129,90 kn

129,90 kn naslov je knjige, ali ujedno i njezina cijena (14,90 eura) francuskog autora Frédérica Beigbedera. Beigbeder je bio dugogodišnji zaposlenik reklamnih agencija.

Deset godina radio je kao kreativac u velikim pariškim agencijama za oglašavanje. U knjizi 129, 90 kn, koja je djelomično autobiografska, sebe opisuje ovim riječima:

Tip zbog kojeg sanjate o stvarima koje nikada nećete imati… Kad si, zahvaljujući teško stečenoj ušteđevini, uspijete priuštiti auto iz snova, ja sam ga već izbacio iz mode. Glamur je zemlja u koju nikad ne stižemo. (…) Provodim život lažući vam i za to me masovno nagrađuju. Zarađujem 13 000 eura (ne računajući dnevnice, službeni auto, opcija za kupnju dionica i golemu otpremninu. (…) Manipuliram vama, a zauzvrat dobivam novi Mercedes SLK ili BMW Z3, Porche Boxter ili Mazdu MX5.“

U knjizi iznosi na vidjelo marketinška razmišljanja i stavove. Napisao je knjigu dok se razvodio i kada je odlučio napustiti svijet marketinga. Svjestan da je upao u začarani svijet reklama, htio je dobiti otkaz. Zato se i odlučio za pisanje ove knjige. Otkaz sam nije htio dati jer bi onda ostao bez otpremnine. Agencija je pokušala sve kako bi spriječila objavljivanje knjige, ali nije uspjela. Knjiga je izazvala niz kritika, podijelila  javnost i ogorčila Frédéricove kolege. Opisali su ga riječima: „On je licemjer, elitist i pariški snob. Njegov roman je osrednji kao i njegova karijera u marketingu.“ Otkaz koji je Frédéric dobio nakon što je knjiga objavljena dokaz je da je marketinškoj industriji sve samo ne drago da se u javnosti iznesu marketinška razmišljanja i stavovi.

Beigbeder svijet marketinga opisuje kao paravan za učestalo šmrkanje kokaina, razuzdane zabave, posjete prostitutkama i prakticiranje drugih oblika hedonizma. Govori o tome kako ljudi koji imaju novac imaju i moć. Sve se vrti oko novca. U knjizi je dana kritika današnjeg društva – potrošačkog društva. Svi smo mi upali u začarani svijet reklama, a kao što kaže Frédéric, trgovina se hrani našom patnjom, a njihova meta smo mi. Kupnjom određenih proizvoda i korištenjem određenih usluga potrošači zadovoljavaju svoje fiziološke, društvene, simboličke, kognitivne, hedonističke i iskustvene potrebe. Stoga nije čudno da mnogi odnosima s javnošću, ali i marketingu daju negativan predznak nazivajući ih sinonimom za obmanu i lukavštinu. U suštini oni to i jesu. Svi koji kritiziraju svijet zabave i spektakla imaju telku kod kuće. Svi koji preziru potrošačko društvo imaju kreditnu karticu. Stanje je nerazmrsivo.“

Potrošačka kultura uzima sve više maha, a reklame i novi potrošački stil života stvaraju nam umjetne potrebe i želje. Ono što je važno istaknuti i što je zajedničko odnosima s javnošću, marketingu i medijima jest da manipuliraju nama i našim potrebama. Uz pomoć simbola žele prikriti svoju težnju za profitom, kako bi potrošački kupovali proizvode koji su im potrebni, ali i one koji im nisu potrebni. Tvorci reklama zaslužni su i za stvaranje mnogih „novih“ blagdana.

Frédéric kaže: “Očev dan, ruska Nova godina, kineska Nova godina, Dan Sv. Patrika, Valentinovo i Halloween su novi praznici koje je izmislila reklama. Jeste li se kad zapitali tko je Djed Mraz? Djed Mraz je lik koji je izmislila i uvela Coca-Cola, a danas se smatra kulturnim nasljeđem većine zemalja na svijetu. Zato slobodno možemo govoriti o postojanju globalne potrošačke kulture, koja je poprimila globalne razmjere i koja je zajednička svim zemljama. Živimo u čarobnom svijetu konzumizma.”

