Laže li fotografija?

Kaže se da fotografija govori tisuću riječi, a kamera, odnosno fotoaparat ne lažu. No, je li to uistinu tako? Ljudi su skloni vjerovati onome što vide i često je upravo fotografija ono što priči daje vjerodostojnost, ali fotoaparat zbog objektivnih ograničenja nije u stanju uhvatiti cijelu stvarnost, već samo njezin dio. Čovjek iza fotoaparata odlučuje koji će to dio biti. Već se prilikom tog prvog koraka gubi objektivnost i ono što nam fotografija prikazuje uvijek je subjektivno viđenje onoga tko je tu fotografiju izradio.

U današnje vrijeme medijske fotografije prolaze kroz različite procese obrade i fotomontaže. Zahvaljujući Photoshopu svijet je pun savršenih figura i lažnih standarda ljepote, ali i bez Photoshopa fotografija može manipulirati. Jedan od primjera je slika koja prikazuje sirijskog dječaka, četverogodišnjeg Marwana, kojega osoblje UN-a pronalazi dok sam luta pustinjom s vrećicom u ruci. UN-ovci su fotografiju objavili na Twitteru uz opis: „Ovo je 4-godišnji Marwan, koji se privremeno odvojio od svoje obitelji…“. Odmah je postala viralna i, uz priču kako je osoblje UN-a spasilo dječaka koji sam luta pustinjom, objavili su brojni svjetski, pa tako i hrvatski mediji.

Što je tu zapravo istina? Malo toga. Prije svega, dječak se uopće ne zove Marwan. UN-ovi humanitarci su ga tako nazvali zbog zaštite identiteta. Drugo, njegovi roditelji, kao i ostatak skupine sirijskih izbjeglica koje su pokušavale prijeći u Jordan, bili su tek nekoliko metara ispred, ali fotografija to ne pokazuje. Iako se roditeljima može zamjeriti što dječak nije bio uz njih, on ipak nije bio sam u pustinji. Tek se nekoliko metara odvojio od prve skupine, zajedno s dijelom druge djece, a iza njih je bila još jedna, manja skupina izbjeglica. Taj širi kontekst cijele priče prikazuje tek druga fotografija koju je UNHCR objavio dan poslije, kako bi ukazao na pogrešnu interpretaciju prve.

Iako prva fotografija nije prikazala cijelu istinu, i navodila je na krive zaključke, ipak je priča o Marwanu pobudila simpatije diljem svijeta i ukazala na teško stanje i patnje ljudi koji su pogođeni ratom u Siriji. Prema UN-u, više od milijun djece zbog ratnog je stanja moralo napustiti svoje domove i smjestiti se u izbjegličke kampove u susjednom Jordanu, Turskoj, Libanonu i Iraku, ili, pak, lutati diljem svoje zemlje. I mnogi su sami, ostavljeni, ozlijeđeni, mučeni i izgladnjeli. Premda priča o Marwanu nije bila istinita, poslužila je kao ilustracija trenutačnog stanja u Siriji i natjerala svijet da otvori oči. Možda u ovom slučaju cilj opravdava sredstvo, ali poruka je jasna – važno je ne vjerovati svemu što se objavljuje, već treba razviti kritičku svijest prema porukama koje mediji šalju, a fotografije uvijek shvaćati kao subjektivni prikaz samo dijela stvarnosti uokvirenog fotoaparatom.

 

 

Autorica:

Iva Milanović-Litre, 20. veljače 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

http://bit.ly/1gJ2nzO

 

Izvori: 

http://www.unhcr.org/cgi-bin/texis/vtx/home,

http://www.theguardian.com/world/2014/feb/18/image-syrian-boy-desert-un-refugees-tweet?CMP=fb_gu

Rat u dnevnoj sobi

Američko izvještavanje i slikoviti prikazi smrti i smaknuća u ratnim stradanjima u Afganistanu teško se mogu nazvati objektivnim. Glavno pitanje na koje su američki izvjestitelji morali odgovoriti je „što napraviti sa slikama ubijenih i izmučenih Afganistanaca, Talibana, mogućih terorista i na koji način ih predstaviti u novinama?“. Dvojbe oko prikazivanja mrtvih američkih vojnika i mrtvih Afganistanaca, vojnih lica i civila, prikazivanje lica, objavljivanje informacija o statusu ubijenog, njegovoj rasi, reflektiraju novinarovo stajalište i pogled na novinarstvo kao profesiju.

Manjak standardizacije u prikazivanju slika smrti u ratnim vremenima rezultiralo je onim „drugim“ slikama, slikama koje prikazuju žrtvu u iščekivanju smrti. Postavlja se pitanje je li publici potrebno da vidi sve te slike smrti i kako fotografi, novinari i urednici pomažu publici da shvati ratno stanje? Časopis Time je „drugim ratom“ nazvao rasprostranjenost specifičnih slika ratnog nasilja između SAD-a i Afganistana. Slike su živopisno prikazivale mučenje i načine smaknuća ratnih žrtava kao vizualnu dokumentaciju rata. Vjerovanjem da sami novinari pomažu gledateljima (publici) da shvate rat, slika je postala opipljiv dokaz koji kreira mišljenje i stavove publike o ratu.

Utjecaj slika ratnih zbivanja

Sukladno tome pretpostavka je da su ti slikovni prikazi i fotografije ogledalo događaja koji novinar opisuje, a ne rezultat akcije nekog fotografa, urednika ili institucije. Objašnjena su četiri stajališta s kojih slike ratnih zbivanja imaju velik utjecaj na javno mnijenje, akciju i reakciju publike. Prvi su, dakako, novinari, koji prikazivanjem tih slika dokazuju vjerodostojnost izvještavanja. Oni su bili „na licu mjesta“ i njihovom tekstu i priči slika daje težinu i vrijednost. Slično tomu, izdavači i glavni urednici žele zaokupiti pažnju publike, čitatelja i gledatelja, prikazujući rat u galerijama slika uz popratni sadržaj kao što je glazba. Dužnosnici i političari služe se slikama kao alatom za oblikovanje javnog mijenja i mišljenja, te opravdavanju trenutne ratne politike. Publika se služi slikama za lakše podnošenje vijesti o ratu, te se tako lakše nose sa svijetom.

Ratno izvještavanje u Americi povuklo je za sobom niz raznih pitanja, sumnji i neodobravanja. Nesenzibilnost, neobjektivnost i manjak kritičkog razmišljanja dovelo je do nemoralnog prikazivanja ljudskih žrtava, kao da sama smrt nije dovoljno potresna. „Drugi rat“ odnosi se na rat medija sa samima sobom u izvještavanju o žrtvama i stradanjima u Afganistanu. Slike žrtava u Afganistanu preplavljivale su američke medije uz detaljne opise smrti i načina umiranja. Fotografije su prikazivale uglavnom Talibane koji mole za svoje živote imajući žalosne izraze lica, oblivene krvlju. Često sa svezanim rukama na leđima i klečeći žrtve su prikazivane na sredini dok su oko njih bile grupe muškaraca koji su bili nasmijani ili ljutih izraza lica.

Problem pristranog novinarstva

Pristrano novinarstvo koje želi pridobiti javnost na svoju stranu prikazivanjem užasnih imidža i rekonstrukcija uz popratni tekst koji do najsitnijih detalja opisuje gubitak života i smrt ne može se nikako drugačije nazvati nego nemoralno. Velike medijske kuće koje se bore za „klikove“ i čitatelje nisu vidjele svoje propuste spram ljudske rase. Zauzimanjem „dobre“ strane izvjestitelji stvaraju umjetno javno mnijenje koje počiva na lažnom osjećaju sigurnosti od terorizma. Mediji su jedini prozor i pogled u svijet, na rat, te su dužni objektivno obavijestiti o svim događanjima, ali bez kompromitiranja ljudskog dostojanstva. Mediji su upotrijebili najlakšu stvar za stvaranje javnog mišljenja, a to je fotografija kroz čiju prizmu je shvaćen i oblikovan rat u Afganistanu. Ono što je važno napomenuti – to je prešlo granice američkog kontinenta i utjecalo na svjetsku javnost zbog širine utjecaja američkih medija. Promicanjem jednog stajališta, cenzurom i neodobravanjem drugog i drugačijeg stvara se monopol nad javnim mnijenjem. Medijskom propagandom dobiva se medijski rat.

