gradova, a vodili su se i činjenicom da je country glazba za siromašniji sloj ljudi, odnosno pretpostavili su da će utjecaj glazbe biti veći na one čiji su prihodi manji. Tu hipotezu nisu potvrdili, ali su došli do zaključka da je utjecaj countryja veći na osobe koje pripadaju country subkulturi, odnosno koje i inače vole tu vrstu glazbe, odlaze na takve koncerte te se druže također s ljudima koji vole country glazbu. Utjecaj nije utvrđen na Afroamerikancima.

Da country glazba zaista pjeva većinom o temama koje su tragične, odnosno o propaloj ljubavi, ubojstvima, samoubojstvima ili o svemu tome isprepletenom, može se lako vidjeti i iz brojnih hitova tijekom godina. „Whose Bed Have Your Boots Been Under”, “I Don’t Know Whether To Kill Myself or Go Bowling”, “If I Can’t Be Number One In Your Life, Then Number Two On You”, “I Sold A Car To A Guy Who Stole My Girl, But It Don’t Run So We’re Even”, “Mama Get A Hammer (There’s A Fly On Daddy’s Head)”, “I Wouldn’t Take Her To A Dog Fight, Cause I’m Afraid She’d Win”, “I’ve Got Tears In My Ears From Lying On My Back Cryin’ Over You”, “If I Had Shot You When I Wanted To, I’d Be Out By Now” i “Her Teeth Were Stained, But Her Heart Was Pure” samo su neki od njih, a o tim temama govore i najpoznatiji country hitovi današnjice.

 

 

Autorica:

Mateja Šobak, 24. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Ivana Folo, 25. veljače 2021.

 

Fotografija:

traveldailymedia.com

 

Izvori:

YouTube

Stack, S., Gundlach, J. (1992) The effect of Country Music on Suicide, University of North Carolina: SAD

 

 

 

Nasilne videoigre i zašto ih kupujemo?

Nasilje je dio našeg civilizacijskog nasljeđa i kao takvo predstavlja aspekt našeg postojanja koji se ne može zanemariti. Mnogi su upravo tu integralnost u našem biću odlučili dodatno proučavati kroz razne fikcionalne i nefikcionalne sadržaje. Razvojem ljudske civilizacije pronašli smo načine kako to očitovati, a da pritom nitko u pravom svijetu ne strada. Stari su Grci to prenijeli na kazalište koje se kasnije proširilo po cijelom svijetu, a tako je bilo i u slučaju filma i televizije. Videoigre nipošto nemaju monopol nad nasilnim sadržajem, dapače one su se zadnje „ukrcale na taj vlak“ te neopravdano zauzimaju prvo mjesto na listi nepoželjnih medijskih sadržaja koji imaju u sebi nasilne sadržaje.

Većina igara spomenutih u članku o nasilnim videoigrama objavljenom na stranici Commonsensemedia.org pod naslovom „10 most violent video games and 10+ alternatives“ očito nije namijenjena djeci jer dobar dio tih igara sadrži dobnu granicu koju bi oni koji ih prodaju trebali poštivati, a i roditelji bi također trebali znati što te oznake znače te bi svojoj djeci koja žele igrati takve igre trebali reći „ne“. Međutim, o tomu se u našem medijskom prostoru rijetko kada govori pa roditelji vrlo lako pristanu na kupnju igara koje nisu primijenjene njihovu uzrastu. S druge strane, dobar dio igara koje su se našle na tom popisu u određenoj mjeri predstavljaju estetski vrh industrije videoigara. Igra poput Dead Space, gdje se na vrlo kreativne načine seciraju nasilni vanzemaljci s ciljem preživljavanja, često će izgledati kao najgora noćna mora jednog roditelja. U isto vrijeme može se reći da StarCraft II: Heart of the Swarm suštinski nije puno drugačija igra od Dead Space, barem ne po parametrima koji se spominju (sadrži elemente preživljavanja i nasilnih sukoba s vanzemaljskim rasama).

Iako legitimna, želja za konzumiranjem nenasilnih videogara, kada je prezentirana kroz dvojbene usporedbe i želju da se roditeljima olakša kupovina videoigara, ne može uspjeti. Nasilje u igrama predstavlja određeni stupanj eskalacije konflikta igrača i ambijenta u kojem on egzistira dok igra određenu igru. Hitman: Absolution i njegova sugerirana alternativa inFamous 2 premda su žanrovski različite, iz perspektive nasilja u videoigrama, suštinski vrlo slične igre, točnije sadrže isti način rješavanja konflikta, a to je eliminacija suparnika smrtonosnom silom.