 

 

Autorica:

Kristina Čirjak, 26. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Antonela Matijević, 3. travnja 2020.

 

Izvor:

Beigbeder, F. (2004) 129,90 kn, Naklada OceanMore: Zagreb.

 

Fotografija:

https://freepik.com

Čuda na Zelenoj milji

„Ljudi ne mogu sakriti ono što im je u srcima…“

Zelena milja, film redatelja Franka Darabonta, postao je sinonim za moderno istraživanje i proučavanje Kristova života; pogotovo zato što njegov glavni junak John Coffey (Michael Clarke Duncan) s njime dijeli inicijale, ljubav prema ljudima i sudbinu nevina čovjeka osuđenog na smrt. Ako ga se iščitava na osnovnoj razini, film nekima predstavlja zapreku da povjeruju u čuda. Na nešto dubljoj razini počinju se nametati naznake sličnosti Johna Coffeya i Isusa Krista. Osim toga, sam je film također obradio i neke druge teme vrijedne istraživanja. Na početku, gledatelj dobiva jasnu sliku o smrtnoj kazni, njezinoj okrutnosti i barbarizmu takva čina. S druge strane, nudi i prikaz nevinih ljudi kojima je dosuđena smrtna kazna, te su nepravedno smaknuti. Otvara se i pitanje vjere općenito i vjere u Boga i Božju volju, posebice u teškim okolnostima.

Zelena milja uspjela je nanovo oživjeti lik Isusa Krista i pripovijest o njegovu životu uspješno uklopiti u lik golemog i nepravedno optuženog Johna Coffeya i smjestiti u zatvor u Louisiani. Ovakvi filmovi nisu omiljeni kod nereligioznog dijela publike i pojedinih filmskih kritičara ponajviše zbog njihovog psihološkog poricanja postojanja Isusa Krista i nedostatka znanstveno utemeljenih činjenica o toj tematici.

Dakako, svi filmovi ove tematike nisu jednaki, jer dok jedni obrađuju lik Isusa i pokušavaju ga uprizoriti onakvim kakav je bio, drugi su usredotočeni na prikaz Krista pokušavajući ga implementirati u određeni lik koji će samo podsjećati na Isusa, ali neće biti povezan s njegovim fizičkim izgledom. To je također vidljivo u Zelenoj milji, jer je glavni lik John Coffey tamne boje kože, ogromnih proporcija i smješten u zatvor s osuđenicima na smrt.

Slijedeći Coffeyev put, gledatelj nailazi na nizove simbola koji tvore veliku priču o Coffeyevom životu i svrsi postojanja. Neki od simbola sadržani su i u drugim likovima, također temeljenim na biblijskim pričama. Tako je jedan od glavnih zatvorskih čuvara Paul Edgecomb (Tom Hanks) okarakteriziran kao onaj koji je izabran na Coffeyevoj milji. Saznavši istinu o pravom ubojici dviju djevojčica, Edgecomb je Coffeyu ponudio bijeg no Coffey je odbio ponudu i spremno se suočio s vlastitom smrću.

Gledatelji mogu i posvjedočiti trima Coffeyevim čudima: izliječenju Edgecombove infekcije, ozdravljenju Melinde Moores (Patricia Clarkson) i oživljavanju miša Mr. Jinglesa. Velik naglasak treba staviti i na Coffeyeve riječi da „ljudi ne mogu sakriti ono što im je u srcima“ i da on to može vidjeti. Tako je i, položivši ruku na Paula Edgecomba, otkrio da je Wharton (Sam Rockwell) pravi ubojica djevojčica. Paul je do kraja proživljavao pravu pasiju, suočavajući se s činjenicom da će upravo on, nakon svih saznanja o Coffeyu, biti odgovoran za njegovu smrt. Simbolika njegove kazne vidljiva je i na samom kraju, kada je kao 108-godišnji starac rekao kako „Zelena milja“ ponekad zna biti tako dugačka. Time je izrazio želju za vlastitim krajem koji se nije ni počeo nazirati.