Pristranost u izvještavanju sve više raste, te dovodi do paradigmatske promjene u novinarskom poslu: od izdvojenosti do umiješanosti, od provjeravanja prema tvrdnjama, te od objektivnosti prema subjektivnosti. Pitanje je hoće li nove generacije novinara znati izabrati onu pravu „dobru stranu“, a to je objektivno, kritičko i istinito izvještavanje.

 

 

Autorica:

Ana Milas, 25. listopada 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.pixabay.com/

 

Izvori:

https://www.journalism.co.uk/news-features/afghanistan-war-media-and-the-rebirth-of-embedding/s5/a540302/, posjećeno 24. kolovoza 2020.

Medijska pristranost u ratu

Svakodnevno smo svjedoci značajnih uloga medija koje se šire u tri smjera: ekonomsko-industrijskoj proizvodnji – mediji su najčešće privatizirani i cilj im je povećati prihode što je više moguće kako bi vlasnik imao što bolju zaradu. Sljedeća je intertekstualnost, primjerice televizija ovisi o reklamama i programima tiskanim u novinama kako bi privukli pozornost publike (posteri, plakati, bedževi). I na kraju, susrećemo se s kulturalnom svakodnevnom praksom u kojoj publika prenosi svoja osobna iskustva, društveno okruženje i političke sustave. Mediji izvještavaju o različitim vrstama događaja kako bi ostvarili sve svoje uloge.

Mediji redovito izvještavaju o različitim vrstama događaja, primjerice sportskim, nacionalnim, političkim ili sudskim, te kulturnim. Sportski događaj koji plijeni medijsku pozornost su Olimpijske igre, Svjetsko nogometno prvenstvo, ili politički, predsjednički izbori u Hrvatskoj, Italiji, SAD-u. Uz ove redovne događaje, rat je jedan u nizu događaju o kojem mediji izvještavaju. Tad su mediji glavni izvor informacija, tumače informacije i oblikuju javno mnijenje, izvore informacija dobivaju od vlade, vojske i ostalih novinara koji su promatrači i sudionici. Važno je spomenuti kako mediji ne funkcioniraju samostalno tijekom izvještavanja o ratnim zbivanjima jer, unatoč činjenici da tumače vladine izvještaje, često ta vlada cenzurira medijske izvještaje. Lauren Rabinovitz i Susan Jeffords definiraju ulogu medija u ratnom razdoblju kao rekonstrukciju povijesti, nadzor i izvor informacija, stvaranje društvenog konsenzusa i učvršćivanje nacionalnog identiteta.

Propaganda u Zaljevskom ratu

Zaljevski rat je naziv za oružani sukob koji se odigrao početkom 1991. između Iraka i međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om, a kojemu je povod bila iračka invazija i zaposjedanja Kuvajta u kolovozu 1990. godine. SAD je u tom ratu kontrolirao i nadzirao novinare, ideološki i jednostrani upravljani rat podržao je američku tehnološku i vojnu nadmoć o kojoj se najčešće govorilo u dnevniku u prime timeu, dok je šira akademska zajednica sve to pratila šutnjom. Takvu zajednicu činili su intelektualci koji nisu dopirali do publike, nego su se pokorili zahtjevima medija, nisu pokazali svoju neovisnost, otvorenost prema kritičkom analiziranju i komentiranju problema. S druge strane, mediji su činili korporativne organizacije, odnosno odigrali su ključnu ulogu u širenju ideja i informacija koje su plasirane publici. Upravo dolazimo do ključne riječi koju vežemo uz ratna zbivanja – propaganda.

Jowett i O’Donnell definiraju propagandu kao namjeran i sustavan pokušaj oblikovanja percepcije, manipuliranja spoznajama i izravno ponašanje kako bi se reagiralo onako kako je tvorac propagande zamislio. Zato, rat se ne odvija samo na bojnom polju, nego i u medijima, sve izvještaje prati propaganda, a mediji oslikavaju događaje poprilično polarno (crno-bijelo) te čitatelj zauzima jasan stav o ratnim zbivanjima.

Iz različitih članaka i knjiga koje opisuju medijsko izvještavanje o ratu, autori su iznijeli ključna obilježja prisutna u izvještavanju. Primjerice, nezabrinutost za žrtve sa suprotne strane u Zaljevskom ratu, nedostatak kritičkih komentara i suprotstavljenih mišljenja, stereotipno predstavljanje, odnosno demoniziranje Husseina. Unatoč činjenici da su američki piloti u Zaljevskom ratu ispaljivali rakete u napadu na zemlju koja nije pružala otpor pokazujući time svoju nadmoć u zraku, na moru i na kopnu u Iraku, američki mediji promicali su njihovu fizičku i tehnološku nadmoć, demonizirali su Saddama Husseina uspoređujući ga s Adolfom Hitlerom i Drugim svjetskim ratom, a Arape s nacistima. Pripisivane su mu različite seksualne perverzije, a na dostupnim fotografijama prikazan je kao transvestit. Mediji su te usporedbe činili kako bi prikrili činjenicu da je arapski svijet bio europska kolonija od čega se posljedice još osjećaju. Husseina se povezivalo s istrebljenjem Židova, a mediji su iskoristili tu situaciju i opisali Izrael kao zapadnu zemlju nastanjenu europskim Židovima. Tako je stvorena medijska slika o europsko-američkim Židovima koji žive u Izraelu, a na ostatku Bliskog istoka žive samo muslimanski Arapi.

U skladu s tim, mediji su intervjuirali samo one Izraelce koji su govorili engleski jezik s američkim naglaskom, te nisu izgledali kao tipični Arapi. S druge strane, mediji nisu otkrivali da je u Iraku razvijena velika i prosperitetna židovska zajednica, da se Židovi nalaze na visokim pozicijama i uživaju kulturni prestiž, da imaju bolji ekonomski i društveni status od onih Židova koji su živjeli u arapskim i muslimanskim državama u Izraelu. Mediji su tako tipično odigrali jednu igru u kojem su Husseina prikazali kao zločinca na iračkoj strani, Bush koji je davao naredbe za ispaljivanjem bombi, prikazan je kao heroj, a Sjedinjene Američke Države kao spasitelj. Mediji promiču interese međunarodne elite i ratne ciljeve, izvještavaju pristrano, ne donose vijesti iz islamskog svijeta, te posljedice razaranja koje vrše Amerikanci.

Sljedeći primjer nam je događaj 11. rujna 2001. – riječ je o terorističkom napadu na Svjetski trgovački centar (WTC) na Manhattanu u New Yorku. Mediji su i tada imali legitimitet i autoritet, a novinarstvo je poslužilo kao svojevrsni herojski muževni patriotizam. Naravno, sve medijske napise pomno su pratili vojnički sustavi ratovanja i sukobi. Mediji su koristili spoznajnu simboliku i herojski model hrabrosti muškaraca (idealizirane su karakteristike zapadnjačke muževnosti poput hrabrosti, grubosti i racionalnosti).

Fotografije u ratnom izvještavanju

Važan dio medijskog izvještavanja u ratu su fotografije i prikazi ratnih zbivanja. Postavlja se pitanje: pomažu li novinari javnosti da bolje shvati rat upotrebom slika? Činjenica je da su fotografije alat interpretacije događaja, a mediji su nas uvjerili da vidjeti znači i vjerovati. Fotografija služi kao dokaz da je događaj stvaran, a javnost ih prihvaća kao ogledalo događaja, a ne kao konstrukciju nekog fotografa ili institucije. Kada je riječ o ratu u Afganistanu, fotografije su se kontinuirano prikazivale, one su donosile priču o ratnim zbivanjima, podupirale su američke strateške ciljeve, a na emocije javnosti zasigurno su utjecale, javnost ih je brže i dulje pamtila. Fotografije su prikazivale srušene zgrade i razrušene gradove što pretpostavlja nestale i ubijene osobe, plasirane su fotografije o ugroženom životu izbjeglica. Upravo su fotografije bile ključne za shvaćanje i razumijevanje rata u Afganistanu. Mediji su donosili detalje o pogubljenju dvojice taksista uz prikaz fotografija prije i poslije smaknuća. Što nam govori takvo medijsko izvještavanje o ratu?

