Najčitanija hrvatska književnica i prva profesionalna novinarka
U životu autorice Gričke vještice, Gordane, Kćeri Lotrščaka i drugih djela Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske novinarke i književnice, mnogo je toga dvojbeno i nepoznato.
Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. na plemićkom imanju Negovec u blizini Vrbovca. Njezini roditelji Ivan i Josipa rođena Domin, živjeli su u to vrijeme na imanju grofa Erdödyja na kojem je Zagorkin otac bio upravitelj. Četveročlana je obitelj bila dobrostojeća i imala dobre veze s mađarskim plemstvom. Vlasnik imanja, grof Ivan Erdödy i njegova supruga, su tako bili krsni kumovi maloj Mariji koja je na krštenju dobila ime Marianna.
Nakon Marijina rođenja obitelj se preselila na obiteljsko imanje Golubovec u okolici Krapine, gdje je Marijin otac postao upravitelj vlastelinstva baruna Geze Raucha koji je bio kum hrvatsko-ugarskog bana Khuena Hédervárya. Prvu privatnu poduku Marija je imala na mađarskom jeziku zajedno s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu, dok je višu djevojačku školu završila kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Iako je bila natprosječno darovita, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje, premda je Rauch predložio da je o svom trošku školuje u Švicarskoj. No, roditelji su odlučili drukčije i udali je za mađarskog željezničarskog činovnika, Mariji potpuno nepoznatog čovjeka. Nakon sklapanja braka, Marija je sa svojim novopečenim suprugom otišla živjeti u Mađarsku. Dogovoreni brak tragično je okončan jer je Marija doživjela živčani slom i nakon tri godine pobjegla od muža prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a zatim u Zagreb. Upravo ovdje započinje zaplet i vrhunac njezina života.
U Zagrebu Marija, pod pseudonimom „Zagorka“ (zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka), započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neuobičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom Egy Percz (mađ. jedan časak) objavila je 1876. u listu Obzor.
Život joj tada počinje turbulentnim i trnovitim putem. Mukotrpno napreduje od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke koja izvješćuje o svim važnijim zbivanjima u regiji. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije Obzora kao referentica za mađarsko – hrvatsku politiku. Dobiva i vlastitu sobu, ali samo zato da je netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio jer je tada bilo gotovo nezamislivo da u novinama piše žena. Iako je mogla pisati o čemu god je htjela, nije se smjela potpisati svojim imenom. Takvo omalovažavanje ljutilo je Zagorku koja se čitav život borila protiv takvih predrasuda.
Za vrijeme rada u Obzoru izvještavala je o političkim zbivanjima, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvještavala iz Hrvatskog sabora. Suprotstavljala se mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske te čak jedno vrijeme imala priliku i sama uređivati novine pri čemu je pokazala zadivljujuću inteligenciju i energiju. Od 1903. počinje predvoditi prve ženske prosvjede u Zagrebu, istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene. Pisala je i polemičke tekstove u kojima se zalagala za ravnopravnost žena i ženskih prava – pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu. Osim njezina zalaganja za nacionalnu neovisnost, borila se i za socijalnu jednakost, a njezin feministički angažman postao sve važniji. Njezini romani, na kraju krajeva, trebali su „probuditi borbenost u ženskoj duši“.
Od onog trenutka kad je čula nepovoljnu reakciju predstavnika tiskare Obzora, citiram: „Novinarsko je zvanje isključivo muško, a Vi baš ni po čemu nemate sposobnosti za to. Tko hoće pisati u Obzoru mora biti netko!“, Zagorka se cijeloga života žestoko borila dokazati kako ona uistinu jest netko. Upravo je ona pokrenula prve listove namijenjene isključivo ženama u Hrvatskoj – Ženski list (1925.-1938.) i Hrvaticu, aktivno ih uređujući. Unatoč tome, stalno je bila izložena poniženjima iako je kod čitateljstva bila veoma popularna.
Pri pisanju je pokazivala iznimnu vještinu fabuliranja zbog koje se smatra prvom hrvatskom autoricom literature za mnoštvo. Ispreplićući intrigantne, uglavnom ljubavne zaplete, i nacionalne teme ostvarila je niz feljtonskih romana koji su objavljivani uglavnom kao podlistak Obzora.
Čitatelji su željno iščekivali svaki nastavak Gričke vještice, Plamenih inkvizitora, Gordane, Jadranke, Kćeri Lotrščaka, Kneginje iz Petrinjske ulice i drugih opsežnih romana u kojima je Zagorka stvorila veliku galeriju romanesknih likova. No, kritika je nije cijenila. Njezin feministički angažman izazivao je podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji su je proglasili „luđakinjom” i „muškobanjastom babom” pa se tek danas njezinome djelu daje primjerena pozornost. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama zapisao: „Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas!“
Marija Jurić Zagorka preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine te je pokopana na zagrebačkome Mirogoju odmah desno do crkve Krista Kralja.
Autorica:
Lea Vukić, 30. studenog 2013.
Ažurirala:
Ivana Folo, 1. ožujka 2021.
Fotografija:
dnevnik.hr
Izvor:
zagorka.net