Prave alternative većini igara s ovog popisa predstavljaju igre gdje smrtonosna sila kao sredstvo rješavanja sukoba ne postoji, međutim takvih igara nije puno, ali ih ima. Naslovi poput flOw, Flower i Journey, a do određene mjere Portal i Portal 2 (spomenut u članku), zasnovani na pacifističkim principima predstavljaju upravo alternative igrama zasnovane na konfliktu. Suštinski gledano nasilje je nasilje, neovisno o volumenu u kojem se pojavljuje, a prema članku, kontekst u kojem se pojavljuje nije koncept koji je tako lak za objasniti, jer se neke igre, premda prezentirane kao alternative, zapravo to i nisu. Nadalje, igre u kojima se nagrađuju pogrešne vrijednosti na kraju su dana ipak samo fiktivni sadržaji koji nude konzumentu priliku da iskusi život kakav mu njegovo okruženje ne dopušta, a da pritom može to iskustvo prekinuti bez ozbiljnijih posljedica. Poistovjećivanje s glavnim likom u bilo kojem medijskom sadržaju nešto je na što se može utjecati kroz razgovor i pomoć pri shvaćanju. Kompleksnost života i sve njegove nijanse često utječu na stvaranje likova nad kojima igrač preuzima kontrolu, međutim ako igrač ne shvaća zašto lik (u produžetku on sam) nešto mora napraviti tada se igranje svodi na suhoparno i jednodimenzionalno ponavljanje aktivnosti s ciljem završetka igre. Tako članak o tomu treba li igrati nasilne videoigre objavljen na stranicama Djecamedija.org nudi osudu nasilnih videoigara, dok prave uzorke društveno neprihvatljivog ponašanja ne stavlja u adekvatan kontekst.

Ako igre predstavljaju bijeg od stvarnih problema, tada je nepošteno svaljivati krivnju na igre, jer one, u najgorem slučaju, mogu pojačati već prisutni problem. Neumjereni su igrači igara takoreći laka meta kada se govori o negativnim posljedicama igara, međutim u većini slučajeva radi se ipak o dubljim i ozbiljnijim problemima od samog igranja nasilnih igara.

Nasilje koje postoji radi nasilja i ni zbog čega više loše je. Nadalje, nasilni sadržaj nije prisutan samo i isključivo u videoigrama – on je rasprostranjen u svim sadržajima koje ljudi konzumiraju u svom slobodnom vremenu kako bi iskusili priče, osjećaje i misli koje možda ne mogu u svakodnevnom životu. Neki to rade želeći se samo zabaviti dok drugi kroz takve sadržaje žele prodrijeti dublje u svoje shvaćanje – kako ljudske prirode, tako i svijeta oko sebe.

Videoigre su specifični oblik medijskog sadržaja jer, za razliku od drugih medijskih sadržaja, imaju motoričku komponentu koja konzumentima ne dopušta pasivno uživanje. Kada na to dodamo igračku mehaniku koja se recimo može sastojati od ubijanja ljudi, tada dolazimo do probleme. Većina prigovora na videoigre i njihov nasilni sadržaj proizlazi iz upravo te aktivnosti pri konzumiranju. Postoje drugi medijski sadržaji koji su podjednako nasilni, ako ne i nasilniji, međutim njih možemo pasivno konzumirati te oni ne izazivaju takvo zgražanje kao videoigre, što je razumljivo. Međutim, uz pravilnu edukaciju ne bi smjelo biti problema pri shvaćanju što su videoigre i kako im se treba pristupiti kao medijskom sadržaju. Kao što se inzistira na potpunom razumijevanju konzumiranja svih drugih oblika umjetnosti, tako bi se trebalo postupati i u ovom slučaju.

Najvažnija stvar je ipak razgovor između roditelja i djeteta o tomu što se događa na ekranu dok dijete igra igre te aktivno sudjelovanje u odgoju i slobodnom vremenu vlastite djece. Ako želimo imati zdravu djecu, kada se radi o posljedicama konzumiranja nasilnih sadržaja, moramo u njima igrati aktivniju ulogu.

 

 

 

Autor:

Damjan Raknić, 3. srpnja 2013.

 

 

Ažurirala:

Antonela Matijević, 3. travnja 2020.

 

 

Fotografija:

Shutterstock.com

 

Izvori:

Commonsensemedia.org.

Umijeće javnog nastupa

„Svaka je osoba jedna poruka.“ (citat iz knjige „Poruka – to ste vi“ autora Ailesa Rogera)

Neverbalna komunikacija

Poruka koja se šalje u komunikaciji ne sastoji se samo od riječi kojima se netko služi, nego i od signala koje ta osoba šalje o sebi. Ona poručuje o tomu kakva je uistinu osoba preko pogleda, izraza lica, kretanja, stava, visinom, tonom i intenzitetom glasa. Iskrenost same poruke koja se izgovara verbalnim putem, najbolje se očituje govorom tijela. U prvih devedeset sekundi javnog nastupa publika će stvoriti oko devedeset posto slike o govorniku i on više nikada neće imati priliku promijeniti taj dojam. Također, interaktivan odnos koji se uspostavlja u prvih sedam sekundi jako je važan. Neka istraživanja pokazuju da ljudi počnu oblikovati svoje mišljenje u prvih sedam sekundi nakon upoznavanja što se često naziva „halo efektom“.

Uglavnom se sve događa bez riječi – komunikacijom pogleda, lica, tijela i držanja. Na taj način svjesno ili nesvjesno signaliziramo drugima što je stvarni cilj našega susreta. Stoga je važan položaj tijela koji publika odmah uoči. Uspravan položaj s glavom koja bez ikakve ukočenosti počiva na ispravljenoj, ali elastičnoj kralježnici. To je stav pobjednika kojega publika odmah tako registrira i cijeni jer osjeća sigurnost.