Zelena milja film je u kojem je dominantan simbol kontroverzne borbe mračne strane ljudske prirode. Iako bi se isprva moglo zaključiti da je riječ o vječnoj borbi između dobra i zla, radnja i njezino cjelokupno značenje je složenije. Filmska stvarnost dijeli se na tjelesno i duhovno, na kaznu i otkupljenje. Svi ti znakovi proizlaze iz motiva nikad okončane borbe između dobrog i lošeg čovjeka. Redatelj Darabont dio je te mukotrpne utrke prikazao u isječcima svakodnevnoga života zatvora u Louisiani.

Zelena milja postigla je veliki uspjeh i kod publike i kod kritike i unatoč neslaganjima nekih s tijekom radnje filma, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim do samoga kraja. Semiotičko čitanje ovog filmskog remek-djela je dovoljno snažno da može zainteresirati najrazličitije tipove ljudi. Zelena milja je jedinstvena, intrigantna i zamršena priča koja ima toliko slojeva da se morala protegnuti na čak tri sata. Trajala je sve dok potpuno nije uspjela prenijeti poruku ljubavi, vjere, nadanja i žrtve.

To je jedna od onih priča uz koje vrijeme brže prolazi, a ponekad i stane.

 

 

Autorica:

Leali Osmančević, 17. lipnja 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

https://top250.tv

Alfred Hitchcock – Big Brother

Kada poznati fotoreporter L. B. Jeff Jeffries (James Stewart) snimajući automobilističke utrke slomi nogu i biva osuđen na mirovanje, ni sam neće slutiti da će ta privremena pasivnost u njegov život unijeti sasvim neočekivani obrat.

Oporavljajući se u svom domu, dane krati promatrajući dnevni ritam stanara susjedne zgrade. Rutinu će prekinuti ubojstvo, a glavni će glumac postati svjedokom ubojstva. Ovu studiju voajerizma redatelj Alfred Hitchcock snimio je 1952. godine, pa je sam pogled u budućnost dovoljan da se shvati kako je taj debeljuškasti Britanac bio ispred svoga vremena.

Sigurno nije ni slutio da će voajerizam u 21. stoljeću postati društveno prihvatljiva norma, a da će s televizijskih ekrana iskakati raznorazni “bratovi”, kojima će jedini cilj biti slinjenje na nečiju intimu. Veliki majstor režije i montaže u ovom je filmu pokazao sav svoj talent, pa je ovaj film, koji šeta između kriminalističkog žanra i trilera, učinio i danas pola stoljeća kasnije vrlo napetim i gledljivim.

U ovome filmu nalazimo sve Hitchcockove zaštitne znakove – crni humor, ironija i cinizam, napetost i šok, izmjena komičnih i tragičnih elemenata, te neočekivani obrati na kraju. Naravno, sve je upotpunjeno glazbom koja u ključnim trenutcima drži napetost filma, miješanje različitih tonova boja koji će poslije usavršiti u filmu „Vrtoglavica“ i naravno igre sa sjenama. Hitchcock je snimajući filmove shvatio kako film nije samo ispričana priča nego slojevito djelo koje se sastoji od dosta važnih elemenata, pa kad gledate njegove filmove na odlično strukturiranu priču uvijek se nadovezuju neki simboli koji uobličuju film. Da je tomu tako govori činjenica da za većinu njegovih filmova vrijedi pravilo kako su barem jedan detalj, kadar ili scena ostali prepoznatljivi do današnjih dana i kada prosječnog gledatelja upitate za Hitchcockov film sigurno će znati za barem jedan od njih.

