Medijska pismenost – što je to i zašto je važna?

Današnji svijet nije samo posredovan medijima, već su mediji dio našeg svijeta – a i svijet za sebe. Kao i u svim ostalim područjima, određeno znanje je važno za pravilno ponašanje u tom području. Mediji nisu iznimka.

Stoga, najprije valja definirati što je to uopće medijska pismenost i koja znanja ona uključuje. Danijel Labaš (2015) ističe: „medijska pismenost rezultat je medijskog obrazovanja, podrazumijeva pristup medijima te analizu, vrednovanje i stvaranje sadržaja i danas se smatra jednim od ključnih oblika pismenosti 21. stoljeća“. Takav podatak nas ne treba iznenaditi s obzirom na to da današnja djeca, takozvana „generacija Z“, odrasta od malih nogu uz medije, a mediji na neki način povratno odgajaju i njih. Kada pojedinac svlada spomenute (u tekstu podebljane) četiri vještine možemo govoriti o medijski pismenoj osobi koja je sposobna kritički i analitički razmotriti dobiveni sadržaj. Štoviše, djeca koja nisu medijski kompetentna potencijalno mogu zaostati u današnjem svijetu prepunom informacija, te stoga, pitanje nije više treba li nam medijsko obrazovanje već kako se ono može provesti.

Medijski odgoj i obrazovanje

Ono se u Republici Hrvatskoj primarno provodi kroz nastavu Hrvatskog jezika ne uključujući sve navedene aspekte, a čak 62% ispitanika smatra da bi obrazovanje za medije trebalo biti uključeno u hrvatski obrazovni sustav (DKMK, Ipsos Puls). Usporedno, Djeca medija, projekt Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, već godinama radi na dodatnom medijskom obrazovanju djece, roditelja i nastavnika, a od osnutka do trenutka objave ovog članka u sklopu projekta je održano više od 1200 radionica i interaktivnih predavanja u cijeloj Hrvatskoj za više od 27 000 učenika, roditelja, nastavnika i stručnih suradnika.

A zašto nam je svima potrebno medijsko obrazovanje?

  • Istraživanja potvrđuju činjenicu da roditelji često nemaju pod kontrolom za što i kako djeca koriste mobitel, te su takvim „nekritičkim“ pristupom medijima potencijalne žrtve elektroničkog nasilja, ili pak naivni čitaoci lažnih vijesti, a pritom se osjećaju samo i izgubljeno.
  • Roditelji, također, trebaju pratiti razvoj medija i biti medijski pismeni, iako je česta isprika roditelja: „niti imam razumijevanja, niti vremena“. Mediji su svijet za sebe i mi smo njegovi dionici, stoga kao takvi trebamo biti odgovorni u našem djelovanju.
  • Medijski odgoj nije samo sredstvo zaštite onih najosjetljivijih, već je dijete kompetentni subjekt, kojem se mora priznati njegova posebnost i ne ga zamišljati kao nesavršenu odraslu osobu, jer odgajati ne znači štititi, već stvarati i graditi autonomiju subjekta (Danijel Labaš, 2015).

Medijska pismenost nužna je za naše društvo jer svaki treći adolescent društvene mreže koristi od 3 do 5 sati dnevno, a svaki pet adolescent više od 5 sati dnevno. Gotovi svi adolescenti imaju pristup internetu od kuće (99.5%). Svaki peti adolescent društvene mreže provjerava stalno, a gotovo svaki drugi odmah provjerava dobivenu obavijest. Gotovo svaki četvrti adolescent otvorio je profil na društvenoj mreži s 12 godina, a 30 % njih s 10 godina. Prije 10. godine profil ima otvoreno gotovo petina mladih. Svaki deseti adolescent smatra da ima više online prijatelja nego stvarnih. U Hrvatskoj je 565 adolescenata (35% mladih) otišlo na susret s osobom koju ne poznaju uživo (Nacionalni istraživački projekt „Društvena online iskustva i mentalno zdravlje mladih).

Mediji nisu više dodatak našoj svakodnevici već njezin virtualni ekvivalent – shvatimo ga ozbiljno, educirajmo se zajedno.

 

 

Autorica:

Karla Jaman, 3. travnja 2020.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

https://www.shutterstock.com/

 

Izvori:

DKMK, „Mediji (i) naši učitelji“, http://dkmk.hr/wp-content/uploads/2016/01/Mediji-i-na%C5%A1i-u%C4%8Ditelji.pdf

Labaš, D. (2015) „Djeca medija“, Medijska pismenost – preduvjet za odgovornije medije, ur. Car, Turčilo, Matović, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

Nacionalni istraživački projekt „Društvena online iskustva i mentalno zdravlje mladih, https://www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja/rezultati-nacionalnog-istrazivackog-projekta-drustvena-online-iskustva-i-mentalno-zdravlje-mladih/

Utječe li virtualnost na obiteljsku stvarnost?

