Svakodnevno smo svjedoci značajnih uloga medija koje se šire u tri smjera: ekonomsko-industrijskoj proizvodnji – mediji su najčešće privatizirani i cilj im je povećati prihode što je više moguće kako bi vlasnik imao što bolju zaradu. Sljedeća je intertekstualnost, primjerice televizija ovisi o reklamama i programima tiskanim u novinama kako bi privukli pozornost publike (posteri, plakati, bedževi). I na kraju, susrećemo se s kulturalnom svakodnevnom praksom u kojoj publika prenosi svoja osobna iskustva, društveno okruženje i političke sustave. Mediji izvještavaju o različitim vrstama događaja kako bi ostvarili sve svoje uloge.
Mediji redovito izvještavaju o različitim vrstama događaja, primjerice sportskim, nacionalnim, političkim ili sudskim, te kulturnim. Sportski događaj koji plijeni medijsku pozornost su Olimpijske igre, Svjetsko nogometno prvenstvo, ili politički, predsjednički izbori u Hrvatskoj, Italiji, SAD-u. Uz ove redovne događaje, rat je jedan u nizu događaju o kojem mediji izvještavaju. Tad su mediji glavni izvor informacija, tumače informacije i oblikuju javno mnijenje, izvore informacija dobivaju od vlade, vojske i ostalih novinara koji su promatrači i sudionici. Važno je spomenuti kako mediji ne funkcioniraju samostalno tijekom izvještavanja o ratnim zbivanjima jer, unatoč činjenici da tumače vladine izvještaje, često ta vlada cenzurira medijske izvještaje. Lauren Rabinovitz i Susan Jeffords definiraju ulogu medija u ratnom razdoblju kao rekonstrukciju povijesti, nadzor i izvor informacija, stvaranje društvenog konsenzusa i učvršćivanje nacionalnog identiteta.
Propaganda u Zaljevskom ratu
Zaljevski rat je naziv za oružani sukob koji se odigrao početkom 1991. između Iraka i međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om, a kojemu je povod bila iračka invazija i zaposjedanja Kuvajta u kolovozu 1990. godine. SAD je u tom ratu kontrolirao i nadzirao novinare, ideološki i jednostrani upravljani rat podržao je američku tehnološku i vojnu nadmoć o kojoj se najčešće govorilo u dnevniku u prime timeu, dok je šira akademska zajednica sve to pratila šutnjom. Takvu zajednicu činili su intelektualci koji nisu dopirali do publike, nego su se pokorili zahtjevima medija, nisu pokazali svoju neovisnost, otvorenost prema kritičkom analiziranju i komentiranju problema. S druge strane, mediji su činili korporativne organizacije, odnosno odigrali su ključnu ulogu u širenju ideja i informacija koje su plasirane publici. Upravo dolazimo do ključne riječi koju vežemo uz ratna zbivanja – propaganda.
Jowett i O’Donnell definiraju propagandu kao namjeran i sustavan pokušaj oblikovanja percepcije, manipuliranja spoznajama i izravno ponašanje kako bi se reagiralo onako kako je tvorac propagande zamislio. Zato, rat se ne odvija samo na bojnom polju, nego i u medijima, sve izvještaje prati propaganda, a mediji oslikavaju događaje poprilično polarno (crno-bijelo) te čitatelj zauzima jasan stav o ratnim zbivanjima.
Iz različitih članaka i knjiga koje opisuju medijsko izvještavanje o ratu, autori su iznijeli ključna obilježja prisutna u izvještavanju. Primjerice, nezabrinutost za žrtve sa suprotne strane u Zaljevskom ratu, nedostatak kritičkih komentara i suprotstavljenih mišljenja, stereotipno predstavljanje, odnosno demoniziranje Husseina. Unatoč činjenici da su američki piloti u Zaljevskom ratu ispaljivali rakete u napadu na zemlju koja nije pružala otpor pokazujući time svoju nadmoć u zraku, na moru i na kopnu u Iraku, američki mediji promicali su njihovu fizičku i tehnološku nadmoć, demonizirali su Saddama Husseina uspoređujući ga s Adolfom Hitlerom i Drugim svjetskim ratom, a Arape s nacistima. Pripisivane su mu različite seksualne perverzije, a na dostupnim fotografijama prikazan je kao transvestit. Mediji su te usporedbe činili kako bi prikrili činjenicu da je arapski svijet bio europska kolonija od čega se posljedice još osjećaju. Husseina se povezivalo s istrebljenjem Židova, a mediji su iskoristili tu situaciju i opisali Izrael kao zapadnu zemlju nastanjenu europskim Židovima. Tako je stvorena medijska slika o europsko-američkim Židovima koji žive u Izraelu, a na ostatku Bliskog istoka žive samo muslimanski Arapi.