U filmu „Prozor u dvorište“, recimo, takvi bi elementi bili promatranje navika stanara zgrade preko puta, svako pojavljivanje fotoreporterove djevojke Lise (Grace Kelly) i na kraju završni obračun sa zločincem bljeskom fotoaparata. Svi ti detalji priče prožeti su nekim simbolima, bilo glazbenim, scenskim ili u vidu boja, tonova, sjena. Zločin sam po sebi Hitchcocku nikada nije jedino zanimljiv, on u zločinu uvijek vidi neku devijantnost ljudske psihe, što zločin čini još odvratnijim, a pitanja se poslije gledanja filma samo po sebi nameću. Postoji li takvih osoba u našoj blizini? Glavni glumac predstavlja i samog redatelja, jer on je taj koji promatra ljude, ljudske  navike i prenosi ih na filmsko platno. No, taj voajerizam u sebi sadrži moralnu dvojbu i pitanje ispravnosti uplitanja u nečiji život. Tu je temu najbolje obradio Francis Ford Coppola u filmu iz 1974. „Prisluškivanje“ u kojem Gene Hackman, iako profesionalno prisluškuje, na kraju postaje i sam žrtva opsjednutosti da ga netko promatra.

Hitchcock je svoju moralnu dvojbu ipak na kraju opravdao time da je glavni junak imao razloga za svoj voajerizam, a to je da je riješio zločin. Ipak ostaje pitanje uzroka toga uplitanja u tuđe živote, to je onaj zastrašujući dio, a to je dosada i dokonost glavnog lika i bez obzira na slomljenu nogu, opravdanja nema. Ipak, bez obzira na ovu dilemu, Hitchcocku se ne može poreći velika genijalnost, razumijevanje filma i gledatelja. Danas bi on zasigurno bio redatelj velikih holivudskih spektakala, u rangu sa Spielbergom, koji režiranje  kombinira s velikom dozom autorskog izričaja. „Prozor u dvorište“ pak je film koji u današnjem svijetu ne bi pretjerano šokirao, pa bi nažalost imao uzak krug gledatelja, nešto slično svome  remakeu  s Cristopherom  Reevom u glavnoj ulozi. Zato je gledajući kontekst vremenu u kojemu je nastao, bio i više nego potreban, da bi ljudi vidjeli što ih čeka ako previše zabadaju nos u tuđu intimu. Iako je u filmu to bilo opravdano ipak ostaje gorak okus. Sve nam je to pokazao dobri stari Hitch. Zato, Hitch, hvala.

 

 

Autor:

Mehmed Hatipović, 24. listopada 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija: 

https://medium.com

Smogovci u 21. stoljeću

Obilježili su cijelo desetljeće osamdesetih prošloga stoljeća i ispisali povijest cijele jedne generacije. Zahvaljujući Hrvoju Hitrecu koji je napisao knjigu za djecu s izrazitim zagrebačkim motivima, izabravši pritom ime “Smogovci” za svoje junake kako bi istaknuo urbani štih koji će pratiti sve njihove zgode i nezgode. Radnju je smjestio u 70-e godine, junaci su šestorica braće Vragec (i to jedan drugome do uha), a priča počinje u trenutku kada ostaju sami u svojoj skromnoj kućici u zamišljenom Naselku, dijelu istočno zagrebačkog predgrađa Pešćenice. I sve to nedugo nakon što im se otac preselio na Mirogoj, a majka trbuhom za kruhom otišla u Njemačku.

Najstariji među njima – Dragec postaje glava obitelji, dok ostali redom: Pero će navlačiti loptu po Maksimiru jer želi postati Dinamovo krilo; Mazalo kao najsenzibilniji među njima, likovni talent u obitelji; Cobra izumitelj besmislenih stvari, nešto poput zagrebačkog Grunfa; Štefek najmirniji i najpametniji, uzor u školi; a Buco će kao najmlađi nekako najviše talenta pokazivati za hranu.

