Jedan od najznačajnijih predstavnika poststrukturalističke kritike i teorije u Francuskoj je ujedno i utemeljitelj semiologije – Roland Barthes. Njegova djela i danas imaju dovoljno snažan utjecaj na brojne kritičke rasprave. Iza sebe je ostavio širok opus djela, od kojih je jedno od najutjecajnijih i najraširenijih upravo knjiga Mitologije. To je ujedno i jedno od njegovih najpopularnijih djela zato što je u njemu jasno vidljiv spoj Barthesovog intelektualnog humora, satire i razotkrivateljske tehnike popularnih mitova i fenomena iz svakodnevnog života. Mitologije su također kvalitetan pokazatelj širine Barthesovog zanimanja za znakove i značenje svega što ga okružuje; nije riječ samo o slikama i knjigama, već i o sloganima, hrani, hrvanju, poeziji, izložbi, krstarenju, igračkama te svemu ostalome što ispunjava našu svakodnevicu.
Za početak, Mitologije daju jedan sasvim drukčiji i možda do sad neviđeni pogled na stvari, pojave i značenja. Dobivamo priliku gledati na svijet oko sebe istim očima, ali iz potpuno druge perspektive, iako se radi o temama usko vezanima za francusko građanstvo 1950-ih godina. Riječ je o skupu članaka, prvotno napisanih za novine, sa satiričkim elementima spojenima u cjelinu koja čini ovo akademsko djelo. Sadržaj članaka je svojevrsna kritika, odnosno napad na popularnu, masovnu kulturu i građanstvo koje je njezin dio.
Imajući na umu Barthesovu želju za prodiranjem i pogledom „iza znaka“, jasan je njegov imperativ za prestankom shvaćanja stvari ”zdravo za gotovo”. Naša pažnja bi trebala biti usmjerena na značenje svijeta – skupa znakova, koji nas okružuju te samu funkciju svakog pojedinog znaka. Mitologije se mogu shvatiti i kao tugaljiv prikaz francuske stvarnosti. Na prvi pogled, riječ je o visoko intelektualnom i kulturnom središtu, no Barthes razbija i taj mit navodeći niz primjera masovnosti poopćavanja stvari i pojava koje potpuno odudaraju od prave svrhe znaka.
U tekstu pod nazivom Svijet hrvanja su vidljivi spomenuti elementi: „Vrlina je hrvanja što je predstava koja se zasniva na pretjerivanju. Tu vlada zanos kakav je valjda bio svojstven antičkim kazalištima.“, zatim „Ima ljudi koji misle da je hrvanje nedostojan sport. Hrvanje catchera nije sport, ono je predstava, pa nije ništa nedostojnije prisustvovati hrvačkom prikazivanju Boli negoli Arnolpheovim ili Andromahinim patnjama.“ i naposljetku, prikazan je jedan od zaključaka Svijeta hrvanja: „Nije istina da je hrvanje sadistična predstava: ono je samo razgovijetna predstava.“ (…) „Bit hrvanja je ideja plaćanja, pa kad gomila izvikuje ‘Neka pati’, to znači nadasve ‘Neka plati’.“
Kroz niz primjera koje Barthes kontinuirano navodi lako se iščitava i rasprostranjenost mita u društvu i činjenica da je naša stvarnost zapravo i gotovo potpuno iskrivljena. No, da bi sama bit djela postala još razumljivija, sve što je potrebno jest imitirati Barthesa i početi se igrati sa znakovima. Jer kroz igru je sve lakše. A igračke su ionako samo „mikrokozam za odrasle; sve su one umanjene reprodukcije ljudskih predmeta, kao da je u očima javnosti dijete na kraju krajeva tek manji čovjek, homunkul kojemu treba pružiti predmete primjerene njegovu stasu.“
Unatoč tadašnjoj situaciji i vremenskom razdoblju u kojem su „Mitologije“ nastale, njezine poruke su i danas primjenjive i aktualne. Svi smo mi dio društva koje u nešto vjeruje, na ovaj ili onaj način. Hoćemo li biti zahvaćeni u mrežu popularne pojave zvane mit? Sve ovisi o našoj spremnosti na promjenu. Smatramo li potrebnim barem pokušati dokučiti znakove koji nas okružuju?
Autorica:
Leali Osmančević, 24. svibnja 2013.
Ažurirala:
Antonela Matijević, 3. travnja 2020.
Fotografija:
images.slideplayer.com
Izvori:
Barthes, R. (2009) Mitologije, Naklada Pelago: Zagreb