Bez obzira kojem razdoblju filmske povijesti film pripadao, osnovna mu je uloga uvijek ista, a to je privući gledatelja, educirati ga, objasniti mu pojave, događaje i stilove u društvu. Time film ostvaruje utjecaj koji ostavlja traga na svakom, običnom gledatelju. Pritom, film se obraća ponajprije gledateljskom opažanju, na temelju činjenice da je film tvorevina, koju se može nadzirano pripremiti da ima određene učinke, jer gledatelj u filmskim prizorima ne može sudjelovati. Taj utjecaj film najviše ima kroz emocije koje gledatelj posjeduje.
Emocije se kod filmskog gledatelja, s psihološkog stajališta, nazivaju istinskim osjećajima. One se sastoje od procjene važnosti situacije i djelatne sklonosti. Emocionalniji je doživljaj svijest o posebnom značenju situacije u smislu njezine veze s predmetom zanimanja, stvarnošću i preprekom te djelatne sklonosti. Djelatnu sklonost čine sklonosti postupanja na određen način (naprimjer: strah je procjena o prijetnji fizičkog zla kojemu se ne može suprotstaviti, o potrebi za bijegom, za svojom zaštitom ili za mirovanjem). Nadalje, filmom izazvana emocija uvelike se sastoji od emocija svjedoka. To jest, glavne emocije pri gledanju filma odgovaraju emocijama u svakodnevnom životu u prigodama kada promatramo ljude s kojima smo na ovaj ili onaj način povezani, a uključeni su u neku emocionalnu situaciju, ali pod uvjetima u kojima ne možemo djelovati ili na neki drugi način sudjelovati u toj situaciji, osim kao promatrači. Zanima nas njihova sudbina, ali moramo čekati konačan ishod. Emocije koje nastaju iz te spoznaje reakcije su na zbivanja u nestvarnom svijetu. Bivajući svjedokom, gledatelj može zauzeti određena gledišta ili stavove prema zbivanjima. Gledatelj tada dijeli osjećanja protagonista. To se naziva empatijska emocija, a suosjećanje, sažaljenje i divljenje najuobičajeniji su primjeri.
Za empatiju kažemo da je emotivna reakcija na emotivno stanje druge osobe, u ovome slučaju protagonista na filmu. Ona ne mora biti nužno suosjećanje koje lik potakne svojim ponašanjem. Naprotiv, u mnogo slučajeva situacija je obrnuta. Ona empatija koja se izazove čistom refleksijom ponašanja promatranih likova naziva se afektivna rezonanca. Najjednostavniji primjer takve empatije smijeh je koji kod nas izazove lik koji nam je smiješan, recimo Charlie Chaplin u svojim filmovima. No, kad sagledamo cjelokupnost emotivnog stanja tog lika kojeg glumi Charlie Chaplin te predispozicije koje lik posjeduje, u njegovoj identifikaciji smijeh nam više nije na prvome mjestu, već je vidljivo da taj lik kojeg on tumači izaziva u nama i neke druge vrste emocija. Taj vid emocija nazivamo kognitivna empatija. No, kako bi gledatelj osjetio određene empatičke učinke moraju postojati određeni čimbenici (prema Zillmannu) koji će izazvati taj učinak:
– čimbenik nastrojenosti, dispozicije (eng. disposition) najvažniji je empatijski čimbenik, a to je spremnost, sklonost da se empatički reagira na prigodne poticaje na određen način kroz dulje vrijeme npr. ljudi su vrlo osjetljivi u stvarnom životu prema djeci, pa kad se u filmovima radnja događa oko djece, uvijek su emocije povišene bilo u veselom ili tužnom kontekstu.
– čimbenik podraženosti, poticaja (eng. excitatory) reakcija mora biti izazvana, a izazvana je nekim emotivno izazovnim značajkama promatranog lika i njegove situacije. Kada se glavni lik Jake nađe u pogibeljnoj situaciji u filmu „Avatar“, ta situacija kod gledatelja budi strepnju, strah i bojazan za njegov život, kao što se svaki gledatelj boji za svoj život.
– čimbenik iskustva, personalne prethistorije (eng. experiential component) promatrač procjenjuje dani izazov prema iskustvenim kriterijima koje je uspostavio u životu i ta procjena utječe na njegovu empatičku reakciju.
Što to znači? Gledatelj se na osnovu svoga iskustva emocionalno poistovjećuje s protagonistima filma, npr. uzet ćemo film „Lassie se vraća kući“. Većina ljudi je u životu ostala bez svoga kućnog ljubimca – kad se pas izgubi, u nama pobuđuje tugu na osnovu našeg iskustva.
