Novi mediji, nova etika – novi moral?

Izraz „novi mediji“ često koristi popularno novinarstvo koje pod ovu vrstu medija smatra internet, mrežne stranice, televiziju, računala i računalne igrice. U ovu skupinu mogu se ubrojiti i svi televizijski programi koji su snimani digitalnom videokamerom, a zatim računalno obrađeni; teletekst, hipertekst i sva multimedija. Nalazimo se u revoluciji novih medija. Svaki oblik ljudskog komuniciranja ima svoju posebnu medijsku gramatiku.

Promjene koje su donijeli novi mediji

Samo spominjanje pojma „bežična komunikacija“ asocira nas na komunikaciju putem bežičnog LAN-a. Elektroničku poštu i pristup internetu danas imaju skoro svi. Bez internetskog pristupa nezamislivo je raditi u bilo kojem području društva ili školovati se. Elektronička pošta je promijenila život milijunima ljudi. Omogućila je besplatno komuniciranje korisnicima diljem svijeta. Računalno posredovana komunikacija je modificirani oblik poznate ljudske komunikacije te je zastupljena u svim razinama ljudskog života. Komunikacijske norme još uvijek ne postoje, pa tako i jezik koji se koristi u računalnoj komunikaciji ovisi o pojedincu. Cijeli svijet virtualne komunikacije je odcijepljen od onog stvarnog.

Bežične komunikacije sa sobom donose izraženije sigurnosne probleme u odnosu na žičane sustave. Budući da bežična mreža koristi radio signal koji se širi kroz zidove i razne druge prepreke, to omogućava bilo kome u dometu tog signala primanje podataka sudionika bežične komunikacije. Stoga je potrebno obratiti iznimnu pozornost u definiranju sigurnosnih mehanizama koji će sudionicima bežičnih mreža osigurati povjerljivost, integritet, neporecivost i raspoloživost podataka. Internet nema svoje niti: mreža je mjesto gdje se posluje, ratuje, voli, mrzi, tuguje te se sklapaju nova prijateljstva. Sve prednosti je uvidjela i Hrvatska te se uključila u svjetsku  elektroničku mrežu za najbrži prijenos informacija. Prvo se uključilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta pod imenom CARNET. Tako je stvoren poseban hrvatski znanstveni kanal koji je omogućio svim znanstvenicima brzu komunikaciju s ostalim znanstvenicima u svijetu.

Zahvaljujući novim medijima, i novinarstvo doživljava brojne i dubinske transformacije. Došlo je do udruženja govora, slike i teksta. Danas su sve učestaliji elektronički časopisi. Svim korisnicima je omogućen poseban pristup informacijama u bilo koje vrijeme. Dosadašnji mediji to nisu mogli postići, a novi mediji imaju mogućnost transformacije svih grupa informacija po mjeri primatelja. One imaju i svoje geslo: „Svakomu njegova prilagođena informacija“.

S obzirom na stare izvore informacija, internet ima nekoliko prednosti. Globalan je jer obuhvaća cijeli svijet i uz to demokratičan jer istim informacijama imaju pristup svi ljudi. Aktualan je zato što stalno donosi nove vijesti. Brojni dokumenti se nalaze na nedostupnim mjestima i nisu na jednom okupu, a elektronički mediji pomažu novinaru i običnom čovjeku da lako dođe do informacija. Uz pomoć internetskih tražilica korisnici lako dolaze do željenih informacija. Bitno je samo upisati traženi pojam i uz pomoć ključne riječi može ga se jednostavno pronaći. Zbog lakog dolaska do informacija novinar mora biti i kreativan i snalažljiv u trokutu u kojem se nalazi. On je posrednik izvora informacija, komunikacijskog kanala i korisničkih zahtjeva. Nedostatci interneta su sve zloupotrebe njegovih prednosti. Informacije koje se nalaze na portalima su nerijetko neprovjerene, gramatički neispravne, a omogućeno je anonimno vrijeđanje, vulgarnost, pornografija.