Kako smo već spomenuli, mediji su nas uvjerili da vidjeti znači i vjerovati, no ono što nam nisu rekli, a slobodno možemo zaključiti – zgražavanje nad fotografijama zasigurno je sveprisutno i javnost ipak ne odobrava takve fotografije, kao ni fotografije ni medijski senzacionalizam kojem mediji teže. Važno je biti osjetljiv prema drugima, osobito kada je riječ o ratnim zbivanjima, no mediji ne mogu opravdavati brutalne fotografije u cilju borbe protiv terorizma ili nečeg drugog, i to nas dovodi do ključnog pojma koji je upotrijebio bivši dopisnik BBC-a Martin Bellpristrano novinarstvo. Riječ je o načinu izvještavanja u kojem novinari koji su sudionici sukoba o kojima izvještavaju, sudjeluju u javnim raspravama o tim sukobima. Oni djeluju na nekoga kako bi pridonijeli završetku sukoba, stvaraju okvire i zauzimaju strane u izvještavanju. Svoje mišljenje potkrepljuju odabirom izvora koji je istovjetan s njihovim mišljenjem.

Na kraju, zaključimo da mediji imaju neosporno vodeću ulogu u izvještavanju o ratu. Oni oblikuju javno mnijenje o najboljem mogućem rješenju nekog sukoba, pridonose vojnoj i tehnološkoj moći, no stvaraju strane i okvire, krivce i žrtve rata. Ključno je da novinari naprave korak dalje i od pristranih novinara postanu patriotski novinari, da budu svjesni postojanja pristranog novinarstva i njegovih posljedica, te da moralna načela prema kojima izvještavaju pristrano, zamijene nacionalističkim motivima i patriotskim novinarstvom.

 

 

Autorica:

Petra Marinčić, 20. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://bit.ly/3hvkAVK

 

Izvori:

The Intellectuals, the Media and the Gulf War, Patrick Wilcken, Critique of Anthropology 1995.

Seeing Through the Media: the Persian Gulf War, Susan Jeffords and Lauren Rabinowitz, New Jersey: Rutgers University Press, 1994.

Military Metaphors, Masculine Modes, and Critical Commentary: Deconstructing Journalists’ Inner Tales of September 11, Radhika Parameswaran, Journal of Communication Inquiry 2006; 30; 42

Death in Wartime: Photographs and the “Other war” in Afghanistan, The Harvard International Journal of Press/Politics 2005.

Etika izvještavanja o manjinskim skupinama

U današnjim društvima mediji imaju veliku snagu i moć utjecaja na mase. Suvremeni masovni mediji u velikoj mjeri oblikuju mišljenja pojedinaca i cjelokupnog društva. Upravo iz tog razloga vrlo je važno na koji način mediji izvještavaju o manjinskim skupinama. Oni mogu utjecati na prihvaćanje, odnosno diskriminaciju pojedinih manjinskih skupina u nekom društvu.

Izvještavanje o manjinskim skupinama – bilo da se radi o ženama koje su često marginalizirane i stereotipno prikazane u medijima, nacionalnim manjinama koje se nerijetko prikazuje kao prijetnju društvu i uzroku brojnih problema, seksualnim manjinama koje se obično zanemaruje u medijima ili osobama s invaliditetom koje se u medijima neadekvatno prikazuje pretjerano naglašavajući njihov invaliditet; osjetljivo je područje koje zahtijeva novinarsku profesionalnost baziranu na etičkim načelima pri čemu se novinari moraju izdići od vlastitih predrasuda, te nastojati senzibilizirati javnost za probleme manjinskih skupina koje su ravnopravni članovi društva.

Manjinske skupine u medijima

Mediji kao svojevrsni indikatori osjetljivosti na manjine i manjinske probleme pokazuju koliko je zapravo većina tolerantna i u kojoj mjeri prihvaća manjine. No, možda je paradoksalno za očekivati da će mediji kao uglavnom pripadnici većinske skupine biti skloni progovarati o manjinama i njihovim problemima, te ih na neki način promovirati u pozitivnom svjetlu i poticati na toleranciju prema njima. Većina, dakle mediji, proizvodi medijske sadržaje namijenjene većini. Upravo zbog takva stava medija, izvještavanje o manjinama još uvijek je jedna od bolnih točaka masovnih medija čak i u demokratski razvijenim zemljama (Malović).

Mediji su i u Hrvatskoj također orijentirani na zadovoljavanje preferencija većine što pokazuju i brojna istraživanja o zastupljenosti manjinskih skupina u hrvatskome medijskom prostoru. Manjine postaju dijelom medijskog sadržaja tek onda kada su u pitanju tragedije, skandali ili kada na bilo koji način izazivaju pozornost većine. Pozitivnih tekstova, koji bi promicali poštivanje prava manjinskih skupina, vrlo je malo i nikada nisu smješteni na najuočljivijim dijelovima stranica.

Govoreći o izvještavanju o nacionalnim manjinama u hrvatskim dnevnim novinama, Kanižaj ističe kako se o nacionalnim manjinama ne izvještava sustavno, nego se reagira s obzirom na aktualne događaje pri čemu se svjesno manipulira prezentacijom vijesti dok se kvalitetni tekstovi nerijetko opremaju senzacionalističkim naslovima. Također, izvještavanje o manjinama je depersonalizirano, a broj diskriminirajućih članaka je u stalnom porastu.

Rješenje je edukacija o pravu na različitost

Kanižaj rješenje vidi u trajnoj edukaciji novinara, političara i javnosti koji bi uz pomoć institucija civilnog društva kroz određeno razdoblje naučili poštovati pravo na različitost, a javnosti treba omogućiti informiranje iz više medija jer je dokazano kako se na taj način smanjuje stupanj isključivosti i percepcija manjina kao prijetnja bilo kojem društvu.

U suvremenim demokratskim društvima u kojima se stavlja naglasak na zaštitu ljudskih prava postoje brojni zakoni i kodeksi koji zabranjuju svaki oblik diskriminacije kao dodatni jamac za zaštitu prava manjinskih skupina. Uz zakone i kodekse, novinari se pri izvještavanju o manjinama moraju oslanjati na moral i vlastite etičke postupke jer se etika kao takva ne može odvojiti od profesionalnog i kvalitetnog novinarstva, a čovjek, kojemu je novinarska profesija usmjerena, treba biti najviše dobro (Poler).

 

 

Autorica:

Marinela Katona, 20. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

Kanižaj, Igor. Izvještavanje o nacionalnim manjinama u hrvatskim dnevnim novinama. Međunarodne studije: 3(2003) 3, str. 27-43

Malović, Stjepan. Izvještavanje o različitostima: edukacija u prvom planu.Međunarodne studije: 3(2003) 3, str. 9-17

Poler, Melita. Što je novinarska etika? Medijska istraživanja: 4 (1998),1, str. 29-45

Novinari kao politički akteri

„Politika je sa stajališta raznih filozofema ono što osvješćuje zajednicu. Politika je istovremeno – u filozofijskom smislu – svijest o zajednici i djelovanje u interesu egzistencije, odnosno, opstanka zajednice. Dakle, ona je praktički pokušaj, nastojanje (u raznim varijantama ponavljano ili inovativno izvedeno) da zajednica bude, da zajednica postoji; da se zajednica osigura kao ono što u sebi drži naša riječ za-jedno; nešto jedno što omogućuje da ljudi budu zajedno te da istovremeno pojedinci u zajednici budu očuvani kao subjekti.“[1]

Naslov možemo postaviti kao pitanje: “Novinar kao politički akter?”, te se samim tim logički naglašava jedna posebna sfera sukoba interesa koja je nastala malim rivalstvom između tih dviju profesija, novinarstva i politike. Također, iz tog slijedi da bismo možda mogli imati problem u samim akterima, novinarima i političarima, koji dalje tvore sustave ostalih djelatnosti, gradeći svoj identitet kao jedno ili kao drugo. Ne moramo to nužno postaviti kao problematiku, nego kao znatiželju koju želimo itekako utažiti razglabanjem i pronalaženjem adekvatnih odgovora na to tko je danas novinar, na koji način to postaje i može li se samo tako prebaciti u drugu profesiju, ako kažemo da je novinar kritičar svake od triju vlasti: sudske, izvršne i zakonodavne.