Priča ne bi bila moguća bez sudjelovanja mnogih prijatelja, većinom iz Nebodera kao bogatijeg i intelektualnijeg dijela Smogovaca. Dado, Nosonja, Dunja, Žandar ili oni koji su samo protrčali kroz seriju i ostavili svoj pečat, poput Papirusa i njegova vjernog prijatelja Cucka, pomoći će Vragecima prebroditi sve neprilike, prijateljstvo učiniti trajnim i nerazdvojnim, avanture sadržajnim, a druženje protkano ljepšim i vedrijim humorom. Planove će im pokušati omesti Crni Jack sa svojim pomoćnikom Kumpićem i uz asistenciju Ujaka Fleka kao glavnim negativcima. Ali, samo pokušati.

S repriziranjem epizoda o Smogovcima početkom 2014. mogli smo se prisjetiti kako je prošlo trideset godina od prvoga emitiranja. Kroz ponovno gledanje tih epizoda ne može se oteti dojam kako su dogodovštine obitelji Vragec ostavile neizbrisiv trag na hrvatsku popularnu kulturu. Prije svega su, uz film Tko pjeva zlo ne misli, među nositeljima populariziranja grada Zagreba, njegovih ulica, znamenitosti i stanovnika, njihova načina života i govornog  izražavanja. Kroz te su se epizode mnogi od nas upoznali sa zagrebačkim žargonom.

Sa Smogovcima su u svakodnevnu govornu upotrebu ulazile fraze poput Oni su mali, ali su veliki… ili Prokleti idiot, Komada ima ko šalateMa zafrkava se, on uopće nebu poletel ili Cucak, to sam ja, Buco… i tamo se zadržavale. Naravno, iz današnje perspektive globalnog sela to nema neku vrijednost, međutim u kontekstu vremena u kojem se radnja odvijala to je itekako vrijedno iskustvo. Nevjerojatno zvuči kako se u to vrijeme moglo znati baš sve o nekom trenutnom svjetskom simbolu popularne kulture, iako su sredstva prenošenja bila ograničena, svedena isključivo na  zakašnjele reakcije novina i televizije. I pored toga televizija kao medij tada je bila nositelj prodora popularne kulture jer računala i mobitele u današnjem obliku nitko nije poznavao. Iako gledajući s distance, Smogovci imaju svoje prste i u budućnosti medijske slike, pa možemo reći kako je Bongo, Dragecov sin i junak u sezonama koje su dolazile, preteča današnjeg hipnotiziranog, informatičkog djeteta koji sve  manje  vremena provodi u opipljivoj igri i druženju. Tako i sam pogled na prazna igrališta potvrda je tome, što je u ono vrijeme bilo nezamislivo, a danas otužno za vidjeti (za razliku od scena iz serije igre oko škole u Kušlanovoj ulici).

Zanimljivo je vidjeti medijsku simboliku i kroz slučaj Nosonjinog posla. On je u seriji bio strip crtač, umjetnik tog doba i strip je kao takav svoj vrhunac u ovim krajevima doživio u osamdesetim, da bi nakon toga  potonuo u anonimnost. To vrijeme sedamdesetih i osamdesetih  zasnivalo se na medijima kao što su strip i film potpomognuti rock’n’rollom, stvarima prvenstveno koji su okupirali mlađe, što serija samo potvrđuje. Strip je danas na marginama medijske scene, postao je prespor, čita ga mali broj ljudi, što je također povezano s razvojem računala i dostupnosti bilo kojeg sadržaja. A i film i rock’n’roll lagano gube bitku, prepuštajući mjesto nekim novim medijskim oblicima, odnosno pravcima. Više nisu dominantna preokupacija mladih. Specifičnost je ove serije i humor, iako bi zbog zagrebačkog žargona trebao biti nerazumljiv, ipak su autori  pronašli neki  univerzalni jezik koji su prigrlile šire mase gledateljstva. To možemo zahvaliti i tome što su uloge tako dobro napisane, prije svega prirodne i nikako crno-bijelo prikazane, pa u njima i Crni Jack, kao glavni negativac ponekad postaje topla i dobra osoba (o ujaku Fleku da i ne govorimo).

