Znate li što su Monsuno, Ben 10, Lego Ninjago, Beylade Metal Fusion, Scooby-Doo? Ako svakoga jutra gledate hrvatske televizijske programe velika je šansa da ćete vidjeti i ove crtane filmove. Svaki od njih sadrži barem jednu scenu nasilja svakoga dana, što možete i sami izbrojati. Nisam vodio računa o tome dok i sam nisam postao roditelj, a još više kada sam se kao znanstvenik počeo baviti istraživanjem nasilja u medijima. Ponekad sam šokiran kada vidim da djeca više nasilja vide u dječjem programu, nego odrasli u informativnom programu. Da bi nasilan program imao utjecaj na one koji gledaju nije dovoljno samo da budemo izloženi već je potrebno zadovoljiti neke druge preduvjete poput primjerice trajne izloženosti, kroz određeno vrijeme i bez posredovanja odraslih, a izrazito je važno i okružje u kojem dijete raste.
Djeca će se s nasiljem prvi put susresti upravo u crtićima. Ako je dijete pritom mlađe od 7 godina teško će moći razlikovati stvarnost od mašte. To ćete najbolje vidjeti po reakciji djeteta kada vidi neku nasilnu scenu na ekranu, jer će neverbalno pokazati začuđenost (oči širom otvorene, otvorena usta, zapanjenost, usredotočenost na ekran). Kao da očekuje reakciju roditelja i pojašnjenje sadržaja kojem je izloženo. Koliko često kao roditelji, nastavnici i odgojitelji posredujemo, pojašnjavamo i svojim primjerom pokazujemo djeci kako bi trebao izgledati pravilan odnos prema medijima?
Sve je više istraživanja koja se bave istraživanjem nasilja u crtićima. Dimitri Christakis u znanstvenom je časopisu Pediatrics 2004. godine objavio rezultate istraživanja prema kojima djeca koja u dobi od dvije do pet godina gledaju agresivne crtiće i borilačke sportove imaju više izgleda da će kasnije u životu postati agresivni i neposlušni. On nasilne crtiće prepoznaje kao glavne krivce za agresivno ponašanje. Barbara Wilson analizirala je scene fizičkog nasilja u 3000 programa na 23 televizijska kanala. Došla je do zaključka da je gotovo 70 posto dječjeg programa sadržavalo nasilje. Neka druga istraživanja pokazala su da se agresivno ponašanje prema vršnjacima povećava nakon što dijete pogleda nasilne crtiće koji nasilje ne prikazuju kroz humor.
Gledajući nasilan sadržaj u medijima djeca ne mogu naučiti da je nasilje nešto loše, jer se nasilje u crtićima uglavnom ne kažnjava, već nerijetko promovira. Nasilje u crtićima sigurno ne obogaćuje, ne oplemenjuje, ne uzdiže, već upravo suprotno. Dolazimo dakle do temeljnog pitanja zašto je uopće potrebno nasilje u crtićima. Nasilja je u crtićima bilo i prije 30 godina, ali je tip nasilja bio sasvim drugačiji. Crtića je tada bilo manje, roditelji su točno znali kada se emitiraju, nije bilo specijaliziranih kanala s crtanim filmovima, no industrija crtića i tada je živjela od prodaje igračaka i proizvoda iz crtića.
Ako sumnjate da nasilan sadržaj u crtićima ima utjecaj u životu vašeg djeteta tri su načina da toga postanete svjesni vi i vaše dijete. Gledajte sadržaj zajedno s djetetom, objasnite djetetu ono što gleda i upozorite na posljedice (npr. „U stvarnom životu ne možeš skočiti s litice i ponovno se popeti bez ozljede“, ili „Ako nekoga lupiš šakom u glavu, ne samo da ćeš ga ozlijediti, već će ti on uzvratiti“).
Kada bolje razmislimo vidimo da nema nikakve potrebe da naša djeca budu izložena nasilnom sadržaju, samo zato jer je taj sadržaj lakše dostupan nego afirmativan. To je ujedno i najveći apsurd našeg društva. No, velik je put od spoznaje da nam nisu potrebni nasilni crtići i djelovanja u javnosti kako bi se koncesionare natjeralo da ih ne emitiraju. Traži se društveni angažman kako bi se naša djeca na vrijeme zaštitila od posve nepotrebnog i možebitno štetnog medijskog sadržaja.
Autor:
izv. prof. dr. sc. Igor Kanižaj, 29. prosinca 2012.
Ažurirala:
Ivana Folo, 26. veljače 2021.
Fotografija:
Flickr.com
Izvor:
Školske novine, 30. listopada 2012.