„U totalitarnom društvu nije se mogla razvijati novinarska profesija, tako da u novinarskom zanimanju u nas i dalje dominira politika nad profesijom. Medije kontrolira politika, a novinari ostaju društveni i politički radnici. To je omelo profesionalni razvitak novinarskog zanimanja, tako da naši novinari ne razlikuju istinu od zablude, izjednačavaju točan podatak i istinitu misao, a novinski komentar shvaćaju kontradiktorno – kao najvišu i subjektivnu novinarsku formu“[2], govori Miroslav Vujević u sažetku svog članka Profesija i politika u medijima. Svjedoci smo da prije medijskog booma koji je nastupio u 21. stoljeću, nije bilo baš važno je li novinar pekar ili obrazovani politički čovjek, ali danas znamo da je razlika velika, te je vidimo u novinama svaki dan iznova, kako raste i kako nam smeta.

Novinari – profesionalci informacije

Kako komunikacija među ljudima stvara i zajedništvo, mora biti otvorena dijalogu koji zapravo znači otvorenost prema sugovorniku. Takav stav sa sobom nosi i nadilaženje želje da se s drugim u komunikaciji manipulira ili da ga se iskorištava na bilo koji način. Komunikacija zapravo usko pripada području dara, a prvi dar što ga svaki čovjek može dati svome sugovorniku je da ga smatra osobom, partnerom u izjednačenom i ravnopravnom dijalogu.“[3] Važnost ovakva razmišljanja i ponašanja je najnužnija, pogotovo danas kad više nitko nije siguran u medije i njihovu vjerodostojnost. Novinar mora ozbiljno shvatiti svoj zadatak, zadatak koji mu je pružila profesija i za koju se školovao. „Novinari su „profesionalci informacije” koji moraju nekoga upoznati s nečim, moraju prenijeti društvenu stvarnost, ali onu koja je aktualna, nova i relevantna i koju oni pretvaraju u vijest. Zato novinar mora biti stručnjak, a novinarsko je zanimanje usko vezano uz neke specifične crte ili obilježja toga zvanja, poziva ili profesije.“[4]

Danas nije više dovoljan talent i radno iskustvo da se bude novinarom u pravom smislu riječi. Onom smislu prema kojem studenti novinarstva i komunikologije uče na kolegijima “Novinarska etika” i “Medijska pedagogija”.
Kanižaj i Skoko[5] kažu da je novinarstvo danas „slaba profesija“, a takvom se profesijom lakše manipulira, „pogotovo ako je velik udio onih koji nemaju visoko obrazovanje“. Tako možemo reći da danas svatko može biti novinar, nitko ne kontrolira „ulazak“ novinara u struku. To novinarsku struku stavlja u nezavidan položaj, čini je neprofesionalnom i izaziva nepovjerenje onih koji zaslužuju bolje, a to je publika.

„Uspoređujući novinarstvo s ostalim profesijama, riječ je o znatiželjnoj profesiji, za razliku od odvjetništva i liječništva. No, da biste bili odvjetnik ili liječnik trebate završiti odgovarajući studij, imati službeni certifikat. Te su profesije, osim toga, razvile jezik struke koji daje smisao njihovu poslu, ali i isključio potencijalne natjecatelje za njihov prestiž. Osim toga, navedene su profesije razvile snažne strukovne udruge koje štite njihove interese i upravljaju etikom. „Prema tim standardima novinarstvo i nije neka profesija; prema aktualnim istraživanjima većina novinara još uvijek nema novinarsku diplomu i većina ne pripada profesionalnim organizacijama.““[6]

Utjecaj politike na novinarsku profesiju

„Zbog dominacije politike nad profesijom u novinarskom zanimanju osnovni pojmovi novinarskog zanimanja promijenili su značenja. Izjednačavaju se istina i zabluda, vjerodostojnost podatka i mišljenja, a najviša profesionalna razina novinarskog posla proglašava se subjektivnom. Istina se razlikuje od zablude, predrasude, ispravnog zaključka i točnog podatka, a profesionalni novinski komentar nije subjektivan, već objektivan. On je najviša razina novinarskog posla, pa u komentaru profesionalnost i stručnost novinara treba najviše doći do izražaja.“[7] Ovaj navod govori o tome da politika ipak dominira na novinarskom polju, htjeli mi to ili ne htjeli, te vidjeli mi to ili ne vidjeli.

Izoštreno i učeno oko može primijetiti kako određene novine ili portal izbjegavaju komentare za neku stranku koja je na vrhu države ili protiv nje, ili pak bilo koje druge jače stranke. Možda je to strah, a možda je jednostavno u neformalnom opisu posla. Urednici se itekako koriste svojim položajima kako bi zabranili i cenzurirali nešto što neće biti po volji moćnicima, no to možemo i donekle razumjeti jer se tu radi o njihovoj plaći. Politika je ta koju treba izbjeći, bar u takvim okolnostima. No, novinari često i uzimaju samo politiku kao glavnu temu njihovih tekstova, želeći promijeniti nešto na bolje.

Kriza novinarske etike

„Brisanje granica između novinarstva i ne-novinarstva između ostalog ukazuje na krizu novinarske etike. Novinarstvo u različitim dijelovima svijeta susreće se s teškim problemima i suprotnostima (de)profesionalizacije, globalne dileme o budućnosti novinarstva, koje zbog opće erozije već postignutih etičkih standarda klizi u deprofesionalizaciju, prije nego što je njegova metamorfoza iz semiprofesije u profesiju završila, prisutne su, naravno, i u slovenskom medijskom mikrokozmosu.”[8] Novine danas sežu do krajnjih granica neprofesionalnosti objavljujući slike na kojima su mrtvaci, sve je puno krvi, djeca su razotkrivena u tužnim pričama o zlostavljanju… Sve to u svrhu što veće prodaje, jer senzacionalizam i šok prodaju novine.

Nije nam potrebno znati nečije ime i vidjeti fotografiju kako bismo bili uvjereni u nešto što se dogodilo. Dovoljno je samo reći istinu, bez detaljiziranja i bez podcjenjivanja čitateljske inteligencije. Dakako, nisu samo novinari krivi, ali kad bi izvještavanje o nesrećama i ubojstvima samo smanjili na minimum, čitatelji ne bi bili pogođeni ili pak natjerani da traže još. U tome se najviše očituje kriza etike, koja je najvažnija i najmanje zastupljena danas.

Navedena je bila „odgovornost za drugoga“ koja je vrlo važna, pogotovo u ovakvim profesijama. Pokazati da znamo bolje i bez ružnih slika i potresnih detalja. Biti obrazovan znači biti sposoban obavljati posao koji nam je dala profesija. Novinarska profesija nije slična niti jednoj drugoj, zahtijeva puno odricanja, katkad i nikakvu dobit, osim one duševne. Daleko od toga da to nije nikakva dobit, no današnji je svijet jako malo cijeni. Krize identiteta i ine krize mogu se prevladati ako se samo malo više potrudimo oko nas samih, te ne dopustimo da veliki medijski oglašivači i političari stanu na put etici i profesiji koja se brine za onoga Drugog.

 

Autorica:

Ana Milas, 25. rujna 2013.

 

Ažurirala:

Irena Domitrović, 5. travnja 2020.

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

[1] Sućeska, A. 2010. Žarko Puhovski: Politika – svijest o zajednici i djelovanje u njenom interesu. Časopis studenata filozofijie, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Čemu?. str. 313.