U skladu s tim, mediji su intervjuirali samo one Izraelce koji su govorili engleski jezik s američkim naglaskom, te nisu izgledali kao tipični Arapi. S druge strane, mediji nisu otkrivali da je u Iraku razvijena velika i prosperitetna židovska zajednica, da se Židovi nalaze na visokim pozicijama i uživaju kulturni prestiž, da imaju bolji ekonomski i društveni status od onih Židova koji su živjeli u arapskim i muslimanskim državama u Izraelu. Mediji su tako tipično odigrali jednu igru u kojem su Husseina prikazali kao zločinca na iračkoj strani, Bush koji je davao naredbe za ispaljivanjem bombi, prikazan je kao heroj, a Sjedinjene Američke Države kao spasitelj. Mediji promiču interese međunarodne elite i ratne ciljeve, izvještavaju pristrano, ne donose vijesti iz islamskog svijeta, te posljedice razaranja koje vrše Amerikanci.
Sljedeći primjer nam je događaj 11. rujna 2001. – riječ je o terorističkom napadu na Svjetski trgovački centar (WTC) na Manhattanu u New Yorku. Mediji su i tada imali legitimitet i autoritet, a novinarstvo je poslužilo kao svojevrsni herojski muževni patriotizam. Naravno, sve medijske napise pomno su pratili vojnički sustavi ratovanja i sukobi. Mediji su koristili spoznajnu simboliku i herojski model hrabrosti muškaraca (idealizirane su karakteristike zapadnjačke muževnosti poput hrabrosti, grubosti i racionalnosti).
Fotografije u ratnom izvještavanju
Važan dio medijskog izvještavanja u ratu su fotografije i prikazi ratnih zbivanja. Postavlja se pitanje: pomažu li novinari javnosti da bolje shvati rat upotrebom slika? Činjenica je da su fotografije alat interpretacije događaja, a mediji su nas uvjerili da vidjeti znači i vjerovati. Fotografija služi kao dokaz da je događaj stvaran, a javnost ih prihvaća kao ogledalo događaja, a ne kao konstrukciju nekog fotografa ili institucije. Kada je riječ o ratu u Afganistanu, fotografije su se kontinuirano prikazivale, one su donosile priču o ratnim zbivanjima, podupirale su američke strateške ciljeve, a na emocije javnosti zasigurno su utjecale, javnost ih je brže i dulje pamtila. Fotografije su prikazivale srušene zgrade i razrušene gradove što pretpostavlja nestale i ubijene osobe, plasirane su fotografije o ugroženom životu izbjeglica. Upravo su fotografije bile ključne za shvaćanje i razumijevanje rata u Afganistanu. Mediji su donosili detalje o pogubljenju dvojice taksista uz prikaz fotografija prije i poslije smaknuća. Što nam govori takvo medijsko izvještavanje o ratu?
Kako smo već spomenuli, mediji su nas uvjerili da vidjeti znači i vjerovati, no ono što nam nisu rekli, a slobodno možemo zaključiti – zgražavanje nad fotografijama zasigurno je sveprisutno i javnost ipak ne odobrava takve fotografije, kao ni fotografije ni medijski senzacionalizam kojem mediji teže. Važno je biti osjetljiv prema drugima, osobito kada je riječ o ratnim zbivanjima, no mediji ne mogu opravdavati brutalne fotografije u cilju borbe protiv terorizma ili nečeg drugog, i to nas dovodi do ključnog pojma koji je upotrijebio bivši dopisnik BBC-a Martin Bell – pristrano novinarstvo. Riječ je o načinu izvještavanja u kojem novinari koji su sudionici sukoba o kojima izvještavaju, sudjeluju u javnim raspravama o tim sukobima. Oni djeluju na nekoga kako bi pridonijeli završetku sukoba, stvaraju okvire i zauzimaju strane u izvještavanju. Svoje mišljenje potkrepljuju odabirom izvora koji je istovjetan s njihovim mišljenjem.
Na kraju, zaključimo da mediji imaju neosporno vodeću ulogu u izvještavanju o ratu. Oni oblikuju javno mnijenje o najboljem mogućem rješenju nekog sukoba, pridonose vojnoj i tehnološkoj moći, no stvaraju strane i okvire, krivce i žrtve rata. Ključno je da novinari naprave korak dalje i od pristranih novinara postanu patriotski novinari, da budu svjesni postojanja pristranog novinarstva i njegovih posljedica, te da moralna načela prema kojima izvještavaju pristrano, zamijene nacionalističkim motivima i patriotskim novinarstvom.
Autorica:
Petra Marinčić, 20. siječnja 2014.
Ažurirala:
Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.
Fotografija:
https://bit.ly/3hvkAVK
Izvori:
The Intellectuals, the Media and the Gulf War, Patrick Wilcken, Critique of Anthropology 1995.
Seeing Through the Media: the Persian Gulf War, Susan Jeffords and Lauren Rabinowitz, New Jersey: Rutgers University Press, 1994.
Military Metaphors, Masculine Modes, and Critical Commentary: Deconstructing Journalists’ Inner Tales of September 11, Radhika Parameswaran, Journal of Communication Inquiry 2006; 30; 42
Death in Wartime: Photographs and the “Other war” in Afghanistan, The Harvard International Journal of Press/Politics 2005.