Slika govori više od tisuću riječi

Vrijednost fotografije leži u njezinoj mogućnosti dokumentiranja trenutka. Ljudi su nekoć satima fotografirali, a danas je dovoljan tek tren, kako bi dugo poslije nas fotografija ostala kao svjedok vremena, podsjetnik na vrijeme koje smo proveli s dragim osobama, ali i na lica kojih više nema. Svjestan toga, čovjek neprestano pokušava zabilježiti trenutke koje smatra vrijednima. Zahvaljujući tim pokušajima umjesto tisućama riječi svoju povijest možemo opisati s tek dvadeset fotografija i pritom reći sve ono najvažnije.

Podvodna fotografija, sportska fotografija, portreti, pejzaži… Danas je izbor više nego šarolik, a sve kako bi se profesionalci i amateri posvetili onome što vole, kako bi njihove fotografije prikazale ono što dosad još nije zabilježeno. Na popisu najpoznatijih fotografija svih vremena koje su obilježile i promijenile povijest tako su se našli mali isječci života: strah, glad, duhovitost, prijateljstvo, veselje… Donosimo vam najpoznatije fotografije gotovo čitavog stoljeća:

“Turist” (2001.): Fotografija čovjeka koji stoji na vrhu jednog od Blizanaca netom prije udara aviona kobnog 11. rujna dugo je izazivala rasprave o tome radi li se o fotomontaži ili nevjerojatnoj slučajnosti. Iako su postojale tvrdnje da je fotografija pronađena u fotoaparatu među ruševinama, ipak se ispostavilo da se radi o montaži, a zbog uvjerljivosti je nagrađena i prvim mjestom na natjecanju Najboljih fotošopiranih fotografija 9/11.


Fotografija preuzeta s: https://www.truthorfiction.com/lastpic/

“Glad u Sudanu” (1994.): Etika u novinarstvu često postavlja pitanje treba li fotografirati trenutak kako bi ga vidio cijeli svijet ili trenutak zadržati za sebe i pomoći onome koga fotografiramo? Jedna od najpotresnijih fotografija koja je obišla svijet prikazuje izgladnjelo dijete koje puže prema UN-ovu logoru s hranom dok iza njega stoji lešinar čekajući da dijete umre. Nakon što je fotografirao dijete, Kevin Carter ga je ostavio i otišao. Tri mjeseca poslije si je oduzeo život.


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/kevin-carter-starving-child-vulture

“Afganistanka” (1984.): Dvanaestogodišnja Afganistanka Sharbat Gula sa svojim velikim zelenim očima zasigurno je jedno od najupečatljivijih lica koja su ikad bila na naslovnici magazina. Fotografirao ju je Steve McCurry, fotograf National Geographica u kampu za izbjeglice, gdje je Sharbat poslana kao siroče nakon što je Sovjetski Savez bombardirao Afganistan. Njezino lice izišlo je na naslovnici NG-a 1985., da bi joj identitet bio otkriven tek osam godina kasnije.

NatGeo's Afghan Girl aka Sharbat Gula not to be deported from Pakistan
Fotografija preuzeta s: https://www.india.com/news/world/natgeos-afghan-girl-aka-sharbat-gula-not-to-be-deported-from-pakistan-1631588/

“Ubojstvo Vijetkongovca od strane Saigonskog šefa policije” (1968.): Autor fotografije Eddie Adams napisao je: ,,Fotografi su najmoćnije oružje na svijetu.” Za fotografiju zatvorenika kojem je uperen pištolj u glavu dobio je Pulitzerovu nagradu i skrenuo pozornost javnosti na događanja u Vijetnamu. Budući da je zarobljenik s fotografije bio vođa odreda otpora koji je smaknuo više civila, život njegova egzekutora bio je ugrožen. Progonjen time poslije mnogo godina Adams je napisao: ,,General je ubio Vijetkongovca; ja sam ubio generala svojom kamerom.”


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/eddie-adams-saigon-execution

“Einstein koji pokazuje jezik” (1951.): Bolji naziv fotografije bio bi “Einstein koji se belji”, a ovaj luckasti portret najvećeg uma 20. stoljeća fotografirao je Arthur Sasse. Ono što je slika u povijesti promijenila zasigurno je način na koji gledamo na Einsteina pokazujući da je imao ne samo izvanredan um, nego i osobnost. Fotografija je nastala povodom njegova 72. rođendana kada mu je dosadilo neprestano uobičajeno poziranje pred kamerama.


Fotografija preuzeta s: https://allthatsinteresting.com/albert-einstein-tongue-photo

“Poljubac” (1945.): U kolovozu 1945. u SAD-u je objavljena predaja Japana, čime je označen kraj Drugog svjetskog rata. Na Times Squareu nastalo je slavlje, a jedan od najdarovitijih fotonovinara 20. st., Alfred Eisenstaedt, “uhvatio” je fotografiju koja je za Amerikance postala simbol kraja duge borbe: mornara kako ljubi medicinsku sestru. Kasnije se doznalo kako se mornar i medicinska sestra nisu poznavali, već ju je mornar, u nastalom oduševljenju, nasumice poljubio.


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/kiss-v-j-day-times-square-alfred-eisenstaedt

“Ručak na vrhu nebodera” (1932.): Jedanaest radnika sjedi na nosaču i ruča, dok im noge vise 256 metara iznad ulica New Yorka. Ovu fotografiju snimio je Charles C. Ebbets tijekom izgradnje GE zgrade u sklopu Rockefellerovog centra, a radnici su sjedili na budućem 69. katu. Iako su imena muškaraca s fotografije nepoznata, postoje tragovi koji govore kako se radi o doseljenicima irskog i švedskog podrijetla koji su se doselili u potrazi za ostvarenjem svog “američkog sna”.


Fotografija preuzeta s: http://100photos.time.com/photos/lunch-atop-a-skyscraper

Ovaj kratki pregled povijesti pokazuje kako će nam listanje fotoalbuma uzeti tek nekoliko minuta svakodnevnog vremena, ali jednom kada album otvorimo njegove fotografije će nas prošetati kroz dane, mjesece i generacije, podsjećajući kako su mnogi trenuci iza nas: kako više ne živimo u istoj kući ili kako se naš grad promijenio, evocirajući pritom uspomene i emocije koje bi riječi teško probudile.

 

 

Autorica:

Petra Radić, 2. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Laže li fotografija?