Kako bi se ostvario neki empatički odnos između filma i gledatelja, gledatelj mora posjedovati određenu dispoziciju – urođena ili stečena spremnost, tendencija ili sklonost određenom tipu reagiranja u određenim situacijama (prema Zillmannu):
– dispozicija brižnosti (simpatije) – „navijanja za“ javlja se ako ponašanje praćenog lika odobravamo ili smatramo preporučljivim. Podrazumijeva spektar emocija: veselje kad junak uspije, tuga kad trpi gubitke, bojazan kad je ugrožen, napetost kad je neizvjestan ishod. Film „Hrabro srce“ Mela Gibsona, odnosno njegov lik kojeg tumači škotski junak William Wallace, kad izgubi voljenu izaziva plač, kad porazi Engleze – ponos, kad se ponovno zaljubi sretni smo, kad pogine ponovno u gledatelja izaziva ganuće.
– dispozicija odbojnosti (antipatija) – „navijanje protiv“ javlja se kad ponašanje praćenog lika ne odobravamo. Također podrazumijeva spektar emocija: neprijateljstvo, mržnju, osvetnička priželjkivanja, a veselje ili zadovoljstvo kad ne uspije. Film „Schindlerova lista“ i omraženi nacistički časnik Amon Goeth kojeg tumači Ralph Fiennes u gledatelja izaziva gađenje i cijeli spektar negativnih emocija sve do njegove pogibije, iz razloga što je zaslužan za ubojstvo velikog broja nevinih ljudi.
– dispozicija ravnodušnosti, uzrokuje kratki interes – tek u funkciji razumijevanja situacije – nikakva, ili minimalna i vrlo prolazna empatija – ne formira dispoziciju prema liku. Nažalost ili nasreću dispozicija koja izaziva najmanje emocija, nalazimo ih kod svih horor filmova kad nam je svejedno koliko će likova poginuti, gledatelj ne osjeća gotovo ništa, nije mu stalo, ne formira nikakav spektar emocija, već je jedino ravnodušan.
Sve vezano uz emocije pomaže nam shvatiti određenu filmsku poruku, pomoću njih svaki se gledatelj na veći ili manji način identificira s likovima ili određenim filmom (identifikacija može donijeti dobro gledatelju, ali i loše). Uživljenost u svijet filma i suspenzija stvarnog života (i sebe u njemu) ima za posljedicu potrebu za „pronalaženjem sebe“ u filmskom svijetu. „Samoprepoznavanje“ u prikazanu svijetu ostvaruje se identifikacijom, poistovjećenjem s nekim likom. Izabrani lik ili film postaje tako mi i mi „kroz njega“ živimo, postajemo otuđeni od sebe samih, prestaju važiti naše životne osobine, a postaju važne osobine filmskog lika. Takav proces naziva se filmska iluzija, ona preuzima vlast nad nama, gledatelj se identificira sa svojim “idolima” i “sudjeluje” u njihovoj slavi (kroz to opet “nitko” postaje “netko“). Identifikacija nam tako omogućuje da ostvarimo želje koje inače nikada ne bismo mogli ostvariti. Kroz identifikaciju s ličnostima nekog romana, pripovijetke, filma proživljavamo avanture, uspjehe i druge situacije koje priželjkujemo, ali koje su nam u realnosti nedostupne (osjećaj manje vrijednosti). Time percipiramo filmske prizore onako kako percipiramo životne prizore, no, stvarno filmski prizori su tek ograničene dvodimenzionalne svjetlosne refleksije, ograničena zvukovna izvora koje promatramo iz prostora kina ili bilo koje prostorije u kojoj gledamo projekciju. Percepcija filmskih prizora zavarana je percepcija – ona ulazi u kategoriju perceptivnih varki, iluzija, privida, gledatelj je naveden da filmske prizore zamijeni za stvarne, ne uočavajući kako nisu stvarni prizori, nego tek snimljeni materijal. Identifikacija je ključni element propagande na filmu (američki vestern filmovi su najbolji dokaz tomu, njemački ratni filmovi (radovi Leni Riefenstahl) u Drugom svjetskom ratu, socijalistički propagandni filmovi).
Zadatak je propagande neposredan utjecaj na čovjekovu svijest i ponašanje, jer ona je dobrim dijelom ograničena na tom planu, te imajući u vidu čovjekova psihička stanja, frustracije i napetosti, anksioznosti i kompenzacije, daje robama i idejama točno precizno značenje koje pogađa u središte tih tenzija, a time usmjerava željeno ponašanje pojedinca, grupe ili populacije. Direktno, i ipak, u zadnje vrijeme najveću ulogu kod negativne identifikacije i stvaranje iluzije imaju kratki promidžbeni filmovi kojima je cilj reklamiranje određenih proizvoda. Negativni slučajevi identifikacije i gledanje nasilnih filmova uistinu povećavaju učestalost agresivna ponašanja. Učinak kod gledanja nasilja najjači je kad gledatelju „privlačna“ osoba počini opravdano i realistično nasilje koje ostaje nekažnjeno i ne pokazuje se da izaziva bol ili štetu žrtvi. Svi ti oblici nasilja na filmu pokazali su se, naime, već od ubojstva supruge redatelja Romana Polanskog, pa sve do masakra u Columbineu da su utjecali na ubojice koje su bile nadahnute nekim filmovima koji su ih nagnali, između ostalog, da počine zločin.