[2] Vujević, M. 1998. Profesija i politika u medijima. Politička misao. str. 170

[3] Labaš, D.2004. Hrvatski novinari i mediji: od doba „beskućništva“ do „okućivanja“. str 196

[4] Labaš, D.2004. Hrvatski novinari i mediji: od doba „beskućništva“ do „okućivanja“. str 197

[5] Kanižaj, I, Skoko, B. 2010. Mitovi i istine o novinarskoj profesiji – imidž novinara u hrvatskoj javnosti. str. 29-30

[6] Kanižaj, I, Skoko, B. 2010. Mitovi i istine o novinarskoj profesiji – imidž novinara u hrvatskoj javnosti. str. 28-29

[7] Vujević, M. 1998. Profesija i politika u medijima. str.181

[8] Poler – Kovačević. M.2001. Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je novinarski subjekt?. Medijska istraživanja. str.29

Društvena komunikacija i moralna odgovornost novinara

Društvena komunikacija podrazumijeva onu komunikaciju u kojoj su sredstvo prenošenja informacija mediji i čiji je osnovni smisao kvalitetno informiranje, obrazovanje i upućivanje građana, te poticanje javne rasprave. U suvremenim je pluralističkim društvima stoga medijska sloboda neraskidivo vezana uz moralnu odgovornost koju za svoje djelovanje preuzimaju svi medijski djelatnici – od novinara do izdavača. Poznato je da učinci medija mogu biti i pozitivni i negativni, te je upravo zato moralna odgovornost novinara i svih medijskih djelatnika predmet vrijedan velike pažnje i promišljanja.

Kada se tko odluči baviti pitanjem univerzalnoga etičkog ili moralnog zakona, pred njime nije nipošto jednostavna zadaća. U prvome je redu potrebno pobliže odrediti pojmove etike i morala. Budući da su etička učenja mnogobrojna i raznolika, nemoguće je jednoznačno definirati ta dva kompleksna pojma. Bez obzira na različitosti njihova definiranja, većina se teoretičara slaže da je ono zajedničko svim etičkim učenjima želja za stvaranjem jednoga boljeg i humanijeg svijeta u kojemu će svi pojedinci imati ispunjen i osmišljen život.“[1] Pritom je glavni kriterij moralnoga djelovanja poštivanje čovjekove dobrobiti i dostojanstva.

Možda nešto jednostavnija, no i dalje vrlo složena, odgovorna i prije svega (u ozračju današnjega razvoja novinarstva) potrebna zadaća jest pokušaj određivanja etičkih i moralnih zakona koji se odnose na novinare i njihovo djelovanje. Ako se o njima malo bolje promisli, dolazi se do zaključka da se podudaraju s općim moralnim i etičkim načelima. Naime, razni su teoretičari kao predstavnici više ili manje suprotstavljenih škola iznosili svoje ideje u pogledu rješavanja toga pitanja i svi se slažu u jednome: moralna odgovornost novinara sastoji se u poštivanju ljudskoga dostojanstva i ostalih temeljnih ljudskih vrijednosti, te u sagledavanju osobe kao cilja, a ne kao sredstva. Kako bi se taj ideal postigao, novinar je u svome izvještavanju dužan slijediti etička načela istinitosti, objektivnosti, slobode i poštenja. Osim prema publici, on je odgovoran prema sebi (ako posjeduje vrlinu samopoštovanja)[2], prema izvorima informacija, te onima o kojima piše, jer svi su oni konkretne osobe vrijedne poštovanja.

Dakle, etika koju bi novinar trebao slijediti jest etika odgovornosti, kod koje se ispravnost djelovanja ocjenjuje prema predvidljivim posljedicama.“[3] Imajući na umu posljedice svoga djelovanja, novinar, vođen moralnim zakonom u sebi i etičkim kodeksom iznad sebe, odabire način svoga izvještavanja i rada. Ipak, postoje iznimne situacije u kojima će novinar postupiti suprotno pisanome zakonu, ali i dalje u skladu s vlastitom moralnom obvezom, birajući manje zlo tj. veće dobro. Ovdje je riječ o Kantovu spoju deontologije i teleologije – deontelskoj etici[4] (Ako lažju možemo spasiti čast ili život neke osobe, laž iznimno može postati čak i novinarska dužnost“[5]). Područje je to aplikativne etike, koja podrazumijeva primjenu etičkih i moralnih zakona na konkretnim situacijama u novinarskoj praksi.

Potrebno je naglasiti da sve navedeno vrijedi u slučaju slobodnoga novinarstva, koje se razvija u pluralističkome društvu i u kojemu bi novinarstvo trebalo biti slobodno i, u većoj ili manjoj mjeri, neovisno o politici ili kapitalu. Ipak, svjedoci smo velikoga utjecaja kapitala na cjelokupni proces posredovanja medijskih sadržaja pa tako senzacionalizam, tabloidizacija, neistine, emisije male ili nikakve kulturne vrijednosti, filmovi puni jeftine erotike i nasilja ili neargumentirane i nedorečene rasprave iz medijskoga prostora istiskuju kvalitetne, kulturne, znanstvene ili intelektualne sadržaje, konstruktivnu polemiku ili pak informativne emisije ili članke koji će donijeti potpunu i neovisnu informaciju. Sve su to problemi novinarske prakse koji za sobom povlače moralna i etička načela, novinarsku ili čiju drugu odgovornost te bezuvjetno poštivanje čovjeka i njegova dostojanstva.

Upravo zato treba istaknuti potrebu i dužnost poštovanja dostojanstva i integriteta osoba: onih za koje novinari govore i pišu, onih o kojima izvješćuju i onih od kojih dobivaju informacije. Osoba bi uvijek trebala biti cilj, a nikada samo sredstvo, zapisuju novinarski kodeksi osnovnu dužnost svojim obveznicima. Novinari iz naših krajeva i širokoga svijeta to temeljno načelo krše svakodnevno. Jer, ne zanimaju ih ljudi kao osobe, nego – novac. Novac donose senzacije i afere, razotkrivanje osobnosti i delikatnih posebnosti. Tržište potiče informacijsku robu takve vrste. Tržnica pokazuje što se može dobro prodati, a ne ono što je kvalitetno, dobro, što želi novinarska etika i drugi standardi kvalitetne, profesionalne medijske produkcije.“[6]

Ideal današnjega novinarstva predstavlja istinito, objektivno, nepristrano izvještavanje koje poštuje čovjekovo dostojanstvo i uzima ga kao cilj, a ne sredstvo. Tako bi novinar svaku informaciju trebao provjeriti iz dva neovisna izvora, prilikom prikupljanja informacija i pisanja vijesti isključiti sva osobna uvjerenja i predrasude, u izvještavanju biti nepristran i distanciran od vlastitih i tuđih interesa, te izbjegavati klevetu, laž, napad na ugled i ostale moralne prekršaje koji ugrožavaju čovjekovo dostojanstvo. U stvarnosti se taj ideal, međutim, ne poštuje. Masovni mediji vrve senzacionalizmom, neprovjerenim informacijama, izmišljenim intervjuima, promicanjem dvojbenih društvenih vrednota. Vrlo se često (…) susrećemo s vijestima sumnjiva porijekla, izravnim krivotvorinama ili namjernim podvaljivanjem.“[7] Problem je u tome što osim pisane riječi, koja malo koga moralno obvezuje, ne postoje (ili postoje u rijetkim slučajevima u pravno uređenim zemljama kojima Hrvatska još uvijek ne pripada) pravne sankcije za novinare koji krše etičke kodekse.

Novinarska etika i moral

Najopćenitije rečeno, moralno bi i etično novinarsko djelovanje trebalo poštivati ove kriterije: istinito, točno, nepristrano i pošteno prezentiranje informacija, poštivanje osobnosti i privatnosti ljudi, neovisnost o pojedinačnim interesima i odgovornost prema društvu i općem dobru, poštivanje nacionalnih zakona o javnom komuniciranju te poštivanje morala, pristojnosti i dobrog ukusa.[8] S obzirom na znatne razlike među kulturama, društvima i svjetonazorima nije jednostavno utvrditi univerzalno poželjnu ili negativnu praksu u novinarstvu različitih zemalja do najsitnijih detalja, no moguće je uočiti slične zahtjeve koji se pojavljuju bez obzira na spomenute razlike – dobra informiranost građana, rješavanje društvenih konflikata, nacionalnih i internacionalnih pitanja, osiguravanje veće odgovornosti i efikasnosti različitih institucija i organizacija.[9] U promišljanju temelja takvoga društveno odgovornoga novinarstva nemoguće je izbjeći pitanje etičkih i moralnih načela novinarske prakse, te odgovornosti novinara unutar nje.