Ima mnogo tehnika kojima se u raznim literaturama priprema govornika za javni nastup. Problem je što te tehnike ne uče samo dobri i pošteni govornici, nego i manipulatori. Stoga je, ponekad, izuzetno teško razlučiti dobrog od manipulativnog govornika.

Dobar govornik

Ralph Waldo Emerson jednom je rekao: „To što jeste govori mi toliko glasno da ne čujem što kažete!“. Najčešće se za dobrog govornika kaže kako posjeduje karizmu. Riječ karizma bogata je značenjem, ali često je pogrešno protumačena. Kao što Ailes Roger navodi, potječe od grčke riječi kharisma, što znači milost ili božanski dar, a korijen joj je kharis, što znači sklad. Tako su u prošlim vremenima označavali proroke i velike govornike koji su ljude nadahnjivali i podučavali ili im pokušavali prenijeti vlastito iskustvo i doživljaj svijeta. Biti govornikom, u to vrijeme, smatralo se velikom časti. Govorništvo je bilo poziv i dar, nužno povezan s etikom i moralnošću, te pravilnim načinom življenja. Dobar govornik mogao je biti samo dobar čovjek. I danas vrijedi isto pravilo. Stoga je moguće prepoznati dobrog i poštenog govornika – govornika koji radi i djeluje u korist društva kojemu pripada. Za njega će narod (publika) govoriti kako ima karizmu koja privlači. Preko njegovog govora tijela, jer kao što Roger kaže – „pravi komunikator komunicira cijelim svojim bićem“, moći će se uočiti iskrenost njegovih namjera.

Gledajući s tehničke strane, Renata Fox kaže kako postoji šest pravila kojima se prepoznaje dobar govornik: on promatra osobe s kojima komunicira barem šezdeset posto vremena i povremeno se nasmiješi, koristi se „otvorenim“ držanjem tijela, naginje se prema sugovornicima, na pitanja ili izlaganja slušatelja reagira znakovima aktivnoga slušanja (primjerice kimanjem glavom), povremeno, ako je to moguće, s osobama uspostavlja fizički kontakt i dolazi među svoju publiku, ton mu je umjeren, smiren i pouzdan.

Dobar govornik ima siguran i samouvjeren nastup te poštuje svoju publiku. Nastupa zbog nje, a ne radi sebe i to jasno pokazuje. Unosi energičnost i iskrenost u svoj nastup. Njegove riječi nadopunjuju njegovi pokreti. Ni u čemu ne pretjeruje. Pravi govornik uči od svoje publike te praktično primjenjuje staru latinsku izreku: „Que docet, discit“ („Onaj tko poučava i uči“).

Manipulator

Oni koji lažu ili su nešto skrivili moraju živjeti sa saznanjem svojih laži. Istina, nekim manipulatorima to neće biti teško, ali obično će limbički dio mozga reagirati svjesno i trenutačno, bez razmišljanja, te odaslati signale koji  mogu otkriti laž. Stoga, ako nisu vješti manipulatori, teško će u takvom stanju postići stanje ugode i sakriti znakove uznemirenosti (mikrogeste). S druge strane, neki manipulatori pokušavaju kontrolirati druge ljude tako da dominiraju razgovorom, govore presporo, ponavljaju se ili se služe drugim manipulativnim tehnikama. Primjerice, pokazuju zlovolju ako ih se prekida ili ako moraju predati riječ nekome drugome. To je kontrola u negativnom smislu i ne smije ju se zamijeniti s kontrolom okružja.

Naime, dobar govornik kontrolirat će okružje shvaćajući da ga skupina, zapravo, stavlja u položaj vođe radi društvene dobrobiti, u kojem ostali prate njegove poteze. S druge strane, manipulator će voditi određenu skupinu samo radi vlastitih potreba i koristi. Stoga, manipulator najčešće želi ući u javni prostor i preuzeti kontrolu, upasti u tuđi prostor i nametnuti se u želji da zabljesne i impresionira. Time misli da posjeduje karizmu. Zbog toga nosi, ovisno o vrsti manipulacije, „ispravnu“ odjeću, ima čvrsti stav, snažno upravlja pogled u druge ljude. Sve to, zapravo, izluđuje publiku ako osjeti sitne znakove neiskrenosti.

 

 

Autorica:

Monika Zekić, 10. listopada 2013.

 

Ažurirala:

Antonela Matijević, 3. travnja 2020.

 

Fotografija:

https://images.pexels.com

 

Izvori:

Ailes, R. (2004) Poruka – to ste vi. Libera Editio: Zagreb.

Pease, A. (1991) Govor tijela. AGM: Zagreb.

Gottesman, D., Mauro, B. (2006) Umijeće javnog nastupa. Naklada Jesenski i Turk: Zagreb.

Fox, R. (2001) Poslovna komunikacija. Hrvatska sveučilišna naklada: Zagreb.