Etika i moral u novim medijima

Nove tehnologije mijenjaju, bolje reći dehijerarhiziraju društvo. Svima je dostupno sve i moguće je raspolagati informacijama na koji način netko želi. Bitno je znati da to raspolaganje mora biti etično i moralno, pogotovo u novinarskoj profesiji kojoj je cilj istinito i pošteno prenositi vjerne reprodukcije događaja. U skladu s promjenama, postavlja se pitanje mijenja li se ta etika usporedo s mijenjanjem tehnologija, medija? Teoretski ne, ali u praksi je malo drukčija priča. Lakoća manipulacije internetom, društvenim mrežama i forumima jedan je od razloga zašto se teorija ne koristi u praksi. Naravno da to nije izgovor, jer čovjek u sebi nosi tu etičku normu koja ne dopušta korištenje bilo kakvog medija u neetične svrhe.

„U svakom slučaju, tehnologija – novi mediji – nije kriva za različite ekscese. Većina odluka rezultat je prethodnih komunikacijskih praksi pojedinca, njihovih stajališta te uporabe e-komunikacije za određene ciljeve. Ako pojedinci shvaćaju e-komunikaciju kao igralište za izražavanje nekih svojih stajališta prema drugim ljudima, to će se prije ili kasnije odraziti i u komunikaciji“, ističe Danijel Labaš u svom radu „Međuljudska komunikacija, novi mediji i etika“.

To znači da smo mi sami odgovori za ono što pričamo i činimo na internetu. Ovisnost je također naša krivnja jer nas društvena mreža ne tjera da se ulogiramo i komentiramo nečije objave. Polazeći od toga, etika mora ostati glavna i nepobitna stavka i u novim medijima jer samo tako možemo kvalitetno živjeti i služiti se ponuđenim informacijama. Potreba da budemo stalno online i obavještavamo prijatelje o tome što nam se događa (ne događa) dok sjedimo za računalom je ono što nas dovodi do problema ovisnosti i problema koji se javljaju u trenutku kad umjesto računalne trebamo koristiti međuljudsku komunikaciju. Internet je dobar dok ne ovisimo o njemu, kao i sve drugo. Bitno je znati da ništa ne može zamijeniti komunikaciju licem u lice i da etika ne smije biti kompromitirana ničim, pa ni drastičnim promjenama koje nas čekaju u budućnosti.

 

Autorica:

Ana Milas, 26. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 17. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://www.pixabay.com/

 

Izvori:

Labaš, Danijel (2009) Međuljudska komunikacija, novi mediji i etika. Zbornik radova Okruglog stola s međunarodnim sudjelovanjem. Sv. 2. 13-41. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb: 35

Povijest i razvoj interneta

Riječ “internet” kao pojam označava mnoge stvari, ali u izvornom obliku označava globalnu, svjetsku nakupinu računalnih mreža povezanih na dogovornoj osnovi koje među sobom podatke razmjenjuju internetskim protokolom. Internet, dakle, nije ni pravna osoba ni tehnička infrastruktura, već samo dogovor. Internet nema vlasnika pa ni upravno tijelo. Vlasništvo postoji samo nad pojedinim dijelovima interneta, nad pojedinim mrežama koje ga čine. Njima pripadaju i međusobne veze za povezivanje mreža. Internet nema hijerarhiju, ni u tehnologiji ni u infrastrukturi ni u organizaciji. Opravdano se internet smatra prekretnicom, ne samo u tehnologiji, već i u načinu življenja. Računalne mreže su postojale i prije interneta, a konstruirane su i građene i poslije njegova osmišljavanja.

Nastanak interneta

Povijest interneta je kratka, ali jako zanimljiva. Internet je nastao nevjerojatnim križanjem visoke znanosti, vojnih istraživanja i libertarijanske kulture. Glavna sjecišta ta tri pravca iz kojih je nastao internet jesu istraživački centri sveučilišta i instituti za intelektualne usluge, programski usmjereni na obranu. Otvorenost arhitekture interneta bila je izvor njegove snage, njegovog samostalnog razvoja do kojeg je dolazilo kako su korisnici sami oblikovali mrežu i postajali proizvođači tehnologije.

