Kada poznati fotoreporter L. B. Jeff Jeffries (James Stewart) snimajući automobilističke utrke slomi nogu i biva osuđen na mirovanje, ni sam neće slutiti da će ta privremena pasivnost u njegov život unijeti sasvim neočekivani obrat.
Oporavljajući se u svom domu, dane krati promatrajući dnevni ritam stanara susjedne zgrade. Rutinu će prekinuti ubojstvo, a glavni će glumac postati svjedokom ubojstva. Ovu studiju voajerizma redatelj Alfred Hitchcock snimio je 1952. godine, pa je sam pogled u budućnost dovoljan da se shvati kako je taj debeljuškasti Britanac bio ispred svoga vremena.
Sigurno nije ni slutio da će voajerizam u 21. stoljeću postati društveno prihvatljiva norma, a da će s televizijskih ekrana iskakati raznorazni “bratovi”, kojima će jedini cilj biti slinjenje na nečiju intimu. Veliki majstor režije i montaže u ovom je filmu pokazao sav svoj talent, pa je ovaj film, koji šeta između kriminalističkog žanra i trilera, učinio i danas pola stoljeća kasnije vrlo napetim i gledljivim.
U ovome filmu nalazimo sve Hitchcockove zaštitne znakove – crni humor, ironija i cinizam, napetost i šok, izmjena komičnih i tragičnih elemenata, te neočekivani obrati na kraju. Naravno, sve je upotpunjeno glazbom koja u ključnim trenutcima drži napetost filma, miješanje različitih tonova boja koji će poslije usavršiti u filmu „Vrtoglavica“ i naravno igre sa sjenama. Hitchcock je snimajući filmove shvatio kako film nije samo ispričana priča nego slojevito djelo koje se sastoji od dosta važnih elemenata, pa kad gledate njegove filmove na odlično strukturiranu priču uvijek se nadovezuju neki simboli koji uobličuju film. Da je tomu tako govori činjenica da za većinu njegovih filmova vrijedi pravilo kako su barem jedan detalj, kadar ili scena ostali prepoznatljivi do današnjih dana i kada prosječnog gledatelja upitate za Hitchcockov film sigurno će znati za barem jedan od njih.
U filmu „Prozor u dvorište“, recimo, takvi bi elementi bili promatranje navika stanara zgrade preko puta, svako pojavljivanje fotoreporterove djevojke Lise (Grace Kelly) i na kraju završni obračun sa zločincem bljeskom fotoaparata. Svi ti detalji priče prožeti su nekim simbolima, bilo glazbenim, scenskim ili u vidu boja, tonova, sjena. Zločin sam po sebi Hitchcocku nikada nije jedino zanimljiv, on u zločinu uvijek vidi neku devijantnost ljudske psihe, što zločin čini još odvratnijim, a pitanja se poslije gledanja filma samo po sebi nameću. Postoji li takvih osoba u našoj blizini? Glavni glumac predstavlja i samog redatelja, jer on je taj koji promatra ljude, ljudske navike i prenosi ih na filmsko platno. No, taj voajerizam u sebi sadrži moralnu dvojbu i pitanje ispravnosti uplitanja u nečiji život. Tu je temu najbolje obradio Francis Ford Coppola u filmu iz 1974. „Prisluškivanje“ u kojem Gene Hackman, iako profesionalno prisluškuje, na kraju postaje i sam žrtva opsjednutosti da ga netko promatra.
Hitchcock je svoju moralnu dvojbu ipak na kraju opravdao time da je glavni junak imao razloga za svoj voajerizam, a to je da je riješio zločin. Ipak ostaje pitanje uzroka toga uplitanja u tuđe živote, to je onaj zastrašujući dio, a to je dosada i dokonost glavnog lika i bez obzira na slomljenu nogu, opravdanja nema. Ipak, bez obzira na ovu dilemu, Hitchcocku se ne može poreći velika genijalnost, razumijevanje filma i gledatelja. Danas bi on zasigurno bio redatelj velikih holivudskih spektakala, u rangu sa Spielbergom, koji režiranje kombinira s velikom dozom autorskog izričaja. „Prozor u dvorište“ pak je film koji u današnjem svijetu ne bi pretjerano šokirao, pa bi nažalost imao uzak krug gledatelja, nešto slično svome remakeu s Cristopherom Reevom u glavnoj ulozi. Zato je gledajući kontekst vremenu u kojemu je nastao, bio i više nego potreban, da bi ljudi vidjeli što ih čeka ako previše zabadaju nos u tuđu intimu. Iako je u filmu to bilo opravdano ipak ostaje gorak okus. Sve nam je to pokazao dobri stari Hitch. Zato, Hitch, hvala.
Autor:
Mehmed Hatipović, 24. listopada 2013.
Ažurirala:
Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.
Fotografija:
https://medium.com