Obitelj je kamen temeljac. Uči nas o komunikaciji, definiranju odnosa, ali i o vlastitoj identifikaciji i iako je to naša „primarna točka referencije i identifikacije pojedinaca“ (Hrvatska enciklopedija, n.p.), obiteljski odnosi promijenili su se dolaskom novih medija u naše živote.

Tang-Mui Joo i Chan-Eang Teng (2017) tvrde kako je ključan faktor uspješnosti obiteljskog odnosa komunikacija između članova obitelji zbog stjecanja međusobnog povjerenja, a međusobno povjerenje je kamen temeljac svih odnosa. No, ono što nam se događa danas – u medijski posredovanom svijetu – jest da se sve više mladih žali na opčinjenost i zauzetost roditelja s mogućnostima koje im nudi nova tehnologija. Dakako, uređaji za umrežavanja omogućili su obavljanje više radnji istovremeno, na primjer kuhanje ručka, odgovaranje na poslovan e-mail i razgovor s djetetom, a zauzeti roditelji takav multitasking definiraju kao dobitak vremena više nego li kao gubitak.  I da, možda to i jest dobitak na vremenu s obzirom na svestranost radnji, no nesumnjivo rezultira gubitkom kvalitetne komunikacije s djetetom koja bi trebala biti svjesna, prisutna, aktivna i usmjerena isključivo prema sugovorniku – djetetu.

Paradoks stalne prisutnosti i usamljenosti

Tako sljedeći svoj primjer i shvaćajući kako je virtualna dostupnost nadohvat ruke, roditelji kupuju djeci mobilne uređaje kako bi ih imali pod kontrolom i znali gdje su kada nisu kod kuće. U teoriji ovaj način kontrole čini se prihvatljiv, čak i logičan, no u stvarnosti se događa protu-efekt. Naime, dijete će taj isti mobitel gledati kao priliku za slobodu i privatnost. Štoviše, Sherry Turkle (2012) navodi kako se većina mladih ispitanika (koji su povezani s roditeljima na društvenim mrežama) požalila da se „osjećaju kao u klopci, s manje slobode“. Neminovno je, dakle, da je stalna dostupnost velika enigma današnjice, dok, s jedne strane, olakšava roditeljima da znaju gdje su im djeca i smanjuje brige, s druge strane, djeca reagiraju sasvim suprotno od očekivanja roditelja, te skrivanjem i nejavljanjem uzrokuju još veću zabrinutost. A nije ni to jedini paradoks novih komunikacijskih mogućnosti, nastavlja Turkle (2012), nevjerojatno je i kako nam je umreženost omogućila više vremena s bližnjima, a istovremeno sve manje pažnje prema njima. Takve obitelji naziva „postfamilijarne obitelji“, a karakterizira ih samoća u „kvazi-zajedništvu“. To su kućanstva gdje je svatko sam u svojoj sobi, no povezan virtualno u neku vrstu zajedništva. Tome u prilog ide i podatak da većina mladih koji slobodno vrijeme provode na popularnim društvenim mrežama smatra da nemaju dovoljnu potporu od roditelja, te se često osjećaju usamljeno i izgubljeno.

Nesumnjivo je da su društvene mreže i novi mediji promijenili koncept obiteljskih odnosa. Nova tehnologija nudi mladima neovisnost od roditelja i stvaranje vlastitog društvenog života i dok mladi vide umreženi društveni život kao primamljivu slobodu, roditelji to isto vide kao otuđenje mladih od njih samih i prestanak iskrene i otvorene obiteljske komunikacije. Naravno, nestanak ili smanjenje komunikacije dovodi do dekonstrukcije stabilnih odnosa. Štoviše, nedostatak otvorene komunikacije s roditeljima može dovesti do osjećaja nelagode, nepovjerenja, nesigurnosti i najvažnije – nedostatka osjećaja ljubavi i brige. Posljedično, mladi se zatvaraju u sebe, a roditelji prestaju imati utjecaj na njihove izbore i odluke (Taylor, 2013).

A koliko vi otvoreno i iskreno pričate zajedno?

 

 

Autorica:

Karla Jaman, 2. travnja 2020.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.

 

Fotografija:

DKMK, „Obitelj i izazovi novih medija“

 

Izvori:

DKMK, „Obitelj i izazovi novih medija“, https://djecamedija.org/wp-content/uploads/2018/04/prirucnik-obitelj-i-izazovi165x240mm-v3-web.pdf

Joo, M., Teng, C. E. (2017). Impacts of Social Media (Facebook) on Human Communication and Relationships: A View on Behavioral Change and Social Unity, International Journal of Knowledge Content Development & Technology

Taylor, J. (2013). Is Technology Creating a Family Divide?, Psychology Today, internetski portal (datum objave: 13. ožujka 2013.). Dostupno na: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-power-prime/201303/is-technology-creating-family-divide

Turkle, S. (2012). Sami zajedno: Zašto očekujemo više od tehnologije a manje jedni od drugih, Zagreb: Tim press