Priča o stvaranju i razvoju interneta počinje šezdesetih godina 20. stoljeća stvaranjem računalne mreže ARPANET. Agenciju za napredne istraživačke projekte (ARPA) osnovalo je američko Ministarstvo obrane radi ostvarivanja vojne nadmoći nad Sovjetskim savezom. Internet je nastao kao produkt vojnih potreba. Sljedeći je korak bilo stvaranje mreže sačinjene od više mreža.  Godine 1973. dvojica računalnih znanstvenika Robert Kahn iz ARPA-e i Vincent Cerf napisali su članak u kojem su iznijeli osnovne arhitekture interneta. Za komunikaciju između računalnih mreža bio je potreban standardizirani komunikacijski protokol koji je osmišljen 1973. na standfordskom seminaru, a naziva se TCP. Godine 1978. Cerf, Jon Postel i Steve Crocker, vodeći računalni znanstvenici tog doba, podijelili su TCP protokol na dva dijela dodajući mu protokol unutar mreže (IP). Tako su stvorili TCP/IP protokol standard na kojem se internet i danas temelji. Ministarstvo obrane SAD-a odlučilo je komercijalizirati internetsku tehnologiju, pa je 1980-ih financiralo američke proizvođače računala da uključe TCP/IP u svoje mrežne protokole. Do 1990-ih većina računala u SAD-u imala je mogućnost umrežavanja, a time je postavljen i temelj za širenje međuumrežavanja. Početkom 90-ih mnogi dobavljači internetskih usluga izgradili su svoje mreže i postavili svoje gatewaye (mjesta pristupa internetu, op. ur.) na komercijalnoj osnovi. Nakon toga je internet počeo rasti kao globalna mreža računalnih mreža.

Razvoj masovnog umrežavanja i WWW-a

Trenutačni izgled interneta rezultat je tradicije masovnog umrežavanja. Uz ARPANET valja spomenuti i BBS pokret nastao krajem 70-ih godina kada su dvojica studenata iz Chicaga, Ward Christensen i Randy Suess, napisala program MODEM koji je omogućavao prijenos datoteka između njihovih osobnih računala. Godine 1978. razvili su i program koji je osobnim računalima omogućavao slanje i primanje poruka. Operativni sustav UNIX razvijen je na sveučilištu Bell 1974., namijenjen je radu na sveučilištima, a omogućavao je računalima da kopiraju datoteke jedni s drugih. 1991. Linus Torvalds razvio je na temelju UNIX-a novi operativni sustav Linux te ga besplatno distribuirao na internetu pozivajući korisnike da ga sami unapređuju. Rezultat toga je da je Linux i danas jedan od najnaprednijih besplatnih operativnih sustava, pogotovo na području korištenja interneta.

Revolucionarni korak u razvoju interneta program je za pretraživanje/uređivanje World Wide Web koji je 1990. razvio engleski programer Tim Barners-Lee u suradnji  s Robertom Cailliauom. On se temelji na programskom jeziku HTML (eng. Hypertext mark-up language) koji pretvara tekst, slike i druge izvore u stranice hiperteksta koje je moguće čitati pomoću WWW preglednika. WWW je imao mnogo modifikacija među kojima je najvažnija Mosaic kojem su dodane usavršene grafičke mogućnosti što je omogućilo slanje i primanje slika putem interneta. Time se olakšao pristup podacima, što je potaknulo nastanak brojnih internetskih stranica u vrlo kratkom roku. Tako su se na internetu pojavili planovi grada, stranice svjetskih burzi, knjižnica, raznih institucija i osobne stranice pojedinaca. Prvi komercijalni pretraživač, Netscape Communicator, objavljen je na internetu 1994. godine. Godinu dana kasnije tvrtka Microsoft konačno otkriva internet te u sklopu operativnog sustava Windows 95 predstavlja svoj pretraživač Internet Explorer. Glavna konkurencija Microsoftu, Netscape, u svoj je pretraživač implementirao Javu te objavio izvorni kod svog pretraživača putem interneta. Tako je internet sredinom 90-ih privatiziran, otvorena arhitektura omogućavala je umrežavanje svih računala diljem svijeta, a WWW je funkcionirao samo uz pomoć odgovarajućeg softvera, tzv. pretraživača.