Izlaganje seksualno nasilnim filmovima kod gledatelja rezultira većim prihvaćanjem pogrešnih vjerovanja o seksualnom činu i većom tolerancijom na nasilje. Način na koji je ponekad silovanje opisano u filmu utječe isto tako na agresivno ponašanje. Istraživanja u kojima je proučavan utjecaj nasilja u filmovima na agresivnost kod djece, pokazala su da su djeca koja su gledala filmove u kojima nasilni likovi nisu bili kažnjeni za nasilje, bila značajno agresivnija prema svojim igračkama i vršnjacima nego djeca koja nisu gledala takve filmove. Primjerice, finski znanstvenik Bjorkqvist (1985.) u Finskoj je ispitivao ponašanje djece uzrasta od pet i šest godina nakon gledanja filma s nasilnim ili nenasilnim sadržajem. Neovisni ocjenjivači, koji nisu znali koji tip filma su djeca gledala, promatrali su zajedničku igru djece nakon gledanja filma. U usporedbi s djecom koja su gledala film bez nasilja, djeca koja su gledala film s prikazima nasilja bila su ocijenjena većom razinom fizičke agresije u zajedničkoj igri. Do sličnih rezultata došao je i znanstvenik Josephson (1987.) koji je na uzorku od 396 dječaka, uzrasta od sedam do devet godina, pratio njihovo ponašanje u igranju hokeja odmah nakon gledanja nasilna ili nenasilna filma. Promatrači koji nisu znali koji film su djeca gledala bilježili su broj fizičkih napada na druge igrače tijekom igre. Dodatni element u studiji bio je da u igri s jednom grupom djece, suci sa sobom nose uređaj koji ispušta specifičan zvuk koji se pojavljivao tijekom filma, što je djecu trebalo podsjećati na film koji su ranije gledali. Studijom je utvrđeno kako su u grupi djece koja su gledala film sa scenama nasilja zabilježeni statistički značajno veći rezultati agresije, nego što je to slučaj u grupi djece koja su gledala film bez nasilnih scena, ali i da je kombinacija gledanja nasilnog filma i s filmom povezanog zvuka stimulirala mnogo više agresivnog ponašanja nego bilo koja druga kombinacija filma i posebnog zvuka. No, nije sve ni tako crno u vezi filma, emocionalni pristup i identifikacija s filmovima može polučiti i pozitivne učinke, pa tako gledanje filmova omogućuje psihičku sigurnost i otvorenost jer ih čovjek gleda s određene distance, a istovremeno je empatično uživljen u procese koje likovi prolaze. Kroz suosjećanje, te analizu vlastitih misli i osjećaja za određenu temu, pomaže pri formiranju ispravnih stavova.
Američki psiholog Gary Solomon održavao je radionice u zatvorima te primijetio da zatvorenici vole filmove. Ustanovio je kako su, tijekom gledanja filmova, mnogi osvješćivali principe i greške vlastita ponašanja. U svojoj knjizi „The Motion Picture Prescription“ objašnjava kako filmska terapija ima pozitivan učinak na mentalno zdravlje te rješava stanja akutne psihičke neravnoteže, kao što su depresije, obuzetosti lošim mislima i osjećajima. Birgit Wolz, kalifornijska psihijatrica u svojim se terapijama koristila filmovima, te je na kraju zaključila: “Kada se ljudi dobro isplaču, otvori se cijeli novi nivo njihove svijesti jer se psiha oslobodila određenog tereta i tada je to plodno tlo za afirmiranje novih vrijednosti, u čemu filmovi uvelike pomažu“. Svi ovi primjeri govore o tomu kako se empatijske emocije koje gledatelj posjeduje temelje na procjeni događaja iz perspektive protagonista filma i na razumijevanju njihovih osjećaja. Suosjećanje prati želju da se identificiraju, koja može izazvati sklonost potpunog poistovjećenja s likovima i događajima u filmu, koje u konačnici može dovesti do raznih, kako pozitivnih, tako negativnih učinaka i zbog toga je vrlo važno kako se postaviti, naročito u odgoju mlađe populacije, kako bi se loše strane utjecaja filma smanjile, a dobre istaknule, pa čak i primijenile u odgoju, naročito mladih.
Autor:
Mehmed Hatipović, 8. kolovoza 2013.
Ažurirala:
Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.
Fotografija:
Shutterstock