Još od starih Rimljana, koji su uživali u borbama gladijatora, gledanje nasilja jedan je od popularnih oblika zabave. Čak i danas postoje razni borilački sportovi čija je publika često brojnija od kazališne. Također, nije rijetka pojava da nasilje tvori dio nečijih narodnih predaja i običaja te puni stranice popularnih dječjih bajki.
Tehnološki napredak dramatično je povećao mogućnost zabave uz nasilje, a kritični trenutak bio je pojava televizije, posebno kada govorimo o dostupnosti nasilnih sadržaja djeci. Upravo ta pošast nasilja u svijetu medija jedan je od razloga što je ono sve češći predmet istraživanja.
Nasilje je složena pojava čije proučavanje zahtjeva pristup s različitih stajališta. Upravo zbog toga jedan od glavnih problema pri definiranju nasilnih sadržaja u medijima predstavlja neslaganje znanstvenika u tome koji sve sadržaji pripadaju u tu kategoriju. Polazeći od različitih pretpostavki, koristeći različite metode pri istraživanju te različitim tumačenjima samoga pojma, znanstvenici dolaze do različitih rezultata koji se međusobno ne mogu uspoređivati, niti je moguće stvoriti cjelokupnu sliku o stvarnoj količini i utjecajima nasilnih sadržaja u medijima. Tri su glavna elementa po kojima se razlikuju definicije nasilja:
- Namjera. Je li za nasilno djelo nužna namjera, odnosno pripadaju li osim ubojstva, samoubojstva i nanošenja fizičkih ozljeda pod nasilna djela nesreće i prirodne katastrofe?
- Šteta nastala nasilnim činom. Jesu li nasilna djela samo ona počinjena protiv čovjeka ili u tu kategoriju pripadaju i nasilna djela nad životinjama i materijalnim stvarima?
- Vrsta nasilja. Ubraja li se pod nasilna djela osim fizičkog i verbalno nasilje, humoristični prikazi nasilja te nasilje koje nije prikazano na ekranima (Ciboci, Kanižaj, 2011: 14-15).
Jedna od najkorištenijih definicija danas je ona Williama J. Pottera, prema kojoj je medijsko nasilje: „povreda nečije fizičke i emocionalne dobrobiti“, kojom su obuhvaćeni svi dosad navedeni elementi. (Ciboci, Kanižaj, 2011: 16).
Nasilje na televiziji
Televizija je u današnje doba medij koji zauzima posebno mjesto u ljudskim životima. Unatoč razvoju novih medija, njezin je utjecaj i dalje veoma snažan. Jedan od glavnih razloga jest to što televizija kao audiovizualan medij prenosi poruke i slikom i zvukom što dodatno pridonosi njezinoj sugestivnosti. Naime, dio publike još uvijek više vjeruje slici nego tekstu (Valković, 2010: 69).
Kada je riječ o televizijskom nasilju, sociolog Gili ističe kako ono ima specifičnu konstrukciju i karakteristike. Kao ni jedan drugi medij, televizija nije neutralna, odnosno selekcijom sadržaja koje će prezentirati gubi se objektivnost. Dakle, samim načinom prezentacije televizija može snažno dramatizirati nasilje, kao što ga može i „prešutiti“ odnosno, učiniti ga manje važnim. Također, nasilje na televiziji može ostati i nerazjašnjeno – bez jasnih uzroka i posljedica nasilnog djelovanja (Valković, 2010: 72-73). Iz perspektive publike, vizualni prikaz nasilja čini najvažniji faktor u procjeni događaja – je li on nasilan ili nije. Oni nasilnim smatraju i ona djela koja ih šokiraju ili na neki način vrijeđaju.
Djeca i nasilje u crtanim filmovima
Istraživanja su pokazala da gledanje televizije kod djece mlađe od dvije godine može usporiti njihov kognitivni razvoj, stoga znanstvenici naglašavaju kako bi djeci do dvije godine trebalo zabraniti gledanje televizije. Učestalost nasilja u crtanim filmovima veća je nego u akcijskim filmovima ili komedijama te postoji mogućnost da će mladi nasilje u medijima češće vidjeti u jutarnjem terminu prikazivanja crtanih filmova, nego u najgledanijem televizijskom programu. Iako brojna istraživanja pokazuju da se djeca susreću s većom količinom nasilja u crtanim filmovima, nego u drugim medijskim sadržajima (Ciboci, Kanižaj, 2011: 29), zanimljivo je da gotovo sva istraživanja pokazuju da roditelji nasilne sadržaje u crtićima ne smatraju ozbiljnima niti vjeruju u njihove negativne posljedice na ponašanje djece. Djeca tek u osmoj godini dosežu razinu kognitivnog i emocionalnog razvoja na kojoj mogu shvatiti o kakvim je sadržajima riječ. Prije te dobi, djeca nisu sposobna shvatiti posljedice nasilnih djela, a nasilne sadržaje vole gledati jer su popraćeni glasnom glazbom, brzom izmjenom scena, brzim pokretima itd.
Iako ne postoji jedinstvena, općeprihvaćena definicija nasilja u medijskim sadržajima, znanstvenici se slažu kako izloženost takvim sadržajima ima loše posljedice za gledatelje. Osim što utječu na emocije, fiziološke procese, stavove i kognitivne sposobnosti, konzumiranje nasilja u medijskim sadržajima može kod ljudi stvoriti iluziju da je takvo ponašanje normalno, prihvatljivo te ih potaknuti na imitiranje istoga u stvarnom životu.
Autorica:
Katarina Blažina Mukavec, 10. svibnja 2013.
Ažurirala:
Tina Hrubi, 26. veljače 2021.
Fotografija:
https://debate.org
Literatura:
Ciboci, L., Kanižaj, I. (2011) Kako je nasilje preko medija ušlo u naše domove. U: Ciboci, L.; Kanižaj, I.; Labaš, D. Djeca medija. Od marginalizacije do senzacije. Zagreb: Matica hrvatska.
Valković, Jerko (2010) Oblici i utjecaji televizijskog nasilja, Nova prisutnost, 8 (1), 67-86.