 

 

Autorica:

Jelena Gašpar, 14. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Dunja Nekić, 6. travnja 2020.

Tina Hrubi, 17. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

Douglas Comer: ”Internetworking With TCP/IP”, Prentice Hall, ISBN 0-13- 470188-7

Castells, Manuel, Internet galaksija, Zagreb, 2003., str.28.

Darknet: Skrivena strana interneta

Postoji mjesto na internetu gdje je svaki korisnik anoniman i gdje se privatnost poštuje iznad svega. To je mjesto na kojem možete kupiti ili napisati sve ono o čemu ste oduvijek sanjali bez straha da će vas netko osuđivati ili vam postaviti dodatna pitanja. To je mjesto kriminalaca, ubojica, ljudi nečasnih namjera, ali i revolucionara koji žele slobodno govoriti. To je darknet: skrivena mreža interneta.

Kako funkcionira darknet?

Pri svakodnevnom surfanju internetom, svaki put kada upišemo neki pojam u tražilicu sve što smo upisali ostaje zabilježeno na njenom serveru, a nas se može identificirati putem korisničke IP adrese. Internet se nadzire i mi nismo anonimni, no kod darkneta stvari funkcioniraju malo drugačije. Njegova glavna ideja je sačuvati korisnikovu anonimnost.

Darknet je koncept koji bismo mogli nazvati „paralelnom mrežom“ ili možda čak „internetom unutar interneta’’. On nudi internetske stranice koje nisu dostupne svima, a uključuje skup računala, međusobno povezanih kako bi stvorili zajedničku mrežu. Ovdje je svako računalo ujedno i server, a sve informacije su kodirane čak i kod prijenosa podataka između računala darkneta pa se korisnici ne moraju bojati s kim dijele podatke.

Za pristup toj mreži i njenim uslugama korisnik na svom računalu treba imati instaliran poseban software, a najčešće se radi o Toru. Tor je besplatni software koji pomaže korisniku zaštititi podatke. Njegova glavna ideja je da korisnikovi podaci zaobiđu različite filtere tako što se uvijek šalju na tri slučajno odabrana računala u darknetovoj mreži. Na taj način svaki podatak tri puta dobiva novu adresu pošiljatelja zbog čega je nemoguće otkriti gdje je njegov izvor. Darknet tako nudi digitalni sadržaj koji postoji, no mi ne znamo gdje je zapravo smješten niti tko je njegov domaćin.

Zbog toga se na darknetu mogu pronaći različiti upiti i ponude i on je savršeno tržište za sve one koji bi zbog svojih aktivnosti odavno trebali biti u zatvoru: prodavači oružja, ljudi koji se bave trgovinom ljudskih organa, pedofili, svodnici… Prilikom pregledavanja darknetovih stranica, novinar emisije Motherboard naišao je, primjerice, na upit čovjeka o tome koje droge je najbolje koristiti kako bi što lakše uspavao svog sedmogodišnjeg nećaka. Čovjek ne navodi razloge zašto to želi napraviti, no ono što iznenađuje je to što je ispod svog upita dobio niz prijedloga, bez da je njegovo pitanje ikoga uznemirilo.

10 dag kokaina? Stiže!

Jedan od najpoznatijih pojmova vezanih za darknet zasigurno je online tržnica nazvana „Silk Road’’, pokrenuta u veljači 2011. godine. Ova paralelna mreža djeluje kao Torova skrivena usluga koju online korisnici mogu anonimno pretraživati bez straha da će njihov podatkovni promet biti nadziran, pa je „Silk Road’’ ubrzo postao poznat i kao „eBay za droge’’ ili „Amazon ilegalnih droga’’. Umjetnine, zabranjene knjige, pornografija, računalna oprema ili različite vrste droga poput metha, marihuane, kokaina ili čak lijekova na recept samo su dio njezine bogate ponude.