Sloboda i odgovornost

Kao što je već spomenuto, preduvjet za razvoj novinarstva u demokratskom društvu jest slobodno novinarsko djelovanje. Problem nastaje kod različitoga poimanja i shvaćanja te slobode. Naime, ako se ona prihvaća bez onoga što je s njome neraskidivo vezano – odgovornosti, dolazi do kršenja etičkih i moralnih kodeksa. Novinari koji slobodu medija doživljavaju na primitivan način, zauzimaju stav da je sve dopušteno, pa i objavljivanje uvreda, kleveta, poluistina, nekvalitetnih zabavnih sadržaja ili pak profitabilnih, moralno dvojbenih reklamnih poruka oglašivača. Kako zaključuje Stjepan Malović, hrvatsko je novinarstvo bremenito teškoćama i ne haje previše za profesionalne standarde i etička načela. (…) Senzacionalizam je prevladao u hrvatskim medijima, a novinari pišu neprovjereno, netočno i bez poštovanja prava čovjeka. Često nedostaje i temeljna pristojnost i moral u novinskim uradcima.“[10]

To se događa iz dva razloga. Prvi se razlog očituje u tome da medijski djelatnici (ne samo novinari) ne shvaćaju ili ne prihvaćaju jednostavnu činjenicu – što je moć medija veća, to je veća odgovornost novinarstva. Sve što novinar kao nositelj te moći – slobode i odgovornosti – čini, mora činiti odgovorno.“[11] Drugi je razlog već spomenuto nefunkcioniranje sistema sankcioniranja moralno i profesionalno neosviještenih medijskih djelatnika, koji svakodnevno krše etičke kodekse. Nema mnogo koristi od donošenja Kodeksa časti hrvatskih novinara kada isti oni koji su se dobrovoljno obavezali na poštivanje njime propisanih prava i odgovornosti, u svakodnevnoj praksi to zanemaruju.

Istinitost i objektivnost

Njemački filozof Georg C. Lichtenberg je 1780. godine izrekao sljedeću misao: „Nemoguće je prenijeti baklju istine kroz gužvu, a da se nekome ne sažeže brada.“[12] Što je time htio reći? Istina uvijek nekome smeta, no upravo je ona jedan od glavnih kriterija moralnoga i etičnoga izvještavanja, pri čemu je objektivnost donja granica istinitosti. Novinari danas moraju pokušati iznijeti istinu bez služenja vlasnicima medija, prijateljima, ideolozima, čistim ekonomskim interesima. To je teška dužnost koja zahtijeva veliku profesionalnu vještinu i poštivanje ćudoređa. Istina je neophodan kriterij objektivnog i poštenog novinarstva koji zahtijeva iskrenost i ozbiljnost. Osnovna uloga medija je iznošenje istine, a novinari se s ovim izazovom moraju suočiti u svakodnevnom radu.“[13]

Prema relativistima apsolutna istina ne postoji. Njima bi u prilog išlo razmatranje da ono što je istinito i objektivno za jednog novinara, ne mora biti istinito i objektivno za drugoga. Sukladno tome shvaćanju, tvrdi se da novinar nikada ne može postići potpunu objektivnost jer je već pri samom odabiru činjenica koje će uvrstiti u vijest on zapravo subjektivan. Zato bi u procesu prikupljanja informacija trebao postupiti ovako: Zadano nam je koje činjenice trebamo proučavati (o kojem događaju trebamo izvještavati). Činjenice se prikupljaju na najmetodičniji i ogoljeni način, bez obzira na to kakav bi se ishod želio postići. Nakon toga se ispituje njihovo značenje (uz poštivanje njihove faktičnosti), a na kraju ih se smješta u interpretativni kontekst.[14] Poštivanje profesionalnih kriterija pri pisanju informacije u početku anulira sve negativne utjecaje i pristranost. Informacija je tada – potpuno profesionalno napisana – istinita, točna i pravovremena, inače nema uvjeta za objavljivanje.“[15] Objektivno napisani novinarski tekstovi odlikuju se obilježjima točnosti, potpunosti, provjerenosti i neutralnosti. Bez obzira na to, mnogi novinari upravo zahtjev za objektivnošću drže besmislenim i naglašavaju važnost subjektivnoga pristupa.

Budući da društvena komunikacija podrazumijeva posredstvo medija, pitanja vezana za djelovanje novinara zahtijevaju posebnu pažnju jer se radi o utjecaju na cjelokupno društvo – od vladajućih struktura do običnih građana. Jedno od glavnih pitanja vezanih za novinarsku profesiju u demokratskim sustavima jest pitanje etike i moralne odgovornosti novinara. Ona podrazumijeva istinito, točno, nepristrano, neovisno i slobodno izvještavanje, a kao osnovno načelo iz kojega proizlaze sva druga – poštivanje čovjekova dostojanstva.

Budući da utjecaj medija može biti pozitivan (npr. organiziranje humanitarnih akcija, obrazovanje, zbližavanje ljudi, otkrivanje korupcije) ali i negativan (narušavanje nečijega ugleda, prenošenje senzacionalističkih, neistinitih informacija, propagiranje nečijih osobnih interesa), u novinarskoj je struci nužno postojanje etičkoga i moralnoga orijentira u obliku etičkih kodeksa.

Problem je u tome što se svaki novinar ne osjeća obaveznim poštivati ih. Odgovornost za ono što i kako piše prenosi na glavne urednike (koji bi također trebali biti odgovorni) i vlasnike medija (koji se ne bi trebali uplitati u uređivačku politiku, no zbog profita to ipak rade). Ali na kraju, svaki novinar u sebi osjeća vlastiti moralni zakon prema kojemu djeluje i koji ga obavezuje na poštivanje kodeksa. U prozivanju odgovornih za pad standarda novinarske struke, svaki bi novinar stoga trebao krenuti od sebe i razmisliti o osobama prema kojima je odgovoran – primateljima i izvorima informacija te o onima o kojima piše.

 

 

Autorica:

Maja Mihovilović, 27. rujna 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

[1] LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005., str. 281

[2] Usp. POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 36

[3] KUNCZIK, M., ZIPFEL, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998., str. 78

[4] Usp. LABAŠ, D., VIZLER, A., Odgovornost primatelja u svjetlu medijske etike, u: Nova prisutnost, III / 2, 2005.

[5] Usp. POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 41

[6] KOŠIR, M., Uvodnik, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 8

[7] MALOVIĆ, S., RICCHIARDI, S., VILOVIĆ, G., Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998., str. 34

[8] Usp. SAPUNAR, M., MARTINIĆ, N., Odnos novinarske etike, profesionalne odgovornosti i moralnog djelovanja novinara kao pojedinca – diplomski rad, Hrvatski studiji, 2003.

[9] Usp. ČEHOK, I., KOPREK, I., Etika: priručnik jedne discipline, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

[10] MALOVIĆ, S., Etika u medijima: tko je pozvan na odgovorno djelovanje?, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006) 1, str. 69 i 70

[11] POLER, M., Što je novinarska etika?, u: Medijska istraživanja, 4 (1998) 1, str. 30

[12] Usp. KUNCZIK, M., ZIPFEL, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 1998.

[13] LABAŠ, D., Novinarstvo pred zahtjevom istine, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006) 1, str. 53

[14] Usp. INGLIS, F., Teorija medija, AGM, Zagreb, 1997.

[15] MALOVIĆ, S., Novinarstvo – profesija, a ne ideologija, u: Novinarstvo u pluralističkom društvu – zbornik radova, Alinea, Zagreb, 1991.

Vijesti su loše za vaše zdravlje – prestanite ih čitati

„Vijesti su loše za vaše zdravlje. To vodi strahu i agresiji, smanjuje vašu kreativnost i moć dubljeg razmišljanja“ – navodi britanski The Guardian. Kao rješenje nudi prestanak konzumiranja vijesti.