No, vrijednost ove serije prije svega je što se taj virtualni „vragecovski svijet“ prenio u svakodnevni život u ovih četrdesetak godina. Tako zamišljeni Naselak postaje stvarna ulica na zagrebačkoj Pešćenici (Kafić s temom Crnog Jacka, reklama s Vragecima najbanalniji su primjeri toga). Ipak njezino najveće bogatstvo ogleda se u utjecaju na mnoge generacije, naročito one odrasle uz nju, te u tome što u mnogim životnim situacijama posegne za „mudrostima“ iz Naselka.

Dok će neki ljubitelji ove serije u ljudima vidjeti Krona (zbog fizičke sličnosti), drugi će uz taktove teme iz filma „Sedam veličanstvenih“ ispratiti neko društvo koje se tako poredalo pa podsjećaju na scenu iz uvodne špice gdje braća Vrageci u stilu vestern junaka koračaju, sve do stavljanja na kušnju svake osobe s ciljem utvrđivanja duhovitosti kroz prepričavanje doživljaja iz Smogovaca. Naravno sve te legendarne scene koje prepričavaju naraštaji obogaćuju obične životne situacije, čine ih smiješnijima, te osiguravaju Smogovcima zasluženo mjesto u našoj kulturi.

 

 

Autor:

Mehmed Hatipović, 21. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

Screenshot HRT

“In a hole in the ground, there lived a hobbit…”

Oksfordski profesor staroengleskog jezika i klasične filologije John Ronald Reuel Tolkien (3. 1. 1892. – 2. 9. 1973.) svoj bajkoviti svijet utkan kroz knjigu Hobbit počeo je uobličavati tijekom 1933. godine.

Nastanak bajke o hobitu

Tolkien je svoju mlađu djecu, devetogodišnjeg Christophera i četverogodišnju Priscillu, u to vrijeme uspavljivao pričama o čudnom liku nazvanom Bilbo i njegovim pustolovinama po nepoznatim zemljama. Kako bi radnju učinio zanimljivijom, s vremenom je počeo uključivati patuljke, čarobnjake, zmajeve i slična nadnaravna bića karakteristična za svijet bajki. Tako su se kockice počele slagati, a nekoliko godina ranije slučajno zabilježena rečenica dobit će svoj smisao i dotad nedefinirani junak Bilbo postaje hobit, pripadnik vrste dobroćudnih malih stvorenja sklonih lagodnom životu i ljenčarenju u dokolici.

Iako je u početku Hobbit bio samo bajka za Tolkienovu djecu, za mnoge je generacije to djelo puno više od toga. Kako je ova knjiga utjecala na živote mnogih generacija? Prije svega, hobit Bilbo Baggins ima sličnosti s mnogima od nas, bez obzira na svoj maleni rast i dlakave noge. On voli čaj, tost, pekmez i kisele krastavce, ima ormare pune odjeće i smočnice pune hrane, voli pogled sa svog mirnog prozora i nema baš puno želje vidjeti što se krije u daljini. To je osoba koja voli uživati u svom životu, pokušavajući ga pri tome učiniti što lagodnijim, mirnijim i ljepšim. Sve do dana dok ga čarobnjak Gandalf ne odluči priključiti družini patuljaka koja se želi vratiti svojoj postojbini, planini Erebor i među blagom skrivenim u njezinu podzemlju pronaći čarobni dijamant koji će im pomoći vratiti njihovo izgubljeno kraljevstvo. Ta će neočekivana avantura Bilba uvući u niz događaja, novih spoznaja i poznanstava – upoznat će vilenjake, sudjelovati u okršajima sa zlim orcima i divovskim paucima, te na kraju odigrati ključnu ulogu u finalnoj bitci sa zmajem Smaugom i mračnim silama.