Kaže se da fotografija govori tisuću riječi, a kamera, odnosno fotoaparat ne lažu. No, je li to uistinu tako? Ljudi su skloni vjerovati onome što vide i često je upravo fotografija ono što priči daje vjerodostojnost, ali fotoaparat zbog objektivnih ograničenja nije u stanju uhvatiti cijelu stvarnost, već samo njezin dio. Čovjek iza fotoaparata odlučuje koji će to dio biti. Već se prilikom tog prvog koraka gubi objektivnost i ono što nam fotografija prikazuje uvijek je subjektivno viđenje onoga tko je tu fotografiju izradio.

U današnje vrijeme medijske fotografije prolaze kroz različite procese obrade i fotomontaže. Zahvaljujući Photoshopu svijet je pun savršenih figura i lažnih standarda ljepote, ali i bez Photoshopa fotografija može manipulirati. Jedan od primjera je slika koja prikazuje sirijskog dječaka, četverogodišnjeg Marwana, kojega osoblje UN-a pronalazi dok sam luta pustinjom s vrećicom u ruci. UN-ovci su fotografiju objavili na Twitteru uz opis: „Ovo je 4-godišnji Marwan, koji se privremeno odvojio od svoje obitelji…“. Odmah je postala viralna i, uz priču kako je osoblje UN-a spasilo dječaka koji sam luta pustinjom, objavili su brojni svjetski, pa tako i hrvatski mediji.

Što je tu zapravo istina? Malo toga. Prije svega, dječak se uopće ne zove Marwan. UN-ovi humanitarci su ga tako nazvali zbog zaštite identiteta. Drugo, njegovi roditelji, kao i ostatak skupine sirijskih izbjeglica koje su pokušavale prijeći u Jordan, bili su tek nekoliko metara ispred, ali fotografija to ne pokazuje. Iako se roditeljima može zamjeriti što dječak nije bio uz njih, on ipak nije bio sam u pustinji. Tek se nekoliko metara odvojio od prve skupine, zajedno s dijelom druge djece, a iza njih je bila još jedna, manja skupina izbjeglica. Taj širi kontekst cijele priče prikazuje tek druga fotografija koju je UNHCR objavio dan poslije, kako bi ukazao na pogrešnu interpretaciju prve.

Iako prva fotografija nije prikazala cijelu istinu, i navodila je na krive zaključke, ipak je priča o Marwanu pobudila simpatije diljem svijeta i ukazala na teško stanje i patnje ljudi koji su pogođeni ratom u Siriji. Prema UN-u, više od milijun djece zbog ratnog je stanja moralo napustiti svoje domove i smjestiti se u izbjegličke kampove u susjednom Jordanu, Turskoj, Libanonu i Iraku, ili, pak, lutati diljem svoje zemlje. I mnogi su sami, ostavljeni, ozlijeđeni, mučeni i izgladnjeli. Premda priča o Marwanu nije bila istinita, poslužila je kao ilustracija trenutačnog stanja u Siriji i natjerala svijet da otvori oči. Možda u ovom slučaju cilj opravdava sredstvo, ali poruka je jasna – važno je ne vjerovati svemu što se objavljuje, već treba razviti kritičku svijest prema porukama koje mediji šalju, a fotografije uvijek shvaćati kao subjektivni prikaz samo dijela stvarnosti uokvirenog fotoaparatom.

 

 

Autorica:

Iva Milanović-Litre, 20. veljače 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

http://bit.ly/1gJ2nzO

 

Izvori: 

http://www.unhcr.org/cgi-bin/texis/vtx/home,

http://www.theguardian.com/world/2014/feb/18/image-syrian-boy-desert-un-refugees-tweet?CMP=fb_gu

Deset značajnih radijskih trenutaka

Radijski prijenosi koji su ispisivali povijest

Radio je nekoć, dok mnogi od nas nisu bili niti rođeni, bio najznačajniji masovni medij, bez konkurencije. Iako i danas mnogima najdraži medij, ne može se poreći kako je televizija svojom pojavom postupno, ali sigurno „ukrala“ radiju titulu najznačajnijeg. Međutim, radio unatoč tomu, u ovom svijetu digitalizacije i informacijske revolucije koju je omogućio internet, ima svoje adute. Jedan je od njih svakako brzina jer da bi se neka vijest našla u radijskom programu dovoljno je tek pustiti telefonski poziv izvjestitelja u eter. Bez gubitka vremena na pripreme i montažu, bez napredne tehnologije, samo jedan poziv i događaj je već vijest. Upravo je ta prednost radiju kroz povijest često donosila slavu, a internetska stranica listverse.com, koja donosi izbore svakojakih „naj“ događaja, svojevremeno je objavila i izbor deset najznačajnijih radijskih prijenosa. Naravno, ono što je njima najznačajnije ne mora biti i ostatku svijeta, ali svakako je zanimljivo pogledati što su to izdvojili.