„Društvo treba novinarstvo, no na jedan posve drugi način. Istraživačko novinarstvo je uvijek relevantno. Trebamo izvještavanje koje nadzire naše institucije i otkriva istinu. No, važni nalazi ne moraju se pojavljivati u obliku vijesti. Dugački novinski članci i iscrpne knjige su također dobri.“

Ovo je samo jedan dio iz eseja The Art of Thinking Clearly: Better Thinking, Better Decisions, Rolfa Dobellija koji prenosi The Guardian. Dobelli već nekoliko godine ne čita vijesti, te sada može iz prve ruke vidjeti, osjetiti i prenijeti drugima o učincima koje ima takva sloboda. Za njega su to: manje ometanja, manje tjeskobe, dublje razmišljanje, više vremena, te više spoznaja. Smatra kako to nije lako, no vrijedi.

„Vijesti su za um, ono što je šećer za tijelo“

Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća sretnici među nama prepoznali su opasnosti od prekomjernog konzumiranja hrane (pretilost, dijabetes) i promijenili su svoju prehranu, no većina još uvijek ne shvaća da su vijesti za um ono što je šećer za tijelo.

Vijesti su lako probavljive. Mediji nas hrane malim zalogajima trivijalnosti, sitnicama koje nas se zapravo ne tiču i ne zahtijevaju naše mišljenje. Zato ne dolazi do gotovo nikakva zasićenja. Za razliku od čitanja knjiga i dugačkih članaka u časopisima, koji zahtijevaju razmišljanje, možemo progutati neograničene količine flash vijesti, koje su zapravo svijetlo obojeni bomboni za naš um.

Danas smo dostigli istu točku u odnosu na informacije s kojom smo se suočili prije 20 godina kad je u pitanju hrana – počeli smo prepoznavati koliko toksične vijesti mogu biti – tvrdi Dobelli.

Vijesti zavaravaju

Uzmimo primjerice, sljedeći događaj (posuđeno od Nassima Taleba). Automobil prelazi preko mosta, a most se sruši. Na što se usredotočuju mediji? Na automobil. Na osobu u automobilu. Odakle je došao. Gdje je planirao ići. Kako je doživio nesreću (ako je preživio). No, sve je to nevažno. Što je važno? Strukturna stabilnost mosta.

To je temeljni rizik koji se nameće, a mogao je vrebati i u drugim mostovima. No, auto je kričav, dramatično je, to je osoba (nije apstraktna) i tu je vijest koju je jeftino proizvesti. Vijesti nas vode tako da hodamo s potpuno pogrešnom mapom rizika u glavi. Terorizam je precijenjen. Kronični je stres podcijenjen. Slom američke financijske korporacije (op. p.) Lehman Brothers je precijenjen. Fiskalna neodgovornost je podcijenjena. Astronauti su precijenjeni. Medicinske su sestre podcijenjene.

Nismo dovoljno racionalni da bismo bili izloženi tisku, te kao jedino rješenje navodi da u potpunosti prestanemo konzumirati vijesti.

Dobelli smatra da će gledanje zrakoplovne nesreće na televiziji promijeniti naš stav prema tom riziku, bez obzira na stvarne vjerojatnosti. No, ako mislimo da možemo to nadoknaditi snagom svoje unutarnje kontemplacije, u krivu smo. Vijesti su poput droge – kako nastaju, tako želimo znati kako će se nastaviti.

Koji su argumenti zbog kojih se smatra da su vijesti nevažne, da nemaju nikakvu moć koja objašnjava, one su toksične za naše tijelo, povećavaju kognitivne pogreške, koče mišljenje, one su poput droge, gubitak su vremena, čine nas pasivnima, te ubijaju kreativnost?

 

Autorica:

Jelena Gazivoda, 14. travnja 2013.

 

Ažurirala: 

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.gettyimages.com/

 

Izvor:

https://www.theguardian.com/media/2013/apr/12/news-is-bad-rolf-dobelli, posjećeno 21. kolovoza 2020.

Što znači biti novinar?

Danas se mnogi mladi ljudi odlučuju za novinarsku struku jer im izgleda primamljivo i nimalo dosadno biti u središtu događanja, pisati i izvještavati o novim pomacima u svijetu ili pak o nekim starim zaboravljenim slučajevima. Što to novinar radi, koja je njegova svrha u svijetu, postoji li savršeni novinarski honorar, pitanja su koja se trebaju postaviti pri prvom susretu studenata sa studijem novinarstva.

Kakav novinar mora biti?

Novinar prije svega mora biti dovoljno obrazovan i samosvjestan da zna izabrati temu o kojoj može pisati. Mora biti i kompetentan, te sagledati sve strane teme o kojoj piše kako bi njegov iskaz bio neutralan i posve objektivan, da bi javnost mogla stvoriti svoje vlastito stajalište. Glavni cilj i sredstvo novinara trebala bi biti istina. Kažemo da je vijest istinita ili nije vijest. Istinito je ono što se slaže sa stvarnošću. Može se reći da je istinitost i sama smisao izvještavanja ili informiranja općenito. Vijest se mora temeljiti na točnim podacima i istinitim informacijama. Ipak, uvijek postoji mogućnost dvojbe o tome što je istina, ima li uopće istine i o čemu ona ovisi.

Uloga novinara je jednostavna – obavijestiti javnost o onome što se dogodilo. Izvjestitelj bi trebao interpretirati na najbolji mogući način ono što se dogodilo. On mora pokušati činjenicama pojasniti događaj. Činjenica je da se današnji rad novinara razlikuje od onog koji se obavljao prije pojave novih medija. Novinar danas mora zadovoljiti mnoge kriterije novog vremena.

Novinar mora pronaći svoj stil koji će biti usklađen s medijem u kojem radi i s temom o kojoj piše. Čak i kad je tekst objavljen novinar mora pratiti njegov učinak, kako će biti primljen, interpretiran, dakako, u svrhu usavršavanja tehnike pisanja i stvaranja svog individualnog stila.

Novinarstvo je znanost, djelatnost, zanat, ljubav…

„Paleta novinarske znanosti i njegova stvaralačkog ateljea je, dakle, vrlo široka i raznolika, jer kako kažu Grbelja i Sapunar: Novinarska znanost, novinarstvo je sretan susret, u svakom novinaru, filozofije, politike, psihologije, sociologije, lingvistike, propagande. marketinga, tehnologije, tehnike i umijeća obrade (kreiranja). To je djelatnost od posebnog interesa, a poseban interes su ljudska i slobodarska načela. To je i zanat: poznavanje struke, ‘alata’, novinarskog jezika, novinarske etike, novinarskih oblika izražavanja, uređivanja novinarskih mogućih pogrešaka. (…) Novinarstvo je ljubav, opijenost, zeleni pokret, u duši i srcu svakog novinara, mir i nemir koji žare (ugodno i bolno). Tko svemu tome odoli, taj živi duže od probnih pilota i kirurga, a tko to shvati pogrešno brzo umire.“[1]

Danas se stječe puno fakultetsko obrazovanje novinara, te postoji više modela obrazovanja. No, novinar mora vladati temeljnim postavkama novinarske struke, kao i suvremenim tehnologijama današnjeg novinarstva.

 

Autorica:

Ana Milas, 9. svibnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://bit.ly/3aNDqF0

 

Izvor:

[1] Sapunar, Marko (2000) Osnove znanosti o novinarstvu, Naprijed, Zagreb: 47.

Istinito izvještavanje u novinarstvu

Istinitost je temelj novinarstva. Nijedna druga kategorija nije tako jednostrana kao istina. Istinitost je cilj kojem bismo svi trebali težiti, ne samo u novinarstvu, nego i životu općenito. Ona je najbolji put k izvršavanju zadanih ciljeva.

Uz vijest, izvještaj je najučestaliji oblik novinskog izvještavanja. Izvještaji su tipični opisni tekstovi, odnose se na način na koji se događaji odvijaju. Izvještava se nekoga o nečemu. Izvještajem se izlažu prije svega činjenični elementi o događaju. Kao obaveza izvjestitelja na prvom je mjestu poštivanje činjenica, tako da bi primatelj poruke imao mogućnost saznati sve bitno o svim relevantnim elementima događaja. Iz takvog zahtjeva proizlaze određena pravila ponašanja koja obvezuju izvjestitelja da ne smije arbitrirati opisujući događaj, odnosno subjektivno birati činjenice koje se odnose na njega. Izvjestitelj je obavezan na točno, istinito i potpuno izvještavanje o događaju, uz sankciju ako postupi protivno etičkoj i zakonskoj normi.

