Kada u stvarnome životu napravimo nešto loše, očekujemo neke posljedice koje po nas nisu pozitivne. Ovisno o težini prijestupa, uvijek znamo da nas očekuje neka pedagoška mjera ili kazna. No, kada učinimo nešto loše u videoigri – odrubimo glavu nekome, zakoljemo ga, bacimo ga u provaliju, ubijemo ga rafalom ili precizno snajperski pogodimo u oko, vrat ili srce – dobijemo nagradu: dodatne bodove koji nas ojačaju, savršenije oružje kako bismo napravili pokolj, novac ili hranu da nastavimo svoj ubilački pohod. Nije li to doista apsurdno? Jest, govori nam naš zdravi razum kojega kao da ima sve manje među tvorcima nasilnih videoigara kojih ima sve više.
I dok se industrija videoigara razvija najbrže na svijetu, ovisnost o videoigrama problem je s kojim se suočavaju i sve teže nose brojni roditelji. Djeca su kronično izložena nasilnim sadržajima jer nam istraživanja govore da od 47 popularnih videoigara njih 40 svoju „igru“ temelji na nasilju. Uz kroničnu izloženost i učestalo igranje takvih videoigara ima štetne učinke na mozak i pamćenje, ali i na ponašanje. Tako je jedan obožavatelj nasilnih videoigara jednostavno protumačio: „To je kao i sve ostalo. Neki likovi gipsaju zid, neki rade cipele, ja ubijam ljude. Bitno je da naučiš zanat i vježbaš dok ne postaneš dobar u tome.“
Nije čudo da su videoigre zadnja granica u raspravi o nasilju u medijima, kojemu smo posvetili naše prošle kolumne. U Sjedinjenim Američkim Državama, kako su napisali Lana Ciboci i Igor Kanižaj u knjizi „Djeca medija“, građani troše više od 27 milijardi američkih dolara na video i kompjutorske igre, a u 2010. je diljem svijeta proizvedeno 500 milijuna videoigara. Ogromna većina su nasilne. Zato moramo zajedno s Davidom Grodsmannom svi zajedno poručiti: Prestanite nam djecu učiti ubijati!
Osobit je problem nasilnih videoigara činjenica da su igrači – većinom djeca – interaktivno uključena u nasilje, upozorava Vesna Bilić s Učiteljskoga fakulteta. Pri tome osobitu pozornost treba svratiti na činjenicu da se djeca u nasilnoj videoigri identificiraju s glavnim likom pa tako baš oni nekoga prate, progone, pucaju i – dakako – ubijaju. Bore se za život, rekli bismo, pa se postavlja pitanje: što ako takvo ponašanje počnu oponašati i u stvarnome životu? Ne zaboravimo činjenicu da se u videoigrama – uči ponavljanjem, baš kao i za školu! Nagrađivanje za nasilje i ubojstvo već smo spomenuli, a često je popraćeno i pohvalom: Sjajan pogodak! Nemojmo zaboraviti da su djeca u videoigrama izložena i cjelovitom slijedu agresivnih postupaka, te da moraju brzo odlučivati i djelovati: ako „zakasne“ i ne ubiju protivnika, on će njima doći glave. Zbog kontinuiteta nasilja djecu se i potiče na nasilne akcije, utječe na agresivne stavove i slabljenje osjećaja za druge. Na djeci na koju jače utječe takvo nasilje, primijetit ćete i slabije rezultate u školi.
Na kraju treba reći: djeca i mladi danas su sve ovisniji o videoigricama. Vjerujem da ste toga svjesni svi vi – bilo da ste nastavnici, profesori, bilo da ste roditelji. Premda se često ističe kako su roditelji nemoćni, uvjeren sam da je riječ samo o osjećaju kojega treba prevladati. Stoga sve potičem da usvoje različite strategije koje preporučuju Ciboci i Kanižaj kako bi regulirali igranje videoigara kod svoje djece, ili ih – ako ste nastavnici u školama – preporučite roditeljima: igrajte se zajedno videoigre sa svojom djecom, kritički raspravljajte o igrama i zajednički odlučite što ćete prihvatiti, a što odbaciti, te uvedite pravila za ponašanje prilikom igranja. I ne zaboravite: vi ste ti koji djetetu kupujete igru. Odlučujte razborito što će vam ući pod krov. I u dušu vašega djeteta.
Autor:
prof. dr. sc. Danijel Labaš, 28. prosinca 2012.
Ažurirala:
Ivana Folo, 26. veljače 2021.
Fotografija:
www.taringa.net
Izvor:
Školske novine, 27. studenoga 2012