  1. Eksplozija cepelina Hindenburg našla se na popisu kao prvi takav značajan radijski trenutak. Riječ je o njemačkom cepelinu koji je konstruiran davne 1935. godine, kako bi prevozio putnike na relaciji Europa – SAD. Zbog vojnog embarga SAD-a Nijemci su umjesto helija, koji se inače koristio u cepelinima, odlučili upotrijebiti zapaljivi hidrogen. To je bio uzrok zapaljenja cepelina Hindenburg 1937. prilikom slijetanja u zračnu luku Lakehurst Naval, a osobito je bio dojmljiv način na koji je radijski izvjestitelj prenosio detalje nesreće, odnosno autentičnost i potresenost s kojom je o tom događaju govorio. Osobito je upečatljiva bila njegova fraza „Oh, the humanity!“, danas inače dobro poznata i često korištena u engleskom jeziku.
  2. Rat svjetova, radijska drama Orsona Wellesa, doslovno je na tisuće ljudi istjerala iz njihovih domova. Drama o invaziji Marsovaca emitirana je 30. listopada 1938., a kod slušatelja je izazvala pravu paniku jer je prezentirana kao prijenos stvarnih događaja koji se upravo odvijaju. Iako je jasno kako su prestrašeni slušatelji reagirali nakon što su saznali o čemu se zapravo radi, ovaj je „radijski prijenos“ Wellesu osigurao svjetsku slavu.
  3. Teorija relativnosti (e =mc2) Alberta Einsteina vjerojatno je njegovo najznačajnije postignuće, a znamenit je i njegov radijski nastup u kojemu je o toj teoriji progovorio. Uzgred rečeno, Einstein je kao dijete imao govornu manu te su ga zbog toga mnogi smatrali “bedakom”, a postao je jedna od najznačajnijih povijesnih ličnosti (i bez problema nastupio na radiju).
  4. We shall fight on the beaches“ vjerojatno je najznamenitiji govor Winstona Churchilla, premijera Velike Britanije u vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je na radiju emitiran 4. lipnja 1940. Inače, Churchill je bio vrstan govornik i mnogi njegove govore uzimaju kao primjere izvrsnih retoričkih nastupa.
  5. I have a dream“ govor je Martina Luthera Kinga koji je postao simbolom borbe Afroamerikanaca za ravnopravnost u SAD-u. Govor u kojemu na simboličan način govori o snu gdje „bijeli“ i „crni“ žive zajedno, u slozi i kao ravnopravni, održao je 1963., a radijski prijenos toga govora jedna je od svijetlih točaka medija kao zagovaratelja i promicatelja ljudskih prava.
  6. Govor Adolfa Hitlera kojim je proglasio rat Poljskoj jedan je od primjera gdje su mediji opet odigrali značajnu ulogu. Hitler je u Njemačkoj postao popularan uvelike zbog učinkovitog korištenja propagande, odnosno manipulacije medijima. Napadom na Poljsku Hitler je započeo Drugi svjetski rat, a njegov govor u kojemu je proglasio rat prenijele su i prevodile brojne radijske postaje. O brzini i pravovremenosti radija kao medija govori i činjenica da je u SAD-u ovaj prijenos dva puta prekinut kako bi se najavilo da vlade Velike Britanije i Francuske sazivaju hitna vijećanja.
  7. Soldier of Peace“ slavni je govor Mohandas Gandhija, indijskog političkog i duhovnog lidera te vođe Indijskog pokreta otpora, koji je emitiran i u radijskom eteru. Iako je Gandhi postao svojevrstan svjetski simbol nenasilne borbe za slobodu, bez utjecaja medija niti njegovo djelovanje ne bi poprimilo tako dalekosežne razmjere.
  8. Kubanska kriza bila je vrhunac i prekretnica Hladnog rata, a dogodila se 1962. kada je SSSR pokušao postaviti svoje nuklearne projektile na Kubu. Hladni rat obilježilo je nadmetanje SSSR-a i SAD-a u tehnologijama i naoružanju koje je prijetilo izbijanjem nuklearnog rata, a mediji su i u ovom slučaju imali veliku ulogu, što negativnu, što pozitivnu. John F. Kennedy, tadašnji predsjednik SAD-a, u svom je radijskom nastupu opisao tadašnju situaciju te je upozorio na prijetnju nuklearnog rata u slučaju da projektili s Kube ne budu uklonjeni.
  9. William Joyce, mnogima poznat i pod nadimkom Lord Hawhaw, jedna je od tamnijih točaka radijske povijesti. On je bio fašistički političar irsko-američkog porijekla, a ostao je zapamćen kao nacistički propagandist za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svoje propagandne radijske emisije emitirao je s radijskih postaja u Berlinu, Hamburgu i Luksemburgu. S obzirom na to da slušanje njegovih emisija nije bilo protuzakonito niti u Velikoj Britaniji, one su među britanskim slušateljstvom postale popularan izvor zabave, a sam Joyce predmetom mržnje i ismijavanja. Njegov neuobičajeni akcent, zbog kojega je i dobio posprdan nadimak, došao mu je glave kada su ga engleski vojnici prepoznali upravo po govoru. Zadnji prijenos s njegove radijske postaje u svijet je odaslao vojnik koji je poručio da je Lord Hawhaw otišao i da se više neće vratiti.
  10. Pjesma „Daddy“ najpoznatije je djelo američke pjesnikinje Sylvie Plath, inače jedne od najvećih američkih spisateljica u povijesti. Premda za mnoge njezin radijski nastup nije po ničemu značajan, u američku je povijest ušao iz razloga što je Sylvia Plath nepunih mjesec dana nakon što je pročitala ovu pjesmu u eter počinila samoubojstvo. Tako je i ovaj radijski zapis postao značajnim dijelom povijesti, svjedočanstvo i sjećanje na slavnu pjesnikinju.

 

 

Autor:

Vladimir Preselj, 27. travnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

https://medium.com

Senzacionalističko izvještavanje u filmu “Izgubljena čast Katharine Blum”

Prisjetimo li se filma Izgubljena čast Katharine Blum, teško da nam na pamet neće pasti ponašanje medija prema Katharini kao protagonistici filma.

Naime, Katharina Blum našla se u jednoj sasvim neobičnoj i krajnje neugodnoj situaciji – spletom životnih, medijskih i političkih okolnosti našla se u ulozi žrtvenog janjeta čija su se slika i prilika danima provlačili po naslovnicama lista Die Zeitung.

U nekoliko kratkih trenutaka Katharina je izgubila pravo na privatnost – pravo na tajne želje, strahove, očekivanja, afere i obiteljske probleme, postala je predmetom klevete i medijskog linča, lišena časti i dostojanstva. Postala je predmetom zgražanja i objektom agresije odviše uzbuđene javnosti koja je nekritički gutala senzacionalističko žutilo koje im je serviralo uredništvo Zeitunga.

No, nas ovdje ne zanima toliko ponašanje javnosti, koliko ponašanje samih novinara i naše protagonistice. Kako se Katharina nosila sa svim negativnim publicitetom? Ili još važnije, koliko je medijska slika njezine osobe utjecala na njezinu samopercepciju? A kako su se prema njoj ponijeli mediji – na koji su način pristupili njezinoj priči? Zašto se Katharina uopće našla u takvoj situaciji?

Na samom početku, Katharina predstavlja jednu pomalo tipičnu priču ženskog uspjeha u Zapadnoj Njemačkoj. Nakon propalog prvog braka dolazi u grad i tamo napornim radom kao kućna pomoćnica stječe besprijekornu reputaciju marljive i iznimno moralne osobe koja se ponosi svojim radom i financijskom neovisnošću.

Katharina upoznaje muškarca na zabavi. Zgodnog, šarmantnog, dragog i simpatičnog muškarca kojeg je tijekom večeri poljubila i u kojeg se zaljubila. I u tom trenutku započinju njezini problemi. Naime, muškarac u pitanju bio je Götten, kriminalac tražen, kako se u medijima pisalo, zbog pljačke banke, ali zapravo osumnjičeni terorist. (Ovdje je važno napomenuti kako se radnja filma odvija u periodu djelovanja Baadr-Meinhof grupe i velikog straha od terorizma.) Potonje objašnjava motiv s kojim je policija provalila u Katharinin stan nakon zabave, tražeći upravo Göttena, jer su ga neko vrijeme već imali pod prismotrom. Također, jasno je zašto je policija pokazala određeni interes za Katharinu. Ono što je nejasno jest ponašanje novinara koje je uslijedilo.