Radnja i pouke priče

Bilbovo putovanje od udobnosti njegova doma u Shireu do planine Erebor ogledalo je putovanja svakog čovjeka kroz život. I to ne samo onih lijepih  životnih dijelova, što će na kraju Bilbo i sam shvatiti. Kroz tu pustolovinu, Bilbo Baggins razvija svoju ličnost, postaje sve razumniji, odrasta, a jasnoća donošenja odluka sve više mu pomaže prebroditi svakodnevne neprilike. Uz to, ova bajka pomaže u pokazivanju razlike između dobra i zla, ponajprije kroz prsten koji čini neku nevidljivu granicu između tih dvaju polova, te kroz odnos u družini i upoznavanje različitih likova, kao i prijateljstvo kao temelj izlaska iz nametnutih teškoća. Na kraju avanture, vrativši se kući, Bilbo postaje sasvim druga osoba, svjesna čitavog tog opasnog i predivnog svijeta, a koji njegovi sumještani izbjegavaju, u strahu da će im narušiti sigurnost uljuljkane svakodnevice.

Filmska trilogija – dobre i loše strane

Ova knjiga ima i svoje trodijelno filmsko uprizorenje pod redateljskom palicom Petera Jacksona čiji je prvi nastavak „Hobbit: Neočekivano putovanje izašao 2012. godine, drugi dio „Hobbit: Smaugova pustoš” 2013., te zadnji nastavak „Hobbit: Bitka pet vojski“ 2014. godine. Najveća kritika svim filmovima ide na dužinu jer je knjiga Hobbit vrlo mala, od nekih stotinjak stranica, te pri razvučenosti djela na tri filma gubi se na dramatici. Međutim, unatoč tome to je jedna vrlo uzbudljiva trilogija koja zaljubljenike drži prikovane uz sjedala, svojom ljepotom kadrova, širokim planovima u kojima se prikazuje priroda i sve to uz izvrsnu glumu i odlične filmske efekte. Jedino se može postaviti pitanje opravdanosti postojanja velike količine nasilja koja je prisutna u ovoj filmskoj trilogiji i je li se ta količina mogla kako ublažiti. No, kako je i knjiga prešla put od bajke za Tolkienovu djecu do odraslih obožavatelja, tako je i s filmovima. Tolkienova djela prvorazredna su poslastica za sve one koji vole odlutati putevima mašte. Tolkien nije ni mogao sanjati kako će ga njegove priče nadživjeti, stvarajući širok krug poklonika.

 

 

 Autor:

Mehmed Hatipović, 3. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 28. kolovoza 2020.

 

Fotografija: 

https://bit.ly/3lrCb36

 

 

Pouke iz čarobnog svijeta magije uče djecu o toleranciji i zajedništvu – Harry Potter i Gospodar prstenova

Svjetovi puni magičnih bića, čarolija i čarobnjaka, vilenjaka i drugih mitskih bića, godinama privlače publiku svih dobnih skupina. Dva najpoznatija serijala, Harry Potter i Gospodar prstenova očarat će vas bogatstvom priče, divnim likovima i emotivnim dijelovima. Ipak, koliko god prekrasne ove priče bile, nisu prikladne za sve dobne skupine.

Čarobni svijet magije i čudesnih bića, kakav je onaj u kojem živi i odrasta najpoznatiji čarobnjak današnjice, Harry Potter, ili onaj u kojem hrabri hobit Frodo nastoji spasiti svijet uništenjem jednog prstena, već godinama privlače publike svake dobi. Nastali prema istoimenim knjigama, ovi filmovi su toliko popularni da ćete teško naići na nekoga tko nikada nije čuo za jednog od ove dvojice heroja. Pa opet, iako žive u svijetu čarolija i druže se s mitskim bićima, ovi junaci nisu prikladni za djecu svake dobi.

Dok avanture kroz koje prolaze glavni likovi odraslima možda ne predstavljaju potencijal za strah, djeca mogu itekako negativno doživjeti neke od scena koje se izmjenjuju na malom ekranu. Razgovori koje vode likovi ponekad su suviše komplicirani da bi ih najmlađa publika mogla u potpunosti shvatiti, a prikazi borbi mogu uznemiriti čak i one malo starije. Posebno je to vidljivo u kasnijim filmovima o Harry Potteru, jer kako mali čarobnjak odrasta, susreće se sa sve većim opasnostima, koje poprimaju sve mračnije oblike (poput dementora, koji su vrsta demona koji se hrane ljudskom dušom i za sobom ostavljaju depresiju).

