„Politika je sa stajališta raznih filozofema ono što osvješćuje zajednicu. Politika je istovremeno – u filozofijskom smislu – svijest o zajednici i djelovanje u interesu egzistencije, odnosno, opstanka zajednice. Dakle, ona je praktički pokušaj, nastojanje (u raznim varijantama ponavljano ili inovativno izvedeno) da zajednica bude, da zajednica postoji; da se zajednica osigura kao ono što u sebi drži naša riječ za-jedno; nešto jedno što omogućuje da ljudi budu zajedno te da istovremeno pojedinci u zajednici budu očuvani kao subjekti.“[1]
Naslov možemo postaviti kao pitanje: “Novinar kao politički akter?”, te se samim tim logički naglašava jedna posebna sfera sukoba interesa koja je nastala malim rivalstvom između tih dviju profesija, novinarstva i politike. Također, iz tog slijedi da bismo možda mogli imati problem u samim akterima, novinarima i političarima, koji dalje tvore sustave ostalih djelatnosti, gradeći svoj identitet kao jedno ili kao drugo. Ne moramo to nužno postaviti kao problematiku, nego kao znatiželju koju želimo itekako utažiti razglabanjem i pronalaženjem adekvatnih odgovora na to tko je danas novinar, na koji način to postaje i može li se samo tako prebaciti u drugu profesiju, ako kažemo da je novinar kritičar svake od triju vlasti: sudske, izvršne i zakonodavne.
„U totalitarnom društvu nije se mogla razvijati novinarska profesija, tako da u novinarskom zanimanju u nas i dalje dominira politika nad profesijom. Medije kontrolira politika, a novinari ostaju društveni i politički radnici. To je omelo profesionalni razvitak novinarskog zanimanja, tako da naši novinari ne razlikuju istinu od zablude, izjednačavaju točan podatak i istinitu misao, a novinski komentar shvaćaju kontradiktorno – kao najvišu i subjektivnu novinarsku formu“[2], govori Miroslav Vujević u sažetku svog članka Profesija i politika u medijima. Svjedoci smo da prije medijskog booma koji je nastupio u 21. stoljeću, nije bilo baš važno je li novinar pekar ili obrazovani politički čovjek, ali danas znamo da je razlika velika, te je vidimo u novinama svaki dan iznova, kako raste i kako nam smeta.
Novinari – profesionalci informacije
Kako komunikacija među ljudima stvara i zajedništvo, mora biti otvorena dijalogu koji zapravo znači otvorenost prema sugovorniku. Takav stav sa sobom nosi i nadilaženje želje da se s drugim u komunikaciji manipulira ili da ga se iskorištava na bilo koji način. Komunikacija zapravo usko pripada području dara, a prvi dar što ga svaki čovjek može dati svome sugovorniku je da ga smatra osobom, partnerom u izjednačenom i ravnopravnom dijalogu.“[3] Važnost ovakva razmišljanja i ponašanja je najnužnija, pogotovo danas kad više nitko nije siguran u medije i njihovu vjerodostojnost. Novinar mora ozbiljno shvatiti svoj zadatak, zadatak koji mu je pružila profesija i za koju se školovao. „Novinari su „profesionalci informacije” koji moraju nekoga upoznati s nečim, moraju prenijeti društvenu stvarnost, ali onu koja je aktualna, nova i relevantna i koju oni pretvaraju u vijest. Zato novinar mora biti stručnjak, a novinarsko je zanimanje usko vezano uz neke specifične crte ili obilježja toga zvanja, poziva ili profesije.“[4]
Danas nije više dovoljan talent i radno iskustvo da se bude novinarom u pravom smislu riječi. Onom smislu prema kojem studenti novinarstva i komunikologije uče na kolegijima “Novinarska etika” i “Medijska pedagogija”.
Kanižaj i Skoko[5] kažu da je novinarstvo danas „slaba profesija“, a takvom se profesijom lakše manipulira, „pogotovo ako je velik udio onih koji nemaju visoko obrazovanje“. Tako možemo reći da danas svatko može biti novinar, nitko ne kontrolira „ulazak“ novinara u struku. To novinarsku struku stavlja u nezavidan položaj, čini je neprofesionalnom i izaziva nepovjerenje onih koji zaslužuju bolje, a to je publika.