Znamo da su novine, i mediji općenito, slika društva. U ovom slučaju naše je ogledalo list Die Zeitung i ono što se odražava u njemu je zaluđeno, histerično društvo koje u nedostatku pravog krivca traži žrtvenog jarca kako bi se ponovno osjećali sigurno i dobro u vlastitoj koži. Stoga kada započne medijska halabuka oko pojave dezertera, pljačkaša i osumnjičenog terorista Göttena s kojim je Katharina stupila u romantični odnos i s kojim je u tajnosti ostala u kontaktu, Katharinu počinju medijski razapinjati.

Novinar Zeitunga, Tötges, temeljito i sustavno krši Katharinino pravo na privatnost, prodirući u sve pore njezina života, pa tako i na odjel za intenzivnu skrb jedne bolnice u kojoj je bila smještena Katharinina majka, čime je djelomice prouzročio i njezinu smrt. U članku koji piše nakon, uvjetno rečeno, intervjua s gospođom Blum koja pored njega nije niti došla do riječi, navodi kako je ona oduvijek znala da će Katharina tako završiti, da ona nikada nije bila dobro prilagođena okolini, da je uvijek živjela hazarderski – što mi, kao gledatelji filma, znamo da nije istina, a to znaju i Katharina i njezini najbliži. Nadalje, Tötges uništava Katharinin ugled i vjerodostojnost objavljujući izokrenute tvrdnje njezinih prijatelja i suradnika, a samim time potičući javnost da o njoj formira negativno mišljenje. Katharina sama u jednom trenutku izgovara tvrdnju kako je izgubila čast i pita se zašto ni vlast ne može zaštititi njezino ljudsko dostojanstvo i integritet od medija.

Pažljivim praćenjem filma lako ćemo uočiti stupnjeve korodiranja Katarininog strpljenja i samopouzdanja. Taj proces započinje prkosnim, ali razumljivim, činom krađe novina iz distributornog aparata, i njihovim uništenjem. Zatim uništava svoj stan – simbol svog postignuća ili čak okosnicu svog identiteta. Šutke trpi anonimne pozive i more neželjene pošte, čak s nekom vrstom bolesne znatiželje čita i poruke čitatelja Zeitunga.

Kao posljedica svega toga, prvo se javlja sram. Katharina pokriva glavu i lice kada izlazi iz stana i hoda po gradu. Spušta pogled i izbjegava ljude. Njezina percepcija same sebe se promijenila. Katharina sebe više ne vidi kao uspješnu, motiviranu i zadovoljnu ženu, samostalnu i ponosnu. Više nema razloga hodati uzdignute glave jer se i sama počela pitati koliko istine ima u svemu onome što pišu o njoj.

Kada uhite Göttena, Katharina se vraća u svoj uništeni stan, gazi po podu prepunom pošte i čeka ugovoreni intervju s Tötgesom. Novinar dolazi i govori o potencijalnoj financijskoj isplativosti njezine životne priče, o tome kako mora i dalje ostati kontroverzna kako je ljudi ne bi zaboravili. Izlaže punu računicu po kojoj bi Katharina još mjesecima mogla uživati u svojih „pet minuta slave“.

Ali i prije nego što je došao u njezin stan, Katharina ga je odlučila ubiti. Kao žena koja je izgubila svoju čast i ponos, svoj identitet, ona smatra da više nema što izgubiti. Tötges joj se započne neprimjereno nabacivati i seksualno ju maltretirati, Katharina naglo ustaje i povlači okidač.

Sam autor knjige po kojoj je snimljen film, Böll, postavlja pitanje zašto je Katharina postala agresivna, zašto je njezin dojam o samoj sebi tako brzo poprimio silaznu putanju, kada u Njemačkoj osim Zeitunga postoje i druge, vjerodostojnije i objektivnije novine. Sama Katharina nam u jednom trenutku odgovara na to pitanje – u njezinoj maloj sredini, svi njezini prijatelj i znanci čitaju Die Zeitung.

Film završava scenom sprovoda ubijenog novinara. Glavni urednik lista stupa pred okupljenu masu ljudi i obraća im se. Za to vrijeme čujemo sumornu, tugaljivu glazbu i šuškanje skupih crnih odijela i haljina, gledamo pognute glave i televizijske kamere koje kruže oko prisutnih dok reporteri potiho nabrajaju važne ličnosti koje su se pojavile. Tada započinje govor.

Kada ne bismo pogledali cijeli film, već samo poslušali taj govor, da nismo gledali Katharininu spiralu prema samouništenju, da nismo vidjeli nemoralne i neetičke postupke novinara u pitanju, da nismo, takoreći, bili tamo – pomislili bismo, pa zaista je strahota to što se dogodilo tom nedužnom čovjeku, tom borcu za istinu, tom palom junaku ove mlade demokracije. Upravo tako je riječima bio oslikan novinar Tötges – borac za istinu. A metci koji su ga ubili, nisu samo oduzeli jedan život, već i ranili slobodu tiska.

Tisuće ljudi koji sjede pred malim ekranima i gledaju taj prijenos to uzimaju za istinu, a Katharinina patnja nikada ne dospijeva na svjetlo dana.

Svako je ubojstvo strahota.

Ali još je veća strahota ostati na životu, i nijemo promatrati kako gubite same sebe, svoju čast, svoj ponos i svoje dostojanstvo. Nemoćno sjediti dok vas laži žive ne progutaju i uvjere da su istina.

Primjer Katharine Blum zapravo je jedan ekstreman prikaz utjecaja medija na samopercepciju pojedinca, ali u svoj toj svojoj ekstremnosti, on i dalje pokazuje ono najvažnije – mediji zaista imaju mogućnost prodrijeti u ljudski život toliko duboko da su u stanju izmijeniti sliku čovjeka o samom sebi. U stanju su pokrenuti lavine događaja, probuditi začarane krugove nepravde i nasilja, postavljati i rušiti kraljeve, stvarati i uništavati junake, činiti dobro, ali činiti i zlo.

