Američko izvještavanje i slikoviti prikazi smrti i smaknuća u ratnim stradanjima u Afganistanu teško se mogu nazvati objektivnim. Glavno pitanje na koje su američki izvjestitelji morali odgovoriti je „što napraviti sa slikama ubijenih i izmučenih Afganistanaca, Talibana, mogućih terorista i na koji način ih predstaviti u novinama?“. Dvojbe oko prikazivanja mrtvih američkih vojnika i mrtvih Afganistanaca, vojnih lica i civila, prikazivanje lica, objavljivanje informacija o statusu ubijenog, njegovoj rasi, reflektiraju novinarovo stajalište i pogled na novinarstvo kao profesiju.
Manjak standardizacije u prikazivanju slika smrti u ratnim vremenima rezultiralo je onim „drugim“ slikama, slikama koje prikazuju žrtvu u iščekivanju smrti. Postavlja se pitanje je li publici potrebno da vidi sve te slike smrti i kako fotografi, novinari i urednici pomažu publici da shvati ratno stanje? Časopis Time je „drugim ratom“ nazvao rasprostranjenost specifičnih slika ratnog nasilja između SAD-a i Afganistana. Slike su živopisno prikazivale mučenje i načine smaknuća ratnih žrtava kao vizualnu dokumentaciju rata. Vjerovanjem da sami novinari pomažu gledateljima (publici) da shvate rat, slika je postala opipljiv dokaz koji kreira mišljenje i stavove publike o ratu.
Utjecaj slika ratnih zbivanja
Sukladno tome pretpostavka je da su ti slikovni prikazi i fotografije ogledalo događaja koji novinar opisuje, a ne rezultat akcije nekog fotografa, urednika ili institucije. Objašnjena su četiri stajališta s kojih slike ratnih zbivanja imaju velik utjecaj na javno mnijenje, akciju i reakciju publike. Prvi su, dakako, novinari, koji prikazivanjem tih slika dokazuju vjerodostojnost izvještavanja. Oni su bili „na licu mjesta“ i njihovom tekstu i priči slika daje težinu i vrijednost. Slično tomu, izdavači i glavni urednici žele zaokupiti pažnju publike, čitatelja i gledatelja, prikazujući rat u galerijama slika uz popratni sadržaj kao što je glazba. Dužnosnici i političari služe se slikama kao alatom za oblikovanje javnog mijenja i mišljenja, te opravdavanju trenutne ratne politike. Publika se služi slikama za lakše podnošenje vijesti o ratu, te se tako lakše nose sa svijetom.
Ratno izvještavanje u Americi povuklo je za sobom niz raznih pitanja, sumnji i neodobravanja. Nesenzibilnost, neobjektivnost i manjak kritičkog razmišljanja dovelo je do nemoralnog prikazivanja ljudskih žrtava, kao da sama smrt nije dovoljno potresna. „Drugi rat“ odnosi se na rat medija sa samima sobom u izvještavanju o žrtvama i stradanjima u Afganistanu. Slike žrtava u Afganistanu preplavljivale su američke medije uz detaljne opise smrti i načina umiranja. Fotografije su prikazivale uglavnom Talibane koji mole za svoje živote imajući žalosne izraze lica, oblivene krvlju. Često sa svezanim rukama na leđima i klečeći žrtve su prikazivane na sredini dok su oko njih bile grupe muškaraca koji su bili nasmijani ili ljutih izraza lica.
Problem pristranog novinarstva
Pristrano novinarstvo koje želi pridobiti javnost na svoju stranu prikazivanjem užasnih imidža i rekonstrukcija uz popratni tekst koji do najsitnijih detalja opisuje gubitak života i smrt ne može se nikako drugačije nazvati nego nemoralno. Velike medijske kuće koje se bore za „klikove“ i čitatelje nisu vidjele svoje propuste spram ljudske rase. Zauzimanjem „dobre“ strane izvjestitelji stvaraju umjetno javno mnijenje koje počiva na lažnom osjećaju sigurnosti od terorizma. Mediji su jedini prozor i pogled u svijet, na rat, te su dužni objektivno obavijestiti o svim događanjima, ali bez kompromitiranja ljudskog dostojanstva. Mediji su upotrijebili najlakšu stvar za stvaranje javnog mišljenja, a to je fotografija kroz čiju prizmu je shvaćen i oblikovan rat u Afganistanu. Ono što je važno napomenuti – to je prešlo granice američkog kontinenta i utjecalo na svjetsku javnost zbog širine utjecaja američkih medija. Promicanjem jednog stajališta, cenzurom i neodobravanjem drugog i drugačijeg stvara se monopol nad javnim mnijenjem. Medijskom propagandom dobiva se medijski rat.
Pristranost u izvještavanju sve više raste, te dovodi do paradigmatske promjene u novinarskom poslu: od izdvojenosti do umiješanosti, od provjeravanja prema tvrdnjama, te od objektivnosti prema subjektivnosti. Pitanje je hoće li nove generacije novinara znati izabrati onu pravu „dobru stranu“, a to je objektivno, kritičko i istinito izvještavanje.
Autorica:
Ana Milas, 25. listopada 2013.
Ažurirala:
Tina Hrubi, 24. kolovoza 2020.
Fotografija:
https://www.pixabay.com/
Izvori:
https://www.journalism.co.uk/news-features/afghanistan-war-media-and-the-rebirth-of-embedding/s5/a540302/, posjećeno 24. kolovoza 2020.