„Uspoređujući novinarstvo s ostalim profesijama, riječ je o znatiželjnoj profesiji, za razliku od odvjetništva i liječništva. No, da biste bili odvjetnik ili liječnik trebate završiti odgovarajući studij, imati službeni certifikat. Te su profesije, osim toga, razvile jezik struke koji daje smisao njihovu poslu, ali i isključio potencijalne natjecatelje za njihov prestiž. Osim toga, navedene su profesije razvile snažne strukovne udruge koje štite njihove interese i upravljaju etikom. „Prema tim standardima novinarstvo i nije neka profesija; prema aktualnim istraživanjima većina novinara još uvijek nema novinarsku diplomu i većina ne pripada profesionalnim organizacijama.““[6]
Utjecaj politike na novinarsku profesiju
„Zbog dominacije politike nad profesijom u novinarskom zanimanju osnovni pojmovi novinarskog zanimanja promijenili su značenja. Izjednačavaju se istina i zabluda, vjerodostojnost podatka i mišljenja, a najviša profesionalna razina novinarskog posla proglašava se subjektivnom. Istina se razlikuje od zablude, predrasude, ispravnog zaključka i točnog podatka, a profesionalni novinski komentar nije subjektivan, već objektivan. On je najviša razina novinarskog posla, pa u komentaru profesionalnost i stručnost novinara treba najviše doći do izražaja.“[7] Ovaj navod govori o tome da politika ipak dominira na novinarskom polju, htjeli mi to ili ne htjeli, te vidjeli mi to ili ne vidjeli.
Izoštreno i učeno oko može primijetiti kako određene novine ili portal izbjegavaju komentare za neku stranku koja je na vrhu države ili protiv nje, ili pak bilo koje druge jače stranke. Možda je to strah, a možda je jednostavno u neformalnom opisu posla. Urednici se itekako koriste svojim položajima kako bi zabranili i cenzurirali nešto što neće biti po volji moćnicima, no to možemo i donekle razumjeti jer se tu radi o njihovoj plaći. Politika je ta koju treba izbjeći, bar u takvim okolnostima. No, novinari često i uzimaju samo politiku kao glavnu temu njihovih tekstova, želeći promijeniti nešto na bolje.
Kriza novinarske etike
„Brisanje granica između novinarstva i ne-novinarstva između ostalog ukazuje na krizu novinarske etike. Novinarstvo u različitim dijelovima svijeta susreće se s teškim problemima i suprotnostima (de)profesionalizacije, globalne dileme o budućnosti novinarstva, koje zbog opće erozije već postignutih etičkih standarda klizi u deprofesionalizaciju, prije nego što je njegova metamorfoza iz semiprofesije u profesiju završila, prisutne su, naravno, i u slovenskom medijskom mikrokozmosu.”[8] Novine danas sežu do krajnjih granica neprofesionalnosti objavljujući slike na kojima su mrtvaci, sve je puno krvi, djeca su razotkrivena u tužnim pričama o zlostavljanju… Sve to u svrhu što veće prodaje, jer senzacionalizam i šok prodaju novine.
Nije nam potrebno znati nečije ime i vidjeti fotografiju kako bismo bili uvjereni u nešto što se dogodilo. Dovoljno je samo reći istinu, bez detaljiziranja i bez podcjenjivanja čitateljske inteligencije. Dakako, nisu samo novinari krivi, ali kad bi izvještavanje o nesrećama i ubojstvima samo smanjili na minimum, čitatelji ne bi bili pogođeni ili pak natjerani da traže još. U tome se najviše očituje kriza etike, koja je najvažnija i najmanje zastupljena danas.
Navedena je bila „odgovornost za drugoga“ koja je vrlo važna, pogotovo u ovakvim profesijama. Pokazati da znamo bolje i bez ružnih slika i potresnih detalja. Biti obrazovan znači biti sposoban obavljati posao koji nam je dala profesija. Novinarska profesija nije slična niti jednoj drugoj, zahtijeva puno odricanja, katkad i nikakvu dobit, osim one duševne. Daleko od toga da to nije nikakva dobit, no današnji je svijet jako malo cijeni. Krize identiteta i ine krize mogu se prevladati ako se samo malo više potrudimo oko nas samih, te ne dopustimo da veliki medijski oglašivači i političari stanu na put etici i profesiji koja se brine za onoga Drugog.
Autorica:
Ana Milas, 25. rujna 2013.
Ažurirala:
Irena Domitrović, 5. travnja 2020.
Tina Hrubi, 21. kolovoza 2020.
Fotografija:
https://www.shutterstock.com/
Izvori:
[1] Sućeska, A. 2010. Žarko Puhovski: Politika – svijest o zajednici i djelovanje u njenom interesu. Časopis studenata filozofijie, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Čemu?. str. 313.
[2] Vujević, M. 1998. Profesija i politika u medijima. Politička misao. str. 170
[3] Labaš, D.2004. Hrvatski novinari i mediji: od doba „beskućništva“ do „okućivanja“. str 196
[4] Labaš, D.2004. Hrvatski novinari i mediji: od doba „beskućništva“ do „okućivanja“. str 197
[5] Kanižaj, I, Skoko, B. 2010. Mitovi i istine o novinarskoj profesiji – imidž novinara u hrvatskoj javnosti. str. 29-30
[6] Kanižaj, I, Skoko, B. 2010. Mitovi i istine o novinarskoj profesiji – imidž novinara u hrvatskoj javnosti. str. 28-29
[7] Vujević, M. 1998. Profesija i politika u medijima. str.181
[8] Poler – Kovačević. M.2001. Kriza novinarstva kao kriza etike: tko je novinarski subjekt?. Medijska istraživanja. str.29