Mediji imaju veliku moć, ali baš kao što smo nebrojeno puta kroz svoje živote čuli – s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Neodgovorno, senzacionalističko i prema profitu orijentirano izvještavanje ne šteti samo ugledu medija ili pojedincu u pitanju, ono šteti cijelom društvu –  ono guši zvono istine u šuštanju novčanica.

 

 

Autorica:

Sara Kranjčec, 1. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

https://imdb.com

 

Čuda na Zelenoj milji

„Ljudi ne mogu sakriti ono što im je u srcima…“

Zelena milja, film redatelja Franka Darabonta, postao je sinonim za moderno istraživanje i proučavanje Kristova života; pogotovo zato što njegov glavni junak John Coffey (Michael Clarke Duncan) s njime dijeli inicijale, ljubav prema ljudima i sudbinu nevina čovjeka osuđenog na smrt. Ako ga se iščitava na osnovnoj razini, film nekima predstavlja zapreku da povjeruju u čuda. Na nešto dubljoj razini počinju se nametati naznake sličnosti Johna Coffeya i Isusa Krista. Osim toga, sam je film također obradio i neke druge teme vrijedne istraživanja. Na početku, gledatelj dobiva jasnu sliku o smrtnoj kazni, njezinoj okrutnosti i barbarizmu takva čina. S druge strane, nudi i prikaz nevinih ljudi kojima je dosuđena smrtna kazna, te su nepravedno smaknuti. Otvara se i pitanje vjere općenito i vjere u Boga i Božju volju, posebice u teškim okolnostima.

Zelena milja uspjela je nanovo oživjeti lik Isusa Krista i pripovijest o njegovu životu uspješno uklopiti u lik golemog i nepravedno optuženog Johna Coffeya i smjestiti u zatvor u Louisiani. Ovakvi filmovi nisu omiljeni kod nereligioznog dijela publike i pojedinih filmskih kritičara ponajviše zbog njihovog psihološkog poricanja postojanja Isusa Krista i nedostatka znanstveno utemeljenih činjenica o toj tematici.

Dakako, svi filmovi ove tematike nisu jednaki, jer dok jedni obrađuju lik Isusa i pokušavaju ga uprizoriti onakvim kakav je bio, drugi su usredotočeni na prikaz Krista pokušavajući ga implementirati u određeni lik koji će samo podsjećati na Isusa, ali neće biti povezan s njegovim fizičkim izgledom. To je također vidljivo u Zelenoj milji, jer je glavni lik John Coffey tamne boje kože, ogromnih proporcija i smješten u zatvor s osuđenicima na smrt.

Slijedeći Coffeyev put, gledatelj nailazi na nizove simbola koji tvore veliku priču o Coffeyevom životu i svrsi postojanja. Neki od simbola sadržani su i u drugim likovima, također temeljenim na biblijskim pričama. Tako je jedan od glavnih zatvorskih čuvara Paul Edgecomb (Tom Hanks) okarakteriziran kao onaj koji je izabran na Coffeyevoj milji. Saznavši istinu o pravom ubojici dviju djevojčica, Edgecomb je Coffeyu ponudio bijeg no Coffey je odbio ponudu i spremno se suočio s vlastitom smrću.

Gledatelji mogu i posvjedočiti trima Coffeyevim čudima: izliječenju Edgecombove infekcije, ozdravljenju Melinde Moores (Patricia Clarkson) i oživljavanju miša Mr. Jinglesa. Velik naglasak treba staviti i na Coffeyeve riječi da „ljudi ne mogu sakriti ono što im je u srcima“ i da on to može vidjeti. Tako je i, položivši ruku na Paula Edgecomba, otkrio da je Wharton (Sam Rockwell) pravi ubojica djevojčica. Paul je do kraja proživljavao pravu pasiju, suočavajući se s činjenicom da će upravo on, nakon svih saznanja o Coffeyu, biti odgovoran za njegovu smrt. Simbolika njegove kazne vidljiva je i na samom kraju, kada je kao 108-godišnji starac rekao kako „Zelena milja“ ponekad zna biti tako dugačka. Time je izrazio želju za vlastitim krajem koji se nije ni počeo nazirati.

Zelena milja film je u kojem je dominantan simbol kontroverzne borbe mračne strane ljudske prirode. Iako bi se isprva moglo zaključiti da je riječ o vječnoj borbi između dobra i zla, radnja i njezino cjelokupno značenje je složenije. Filmska stvarnost dijeli se na tjelesno i duhovno, na kaznu i otkupljenje. Svi ti znakovi proizlaze iz motiva nikad okončane borbe između dobrog i lošeg čovjeka. Redatelj Darabont dio je te mukotrpne utrke prikazao u isječcima svakodnevnoga života zatvora u Louisiani.

Zelena milja postigla je veliki uspjeh i kod publike i kod kritike i unatoč neslaganjima nekih s tijekom radnje filma, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim do samoga kraja. Semiotičko čitanje ovog filmskog remek-djela je dovoljno snažno da može zainteresirati najrazličitije tipove ljudi. Zelena milja je jedinstvena, intrigantna i zamršena priča koja ima toliko slojeva da se morala protegnuti na čak tri sata. Trajala je sve dok potpuno nije uspjela prenijeti poruku ljubavi, vjere, nadanja i žrtve.

To je jedna od onih priča uz koje vrijeme brže prolazi, a ponekad i stane.

 

 

Autorica:

Leali Osmančević, 17. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

https://top250.tv

Alfred Hitchcock – Big Brother

Kada poznati fotoreporter L. B. Jeff Jeffries (James Stewart) snimajući automobilističke utrke slomi nogu i biva osuđen na mirovanje, ni sam neće slutiti da će ta privremena pasivnost u njegov život unijeti sasvim neočekivani obrat.

Oporavljajući se u svom domu, dane krati promatrajući dnevni ritam stanara susjedne zgrade. Rutinu će prekinuti ubojstvo, a glavni će glumac postati svjedokom ubojstva. Ovu studiju voajerizma redatelj Alfred Hitchcock snimio je 1952. godine, pa je sam pogled u budućnost dovoljan da se shvati kako je taj debeljuškasti Britanac bio ispred svoga vremena.

Sigurno nije ni slutio da će voajerizam u 21. stoljeću postati društveno prihvatljiva norma, a da će s televizijskih ekrana iskakati raznorazni “bratovi”, kojima će jedini cilj biti slinjenje na nečiju intimu. Veliki majstor režije i montaže u ovom je filmu pokazao sav svoj talent, pa je ovaj film, koji šeta između kriminalističkog žanra i trilera, učinio i danas pola stoljeća kasnije vrlo napetim i gledljivim.