Vječna borba između dobra i zla, koja je u oba ova serijala snažno naglašena, daje snažnu pouku i uči publiku o vrijednostima pravog prijateljstva i zajedništva. Scene u kojima Sam pomaže iscrpljenom Frodi pokazuju koliko je zaista važno imati pravog prijatelja pokraj sebe kad ti je najteže, ali zbog prikaza borbi i smrti, ovaj serijal filmova bi trebalo pokazati samo starijoj djeci.

Dobna klasifikacija je smjernica, a ne pravilo

Portal Common Sense Media, jedan od najboljih šalabahtera za djecu i roditelje što se tiče prikladnosti medijskih sadržaja za određene dobne skupine, na svojim stranicama ima i klasifikaciju za ove filmove. Osim što nude informacije o medijskim sadržajima, nude i komentare publike, posebno djece i posebno odraslih, što može pomoći u odabiru sadržaja. Klasifikacije prema godinama više su smjernice nego pravila, i ponekad se ono što je prikladno za djecu od 12 godina, čak i starijoj publici može činiti preokrutnim, a s druge strane, neki drugi sadržaji mogu biti u redu i za djecu koja su mlađa od toga. Roditelji najbolje poznaju svoju djecu i znaju koji bi ih sadržaji mogli uznemiriti, a kad nisu sigurni, dobro je posavjetovati se sa stručnjacima.

Jesu li ovi filmovi prikladni za djecu mlađu od 12 godina?

Gledajući klasifikaciju spomenutih filmova, cijela trilogija Gospodara prstenova spada u kategoriju prikladnih sadržaja za djecu od 12 godina. Ovi filmovi prikazuju scene nasilja i nasilnih smrti, ali ne prikazuju seksualne sadržaje i ne koriste se neprimjerenim frazama. Ipak, u trilogiji se prikazuje konzumacija alkoholnih pića i duhanskih proizvoda, i to u pozitivnom okruženju druženja među prijateljima, stoga bi takve scene mogle ostaviti pogrešan dojam na djecu.

Serijal o Harry Potteru ima drugačiju klasifikaciju od filma do filma. I dok su raniji filmovi u redu za mlađu publiku, kako serijal odmiče, tako se i klasifikacija mijenja. Djeca u dobi od sedam godina mogu pogledati prvi film, Harry Potter i kamen mudraca. Osmogodišnjacima je prikladan drugi nastavak serijala, Harry Potter i odaja tajni. O zatočeniku Azkabana snimljen je treći film po redu, koji je prikladan za djecu stariju od deset godina. Od četvrtog do osmog filma stručnjaci su preporučili da publika budu osobe od 12 godina ili starije. O razlozima smo već pisali, prikaz mračnih sila i nasilja povećava se kroz vrijeme, pa tako i filmovi postaju sve mračniji i strašniji.

Iako nisu svi navedeni filmovi prikladni za mlađu publiku, svaki od njih nosi snažne, pozitivne pouke, o kojima možete razgovarati i sa svojim mlađim ukućanima. Iz svijeta čarolija publika može učiti o zajedništvu, toleranciji, poštivanju različitosti, vrijednostima timskog rada i pravog prijateljstva. Pogledajte filmove zajedno i razgovarajte o svim ovim temama, pitajte djecu kako bi oni postupili da se nađu u situacijama u kojima su bili njihovi najdraži likovi i potaknite ih da se prepuste mašti.

 

 

Autorica:

Irena Domitrović, 4. svibnja 2020.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

Harry Potter and the Order of the Phoenix, screenshot (Official Trailer, YouTube)

 

Izvori:

https://www.commonsensemedia.org/, posjećeno 24. kolovoza 2020.