Osim što je ponuda Silk Roada bogata i kupovina je jednostavna. Sve što trebate napraviti je proizvod ubaciti u košaricu i platiti ga bitcoinima (virtualnom valutom kojoj se ne može ući u trag). Lažna putovnica neke od zemalja Europske unije tako će vas primjerice koštati 20 bitcoina što je oko 1000 eura, a proizvod će biti isporučen u koju god zemlju želite. Pri tome kupca ne treba biti strah hoće li dobiti robu ili ne jer sa Silk Roada isporučuju baš sve, a usluga svakog prodavača isto kao i na eBayu može biti ocijenjena kako se ne bi dogodilo da kupac nešto plati, a ne dobije proizvod.  Kupcu se također nude i različiti savjeti kako zaprimiti poštu i ostati anoniman, a zasigurno je najmaštovitiji onaj koji kaže da se sandučić s lažnim imenom postavi u velikoj zgradi u kojoj nitko neće primijetiti kako se radi o nepostojećem stanaru.

Koliko košta ubojstvo?

Ne nudi „Silk road“ samo proizvode poput droge, pornografskih sadržaja ili lažnih dokumenata, već nudi različite usluge među kojima su i one plaćenih ubojica.

U listopadu 2013. policija je uhitila Rossa Williama Ulbrichta, čovjeka za kojeg se vjeruje da je pokretač „Silk Roada“. Ulbricht je uhićen pod sumnjom za trgovanje drogom, pranje novca, kompjutersko hakiranje i šest neuspjelih pokušaja ubojstva koje je platio 730.000 dolara.

Ipak, na „Silk roadu“ se može ‘proći’ i jeftinije. Jedan je ubojica tako objavio cjenik u kojem će ubojstvo ,,prosječnog građana zemlje EU, vašeg šefa ili ljubavnika vaše žene” koštati 5.000 eura, a plativo je u bitcoinima, piše Večernji.hr. Zbog prenošenja oružja preko granice, građanin zemlje izvan EU košta dvostruko, policajac je 50.000,00 eura, dok novinar košta čak 100.000 eura.

Svijetla strana darkneta

Možda se čini nemoguće, no darknet ima i svoju pozitivnu stranu, a to je sloboda govora. Različiti aktivisti i pripadnici oporbe koji žive u zemljama poput Irana gdje vlada cenzurira i nadzire gotovo sve, čak i privatne mailove, zaštićeni anonimnošću darkneta izmjenjuju informacije i komuniciraju s prijateljima na način na koji to inače ne bi mogli. Čak je navodno i Edward Snowden preko darkneta stupio u kontakt s novinarima Guardiana.

Kraj se ne nazire

Policija svakodnevno pokušava ući u trag korisnicima darkneta, no zasada je to gotovo nemoguće jer sama analiza korisničkih podataka ovdje nije dovoljna. Zato se policajci uglavnom koriste lažnim identitetima, predstavljajući se kao kupci droga, oružja ili dječje pornografije ne bi li im pošiljke otkrile kakav trag. Policija također često postavlja i lažne oglase te pokušava nagovoriti kupce da se kod primopredaje nađu osobno, no svjesni opasnosti koje im nose ovakvi nelegalni poslovi mnogi kupci darknetu pristupaju s dodatnim oprezom.

 

 

Autorica:

Petra Radić, 1. travnja 2014.

 

Ažurirala:

Dunja Nekić, 6. travnja 2020.

Tina Hrubi, 20. srpnja 2020.

 

Fotografija: 

https://www.alamy.com/

 

Izvori:

http://www.dw.de/darknet-mreža-u-sjenci/a-16965218,

http://www.vecernji.hr/techno/crni-internet-ovdje-se-moze-cak-i-ubojstvo-naruciti-458626,

http://motherboard.vice.com/blog/darknet-touring-the-hidden-internets-illegal-markets

Emotikoni – neizostavni dio online komunikacije

Emotikone ili takozvane „smajliće“ redovito koristimo u svojoj neformalnoj pisanoj komunikaciji, odvijala se ona preko elektroničke pošte, programa ili stranica za dopisivanje, sms poruka ili društvenih mreža.  Međutim, mnogima je nepoznata njihova povijest, ali i važnost u današnjoj online komunikaciji.  