U ovome filmu nalazimo sve Hitchcockove zaštitne znakove – crni humor, ironija i cinizam, napetost i šok, izmjena komičnih i tragičnih elemenata, te neočekivani obrati na kraju. Naravno, sve je upotpunjeno glazbom koja u ključnim trenutcima drži napetost filma, miješanje različitih tonova boja koji će poslije usavršiti u filmu „Vrtoglavica“ i naravno igre sa sjenama. Hitchcock je snimajući filmove shvatio kako film nije samo ispričana priča nego slojevito djelo koje se sastoji od dosta važnih elemenata, pa kad gledate njegove filmove na odlično strukturiranu priču uvijek se nadovezuju neki simboli koji uobličuju film. Da je tomu tako govori činjenica da za većinu njegovih filmova vrijedi pravilo kako su barem jedan detalj, kadar ili scena ostali prepoznatljivi do današnjih dana i kada prosječnog gledatelja upitate za Hitchcockov film sigurno će znati za barem jedan od njih.

U filmu „Prozor u dvorište“, recimo, takvi bi elementi bili promatranje navika stanara zgrade preko puta, svako pojavljivanje fotoreporterove djevojke Lise (Grace Kelly) i na kraju završni obračun sa zločincem bljeskom fotoaparata. Svi ti detalji priče prožeti su nekim simbolima, bilo glazbenim, scenskim ili u vidu boja, tonova, sjena. Zločin sam po sebi Hitchcocku nikada nije jedino zanimljiv, on u zločinu uvijek vidi neku devijantnost ljudske psihe, što zločin čini još odvratnijim, a pitanja se poslije gledanja filma samo po sebi nameću. Postoji li takvih osoba u našoj blizini? Glavni glumac predstavlja i samog redatelja, jer on je taj koji promatra ljude, ljudske  navike i prenosi ih na filmsko platno. No, taj voajerizam u sebi sadrži moralnu dvojbu i pitanje ispravnosti uplitanja u nečiji život. Tu je temu najbolje obradio Francis Ford Coppola u filmu iz 1974. „Prisluškivanje“ u kojem Gene Hackman, iako profesionalno prisluškuje, na kraju postaje i sam žrtva opsjednutosti da ga netko promatra.

Hitchcock je svoju moralnu dvojbu ipak na kraju opravdao time da je glavni junak imao razloga za svoj voajerizam, a to je da je riješio zločin. Ipak ostaje pitanje uzroka toga uplitanja u tuđe živote, to je onaj zastrašujući dio, a to je dosada i dokonost glavnog lika i bez obzira na slomljenu nogu, opravdanja nema. Ipak, bez obzira na ovu dilemu, Hitchcocku se ne može poreći velika genijalnost, razumijevanje filma i gledatelja. Danas bi on zasigurno bio redatelj velikih holivudskih spektakala, u rangu sa Spielbergom, koji režiranje  kombinira s velikom dozom autorskog izričaja. „Prozor u dvorište“ pak je film koji u današnjem svijetu ne bi pretjerano šokirao, pa bi nažalost imao uzak krug gledatelja, nešto slično svome  remakeu  s Cristopherom  Reevom u glavnoj ulozi. Zato je gledajući kontekst vremenu u kojemu je nastao, bio i više nego potreban, da bi ljudi vidjeli što ih čeka ako previše zabadaju nos u tuđu intimu. Iako je u filmu to bilo opravdano ipak ostaje gorak okus. Sve nam je to pokazao dobri stari Hitch. Zato, Hitch, hvala.

 

 

Autor:

Mehmed Hatipović, 24. listopada 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija: 

https://medium.com

Smogovci u 21. stoljeću

Obilježili su cijelo desetljeće osamdesetih prošloga stoljeća i ispisali povijest cijele jedne generacije. Zahvaljujući Hrvoju Hitrecu koji je napisao knjigu za djecu s izrazitim zagrebačkim motivima, izabravši pritom ime “Smogovci” za svoje junake kako bi istaknuo urbani štih koji će pratiti sve njihove zgode i nezgode. Radnju je smjestio u 70-e godine, junaci su šestorica braće Vragec (i to jedan drugome do uha), a priča počinje u trenutku kada ostaju sami u svojoj skromnoj kućici u zamišljenom Naselku, dijelu istočno zagrebačkog predgrađa Pešćenice. I sve to nedugo nakon što im se otac preselio na Mirogoj, a majka trbuhom za kruhom otišla u Njemačku.

Najstariji među njima – Dragec postaje glava obitelji, dok ostali redom: Pero će navlačiti loptu po Maksimiru jer želi postati Dinamovo krilo; Mazalo kao najsenzibilniji među njima, likovni talent u obitelji; Cobra izumitelj besmislenih stvari, nešto poput zagrebačkog Grunfa; Štefek najmirniji i najpametniji, uzor u školi; a Buco će kao najmlađi nekako najviše talenta pokazivati za hranu.

Priča ne bi bila moguća bez sudjelovanja mnogih prijatelja, većinom iz Nebodera kao bogatijeg i intelektualnijeg dijela Smogovaca. Dado, Nosonja, Dunja, Žandar ili oni koji su samo protrčali kroz seriju i ostavili svoj pečat, poput Papirusa i njegova vjernog prijatelja Cucka, pomoći će Vragecima prebroditi sve neprilike, prijateljstvo učiniti trajnim i nerazdvojnim, avanture sadržajnim, a druženje protkano ljepšim i vedrijim humorom. Planove će im pokušati omesti Crni Jack sa svojim pomoćnikom Kumpićem i uz asistenciju Ujaka Fleka kao glavnim negativcima. Ali, samo pokušati.

S repriziranjem epizoda o Smogovcima početkom 2014. mogli smo se prisjetiti kako je prošlo trideset godina od prvoga emitiranja. Kroz ponovno gledanje tih epizoda ne može se oteti dojam kako su dogodovštine obitelji Vragec ostavile neizbrisiv trag na hrvatsku popularnu kulturu. Prije svega su, uz film Tko pjeva zlo ne misli, među nositeljima populariziranja grada Zagreba, njegovih ulica, znamenitosti i stanovnika, njihova načina života i govornog  izražavanja. Kroz te su se epizode mnogi od nas upoznali sa zagrebačkim žargonom.