Izvještavanje mora biti objektivno i istinito

Najbolji način da izvještajna poruka bude doista takva jest da se čitatelj uživi u ulogu izvjestitelja. Taj položaj može zauzeti jedino ako su mu činjenice bile istinito i vjerno prenijete. Katkad je to vrlo teško, a izvještaj se često doživljava kao svojevrsno bacanje novog svijetla na zbivanje. Uz istinitost su usko vezani objektivnost i odgovornost. Ne skupiti, na primjer, sve važne činjenice potrebne za objektivan izvještaj i krivo ih ili nedovoljno stručno ocijeniti, znači preuzeti rizik da se zaključci o događaju donose na manjkavoj činjeničnoj podlozi.

Objektivnost u prvom redu znači poštovati neke osnovne zahtjeve kao što su: u informaciji navesti riječi kako su doista bile izgovorene, izvijestiti o događaju upravo onako kako ste ga kao svjedok vidjeli, brojke precizno navoditi, o svakoj riječi voditi računa naročito o onoj koja bi mogla smetati istini. Dakle, objektivnost je stvarnost bez osobnih sudova.

Istinito izvještavanje također je i svojevrsna zaštita od sudskih tužbi. Novinarska praksa prepuna je primjera kada izvjestitelji vrlo jasno i nedvosmisleno nekoga okrive za razne prekršaje i zlodjela, od posve banalnih, kao što su pločnici neočišćeni od snijega, preko nenamjerno izazvanog požara, prometne nesreće, sve do ubojstva. Izvjestitelj zaista često nije vidio kako je Ivan Horvat podmetnuo požar ili prošao kroz crveno svijetlo na semaforu, ali je to napisao jer je dobio informaciju od policije, sudca istražitelja ili državnog odvjetnika. A što ako su oni pogriješili?! Novinar ne bi smio objaviti ništa što ne može obraniti na sudu!

Razlozi neistinitog, lažnog ili polu-istinitog izvještavanja

Za razliku od istine kojoj uvijek treba težiti, neistina, laž ili poluistina su također dio manipulacije medijima i javnosti. Izvjestitelj ne smije upasti u zamke interpretacije ili nagađanja, nego se treba držati onoga što je nedvojbeno provjereno. Ako nema dovoljno činjenica ili ih je teško provjeriti bolje je pričekati s izvještajem i pokušati doći do novih podataka nego pod pritiskom rokova objaviti nešto netočno.

Tipični uzroci pogrešaka, odnosno neistinitog, lažnog ili polu-istinitog izvještavanja jesu nepažnja, neznanje, nepouzdani izvori, neiskustvo ili brzina pisanja. Pod nepažnjom smatramo greške u pisanju. One znaju biti vrlo neugodne, ali se događaju uglavnom slučajno i nisu tako česte. Primjerice, jednom je u novinama umjesto zbirka pisalo zbrka pjesama. Iz tog primjera vidimo koliko izostanak samo jednog slova može donijeti brojne neugodnosti. Neiskustvo možemo povezati s nepouzdanim izvorima. Uzrok te vrste pogrešaka može biti naivnost ili brzopletost. Rok predaje tekstova najčešći je izvor nervoze i stresa, što također uzrokuje greške u pisanju. Pritisak vremena doista je velik i jedini je pritisak kome se ne može ništa suprotstaviti, osim da se poštuje. Ono je imperativ posla.

I senzacija je dio, odnosno uzrok neistinitog izvještavanja. Pozornost svojih konzumenata mediji često žele izazvati različitim senzacijama, pa u nedostatku stvarnih, dodaju senzacionalne, ali i teško provjerljive vijesti. Senzacija samo nakratko podiže novinara na tron i zato bi on uvijek trebao pronaći način za istinito izvještavanje jer će jedino tako moći postati i održati titulu časnog novinara.

 

Autorice:

Ana Milas, Jelena Šaško, Inoslava Bukal, Iva Gotal, 23. svibnja 2013.

 

Ažurirala: 

Tina Hrubi, 20. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

Kodeks časti hrvatskih novinara

„Novinari djeluju prema jasno određenim profesionalnim standardima koji su jedinstveni u cijelom svijetu. Novinarstvo ne bi trebalo biti produžena ruka promidžbe ili nekih drugih centara moći. Ako govorimo o slobodnom i nezavisnom novinarstvu koje izvještava o događajima uravnoteženo i nepristrano tada je jasno da su istina i poštenje preduvjeti takvog novinarstva koje se zasniva na vrlo jasnim etičkim načelima.“ (Malović, 2006: 69)

Upravo je djelovanje prema jasnim etičkim načelima bila misao vodilja Hrvatskog novinarskog društva kada je usvojilo Kodeks časti hrvatskih novinara sastavljen po uzoru na kodekse drugih međunarodnih novinarskih udruženja. Kodeks časti koji je danas na snazi usvojen je na 50. skupštini Hrvatskog novinarskog društva, održanoj 27. studenog 2009. u Opatiji.

U trideset i jednoj točki Kodeksa časti hrvatskih novinara navedena su prava i obveze novinara kao smjernice kojima se novinari trebaju voditi u svom profesionalnom djelovanju. U općim načelima Kodeksa stoji kako je „pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine.“ Upravo iz toga proizlazi cjelina prava i obveza svakog novinara.

Dužnosti novinara

Nadalje, novinari su ti koji su u svom radu dužni braniti „ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti.“ Djelujući na taj način, novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske te njeguju kulturu i etiku javne riječi što je od iznimne važnosti upravo zbog utjecaja koji imaju na javno mnijenje. Novinari se u svom poslu trebaju voditi etičkim načelima, ne samo kako bi sačuvali ugled, dostojanstvo i integritet profesije već i zbog dobrobiti društva. Važno je spomenuti kako rad novinara podliježe kritici javnosti koje su oni dužni uvažiti, te neprestano preispitivati kvalitetu svoga djelovanja.

Kada se govori o etici u novinarstvu, onda je svakako važno staviti naglasak na vrijednosti kao što su vjerodostojnost (iznošenje točne, potpune i provjerene informacije), poštivanje etike javne riječi i kulture dijaloga, poštivanje ugleda, časti i dostojanstva osoba o kojima se izvještava, zaštitu i promicanje temeljnih ljudskih prava i sloboda, poštivanje prava na privatnost, te druge vrijednosti kojima se novinari trebaju voditi u svom profesionalnom djelovanju.

U Kodeksu časti hrvatskih novinara stoji kako novinar koji djeluje u skladu s pravilima koja propisuje Kodeks, uživa podršku svog uredništva i svoje profesionalne organizacije. Treba istaknuti kako su Kodeksom propisane i sankcije za povredu Kodeksa, a za njegovu zaštitu i primjenu nadležno je Novinarsko vijeće časti HND-a.

HND – krovna organizacija hrvatskih novinara

Za shvaćanje novinarstva u Hrvatskoj kao ozbiljnog i profesionalnog važno je postojanje Hrvatskog novinarskog društva kao krovne organizacije hrvatskih novinara čiji su temeljni ciljevi: ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja; promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izviještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima; čuvanje ugleda i dostojanstva profesije, zaštita novinara od samovolje izdavača i sprečavanje monopola te materijalna i socijalna zaštita novinara.

Važno je istaknuti kako novinarski kodeksi pomažu, ali ne rješavaju probleme novinarima jer novinarska etika nije znanje koje se može odjednom steći, već stil života, te neprestano preispitivanje svrhe i konačnog cilja novinarstva. (Vilović, 2004: 17)

 

Autorica:

Marinela Katona, 10. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 20. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

Izvori:

Malović,S. Etika u medijima – tko je pozvan na odgovorno djelovanje? Riječki teološki časopis 14(2006), 1(27); str. 69-78.

Vilović, G. 2004. Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999.-2000. Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb

Kodeks časti hrvatskih novinara, http://www.hnd.hr/hr/info/, 20. kolovoza 2020.