Prvi „smješko“

Prvog okruglog žutog „smješka“ dizajnirao je Harvey Ball davne 1963. godine. Sve je počelo kada ga je tvrtka The State Mutual Life Assurance Company unajmila da kreira nasmiješeno lice kako bi podigla moral i srčanost svojih zaposlenika, odnosno kako bi se oni više smješkali dok vode telefonske razgovore i obavljaju druge poslove. Kreiranje „smješka“ bilo je gotovo za 10 minuta, a tvrtka je od njega napravila dugmad, bedževe, postere i slično. Ubrzo je „smješko“ postao internacionalni znak, a s obzirom na to da ga Ball nije zaštitio autorskim pravima, za njegovo osmišljavanje dobio je svega 45 dolara.

Izumitelj bočnog „smješka“ kakvog danas koristimo u online komunikaciji je Scott Fahlman. Kao profesor na Sveučilištu Carnegie Mellon, primijetio je problem razlučivanja ozbiljnih objava na oglasnoj ploči od onih neozbiljnih. Stoga je osmislio rješenje i napisao: „Predlažem da sljedeći slijed znakova obilježava šalu: 😀 . Čitajte ga bočno. Zapravo, vjerojatno je više ekonomično označavati stvari koje nisu šale, s obzirom na trenutne trendove. U tu svrhu koristite 🙁 „.

Moglo bi se reći da su emotikoni postali popularni pojavom brzog online komuniciranja, odnosno „instant messaginga“. Takav oblik komunikacije bio je AOL-ov Instant Messenger koji je bio popularan 1990-ih, a korisnicima je ponudio 12 emotikona – od ljubljenja do plača, što je svakako pomoglo korisnicima u prijenosu širokog raspona svojih emocija.

Percepcija emotikona

Emotikoni su postali neizostavan dio online komunikacije, a znanstvenici Fakulteta psihologije sa Sveučilišta Flinders tvrde da emotikoni mijenjaju i način na koji funkcionira naš mozak. Dr. Owen Churches i njegovi kolege došli su do zaključka da su emotikoni postali važni u tolikoj mjeri da na njih reagiramo jednako kao na ljudsko lice.

Na određene izraze lica reagiraju dijelovi mozga poput oksipitotemporalnog korteksa, no jedino u slučaju kad emotikon nije postavljen obrnuto. Naime, 20 ispitanika koji su sudjelovali u istraživanju dr. Churchesa, reagirali su na emotikone na jednak način, ali samo onda kada su emotikoni bili postavljeni u običajenom obliku, s lijeva na desno, 🙂 . Kad su bili prikazani obratno, s desna na lijevo, (-: , kao što je to čest slučaj, nije uočena očekivana reakcija u korteksu. Dakle, ne uspijevamo ga spontano doživjeti kao izraz ljudskog lica.

Dr. Churches kaže kako su emotikoni nova vrsta jezika, a naš je mozak za njegovo dekodiranje morao usvojiti novi obrazac aktivnosti. „Ne postoji urođeni odgovor živčanog sustava na emotikone. Prije 1982., kad je dokumentirana prva upotreba tog simbola nasmiješenog lica, nije bilo razloga da emotikon “:-)” aktivira dijelove korteksa koji reagiraju na izraze lica, no sada je drugačije jer smo naučili da upravo taj emotikon predstavlja lice“, navodi dr. Churches.

 

 

Autorica:

Tina Hrubi, 7. travnja 2020.

 

Ažurirala:

Dunja Nekić, 6. travnja 2020.

Tina Hrubi, 20. srpnja 2020.

 

Fotografija:

https://pixabay.com/

 

Izvori:

http://www.muller-godschalk.com/history.html,

http://abcnews.go.com/blogs/technology/2012/09/emoticons-turn-30-a-brief-history/