Sa Smogovcima su u svakodnevnu govornu upotrebu ulazile fraze poput Oni su mali, ali su veliki… ili Prokleti idiot, Komada ima ko šalateMa zafrkava se, on uopće nebu poletel ili Cucak, to sam ja, Buco… i tamo se zadržavale. Naravno, iz današnje perspektive globalnog sela to nema neku vrijednost, međutim u kontekstu vremena u kojem se radnja odvijala to je itekako vrijedno iskustvo. Nevjerojatno zvuči kako se u to vrijeme moglo znati baš sve o nekom trenutnom svjetskom simbolu popularne kulture, iako su sredstva prenošenja bila ograničena, svedena isključivo na  zakašnjele reakcije novina i televizije. I pored toga televizija kao medij tada je bila nositelj prodora popularne kulture jer računala i mobitele u današnjem obliku nitko nije poznavao. Iako gledajući s distance, Smogovci imaju svoje prste i u budućnosti medijske slike, pa možemo reći kako je Bongo, Dragecov sin i junak u sezonama koje su dolazile, preteča današnjeg hipnotiziranog, informatičkog djeteta koji sve  manje  vremena provodi u opipljivoj igri i druženju. Tako i sam pogled na prazna igrališta potvrda je tome, što je u ono vrijeme bilo nezamislivo, a danas otužno za vidjeti (za razliku od scena iz serije igre oko škole u Kušlanovoj ulici).

Zanimljivo je vidjeti medijsku simboliku i kroz slučaj Nosonjinog posla. On je u seriji bio strip crtač, umjetnik tog doba i strip je kao takav svoj vrhunac u ovim krajevima doživio u osamdesetim, da bi nakon toga  potonuo u anonimnost. To vrijeme sedamdesetih i osamdesetih  zasnivalo se na medijima kao što su strip i film potpomognuti rock’n’rollom, stvarima prvenstveno koji su okupirali mlađe, što serija samo potvrđuje. Strip je danas na marginama medijske scene, postao je prespor, čita ga mali broj ljudi, što je također povezano s razvojem računala i dostupnosti bilo kojeg sadržaja. A i film i rock’n’roll lagano gube bitku, prepuštajući mjesto nekim novim medijskim oblicima, odnosno pravcima. Više nisu dominantna preokupacija mladih. Specifičnost je ove serije i humor, iako bi zbog zagrebačkog žargona trebao biti nerazumljiv, ipak su autori  pronašli neki  univerzalni jezik koji su prigrlile šire mase gledateljstva. To možemo zahvaliti i tome što su uloge tako dobro napisane, prije svega prirodne i nikako crno-bijelo prikazane, pa u njima i Crni Jack, kao glavni negativac ponekad postaje topla i dobra osoba (o ujaku Fleku da i ne govorimo).

No, vrijednost ove serije prije svega je što se taj virtualni „vragecovski svijet“ prenio u svakodnevni život u ovih četrdesetak godina. Tako zamišljeni Naselak postaje stvarna ulica na zagrebačkoj Pešćenici (Kafić s temom Crnog Jacka, reklama s Vragecima najbanalniji su primjeri toga). Ipak njezino najveće bogatstvo ogleda se u utjecaju na mnoge generacije, naročito one odrasle uz nju, te u tome što u mnogim životnim situacijama posegne za „mudrostima“ iz Naselka.

Dok će neki ljubitelji ove serije u ljudima vidjeti Krona (zbog fizičke sličnosti), drugi će uz taktove teme iz filma „Sedam veličanstvenih“ ispratiti neko društvo koje se tako poredalo pa podsjećaju na scenu iz uvodne špice gdje braća Vrageci u stilu vestern junaka koračaju, sve do stavljanja na kušnju svake osobe s ciljem utvrđivanja duhovitosti kroz prepričavanje doživljaja iz Smogovaca. Naravno sve te legendarne scene koje prepričavaju naraštaji obogaćuju obične životne situacije, čine ih smiješnijima, te osiguravaju Smogovcima zasluženo mjesto u našoj kulturi.

 

 

Autor:

Mehmed Hatipović, 21. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

Screenshot HRT

Problem reality emisija kroz film Trumanov show

Truman Burbank je po rođenju posvojen od strane televizijske kompanije. Ova će vam se rečenica učiniti jako neobičnom ako niste upoznati s radnjom filma Trumanov show, koji je vrlo zanimljiv ne samo zbog koncepta priče, nego i zbog problema današnjice na koje ukazuje.

Radnja i ideja filma Trumanov show

Život Trumana Burbanka bio bi sasvim običan da ne postoji jedna bitna značajka koja taj život čini vrlo neobičnim – on je dijete reality emisije. Njegovo rođenje bilo je stvarno, ali od tog trenutka nadalje sve je oko njega fabricirano kako bi se zadovoljile potrebe publike za stvarnim, neodglumljenim emocijama. Dakle, njegovi otac i majka, najbolji prijatelj iz djetinjstva, supruga, susjedi, pa čak i susjedov pas, glumci su unajmljeni za potrebe emisije koja se prikazuje 24 sata dnevno već 30 godina. Svi godinama uspješno igraju svoje uloge, osim Trumana kojem je taj isti scenarij – stvarni život. Kako bi sve bilo potpuno realistično, stvoren je i poseban grad na otoku iz kojeg Truman nikad ne izlazi, što je uvjetovano njegovim velikim strahom od mora, osiguranim insceniranom tragedijom iz djetinjstva. Diljem tog grada postavljeno je više od 5000 kamera koje prate Trumana doslovce od njegovih prvih koraka.

Kako bi pobjegao iz tog svijeta, kako bi se uopće probudio i shvatio da je lažan, a zatim i kako bi otkrio način da iz njega izađe, Truman mora pobijediti sve obrasce ponašanja i razmišljanja kojima je uvjetovan od djetinjstva. Jesu li time scenaristi i nama poručili da smo uvjetovani televizijom i svijetom kojeg nam ona servira; moramo li i mi nadići brojne obrasce na koje smo tako dobro već naviknuti?

Nastranost današnjih reality emisija

Film ne samo da propituje etiku stvaratelja medijskih sadržaja, već i naš vlastiti moral kad se zadovoljavamo, a na kraju i tražimo sadržaj koji nam nude. Neuvažavanje privatnosti, opsjednutost slavnim osobama, glorificiranje materijalnog bogatstva i na kraju, granice koje smo spremni brisati da bi tu zabavu postigli. Što nam nude popularne reality emisije? Djevojčice  koje se oblače u provokativnu odjeću, šminkaju, koriste umjetne nokte, trepavice i sprejeve za samotamnjenje radi natjecanja ljepote (Toddlers in tiaras); djevojke koje su neplanirano zatrudnjele sa samo 16 godina (16 and pregnant), planetarno popularnu obitelj Kardashian čiji se poslovni uspjeh temelji na kamerama koje obilježavaju svaki trenutak njihove intime; mladenke koje se bore za mnogobrojne plastične operacije kako bi njihovo vjenčanje bilo “savršeno” (Bridalplasty) i tako dalje. Osim što je koncept privatnosti potpuno ogoljen, pojavljuju se i sve nastraniji koncepti koji se uspješno prodaju i postižu visoku gledanost. Nameće se pitanje dokle seže naša pohlepa za zabavom na ekranima.

Kako se nositi s tim?

Pozitivan ishod filma ostavlja mjesto pozitivnom shvaćanju budućnosti – nije nemoguće pobjeći iz umjetne lagodnosti.  Kad uviđa istinu o tom svijetu, Truman ga odbacuje i odlazi iz njega kako bi našao bolju, značajniju egzistenciju, što i nama ostavlja nadu da možemo napraviti isto. Ne moramo odbaciti medije, ali se možemo distancirati od komfora kojeg nudi medijski zasićena kultura i biti spremni živjeti u svijetu kakav on zapravo jest.

 

 

Autorica:

Mirta Andrlon, 29. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 28. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://bit.ly/31BPXbG

“In a hole in the ground, there lived a hobbit…”

Oksfordski profesor staroengleskog jezika i klasične filologije John Ronald Reuel Tolkien (3. 1. 1892. – 2. 9. 1973.) svoj bajkoviti svijet utkan kroz knjigu Hobbit počeo je uobličavati tijekom 1933. godine.

Nastanak bajke o hobitu

Tolkien je svoju mlađu djecu, devetogodišnjeg Christophera i četverogodišnju Priscillu, u to vrijeme uspavljivao pričama o čudnom liku nazvanom Bilbo i njegovim pustolovinama po nepoznatim zemljama. Kako bi radnju učinio zanimljivijom, s vremenom je počeo uključivati patuljke, čarobnjake, zmajeve i slična nadnaravna bića karakteristična za svijet bajki. Tako su se kockice počele slagati, a nekoliko godina ranije slučajno zabilježena rečenica dobit će svoj smisao i dotad nedefinirani junak Bilbo postaje hobit, pripadnik vrste dobroćudnih malih stvorenja sklonih lagodnom životu i ljenčarenju u dokolici.

Iako je u početku Hobbit bio samo bajka za Tolkienovu djecu, za mnoge je generacije to djelo puno više od toga. Kako je ova knjiga utjecala na živote mnogih generacija? Prije svega, hobit Bilbo Baggins ima sličnosti s mnogima od nas, bez obzira na svoj maleni rast i dlakave noge. On voli čaj, tost, pekmez i kisele krastavce, ima ormare pune odjeće i smočnice pune hrane, voli pogled sa svog mirnog prozora i nema baš puno želje vidjeti što se krije u daljini. To je osoba koja voli uživati u svom životu, pokušavajući ga pri tome učiniti što lagodnijim, mirnijim i ljepšim. Sve do dana dok ga čarobnjak Gandalf ne odluči priključiti družini patuljaka koja se želi vratiti svojoj postojbini, planini Erebor i među blagom skrivenim u njezinu podzemlju pronaći čarobni dijamant koji će im pomoći vratiti njihovo izgubljeno kraljevstvo. Ta će neočekivana avantura Bilba uvući u niz događaja, novih spoznaja i poznanstava – upoznat će vilenjake, sudjelovati u okršajima sa zlim orcima i divovskim paucima, te na kraju odigrati ključnu ulogu u finalnoj bitci sa zmajem Smaugom i mračnim silama.

Radnja i pouke priče

Bilbovo putovanje od udobnosti njegova doma u Shireu do planine Erebor ogledalo je putovanja svakog čovjeka kroz život. I to ne samo onih lijepih  životnih dijelova, što će na kraju Bilbo i sam shvatiti. Kroz tu pustolovinu, Bilbo Baggins razvija svoju ličnost, postaje sve razumniji, odrasta, a jasnoća donošenja odluka sve više mu pomaže prebroditi svakodnevne neprilike. Uz to, ova bajka pomaže u pokazivanju razlike između dobra i zla, ponajprije kroz prsten koji čini neku nevidljivu granicu između tih dvaju polova, te kroz odnos u družini i upoznavanje različitih likova, kao i prijateljstvo kao temelj izlaska iz nametnutih teškoća. Na kraju avanture, vrativši se kući, Bilbo postaje sasvim druga osoba, svjesna čitavog tog opasnog i predivnog svijeta, a koji njegovi sumještani izbjegavaju, u strahu da će im narušiti sigurnost uljuljkane svakodnevice.

Filmska trilogija – dobre i loše strane

Ova knjiga ima i svoje trodijelno filmsko uprizorenje pod redateljskom palicom Petera Jacksona čiji je prvi nastavak „Hobbit: Neočekivano putovanje izašao 2012. godine, drugi dio „Hobbit: Smaugova pustoš” 2013., te zadnji nastavak „Hobbit: Bitka pet vojski“ 2014. godine. Najveća kritika svim filmovima ide na dužinu jer je knjiga Hobbit vrlo mala, od nekih stotinjak stranica, te pri razvučenosti djela na tri filma gubi se na dramatici. Međutim, unatoč tome to je jedna vrlo uzbudljiva trilogija koja zaljubljenike drži prikovane uz sjedala, svojom ljepotom kadrova, širokim planovima u kojima se prikazuje priroda i sve to uz izvrsnu glumu i odlične filmske efekte. Jedino se može postaviti pitanje opravdanosti postojanja velike količine nasilja koja je prisutna u ovoj filmskoj trilogiji i je li se ta količina mogla kako ublažiti. No, kako je i knjiga prešla put od bajke za Tolkienovu djecu do odraslih obožavatelja, tako je i s filmovima. Tolkienova djela prvorazredna su poslastica za sve one koji vole odlutati putevima mašte. Tolkien nije ni mogao sanjati kako će ga njegove priče nadživjeti, stvarajući širok krug poklonika.

 

 

 Autor:

Mehmed Hatipović, 3. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 28. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://bit.ly/3lrCb36