Više od 90 zemalja u svijetu ima neki oblik medijske pismenosti integriran u školske kurikule.
Hrvatska se trenutno nalazi među državama koje još nisu uvele medijsku pismenost kao zaseban, obvezni predmet, ali su poduzeti koraci prema njezinoj integraciji u obrazovni sustav. Medijska pismenost se u hrvatskim školama poučava neizravno, najčešće kroz nastavu Hrvatskog jezika, Građanskog odgoja i Etike, kao i Informatike, ali i kroz međupredmetne teme kao što su Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije kroz koje se obrađuju teme odgovornog ponašanja na internetu, prepoznavanja dezinformacija i sigurnosti u digitalnom okruženju. Iako postoje inicijative i projekti koji promiču važnost medijske pismenosti, Hrvatska još uvijek nema jasno strukturiran ni standardiziran kurikul koji bi je sustavno i ravnomjerno uključivao u sve škole.
Sadržaj kurikula prilagođen je različitim uzrastima, od osnovne do srednje škole i uključuje razumijevanje medija i njihove funkcije, prepoznavanje dezinformacija i manipulacije, analizu reklama i sadržaja na društvenim mrežama, etiku i odgovornost u digitalnom prostoru, sigurnost i privatnost na internetu te utjecaj medija na identitet, tijelo, emocije i ponašanje djece i mladih.
Usporedimo li to s nekim drugim državama u regiji i svijetu, razlike su očite. Slovenija je već integrirala medijsku pismenost u obavezne sadržaje osnovnoškolskog obrazovanja kroz jezik i građanski odgoj. Italija je 2020. godine uvela koncept digitalnog građanstva kao obavezni dio nastave, dok je Estonija poznata kao jedna od digitalno najnaprednijih zemalja u kojoj je medijska pismenost obvezna već u osnovnoj školi i dio je šireg digitalnog kurikula. U skandinavskim zemljama, poput Finske, Norveške i Švedske, medijska pismenost se sustavno podučava od najranije školske dobi, kroz različite predmete i kroz cijeli obrazovni ciklus.
U Njemačkoj je većina saveznih država već uvela obaveznu medijsku pismenost kroz predmete poput informatike, jezika i etike. Francuska već gotovo dvadeset godina provodi nacionalni program edukacije o medijima i informacijama, a Nizozemska i Belgija također imaju razvijene module unutar školskih kurikulua koji obrađuju digitalnu i medijsku pismenost.
U zemljama izvan Europe također se provode programi medijske pismenosti. Kanada u većini svojih provincija ima obvezne sadržaje koji uključuju medijsku i digitalnu pismenost, često povezane s predmetima poput jezika i društvenih znanosti. Australija i Novi Zeland imaju nacionalne strategije koje medijsku pismenost postavljaju kao obveznu od osnovne škole, dok Japan kroz informatiku i građanski odgoj podučava učenike o odgovornom korištenju informacija i medijskih kanala.
Brojne države još traže put prema uvođenju sustavne medijske edukacije. U Sjedinjenim Američkim Državama ne postoji jedinstveni nacionalni kurikul, pa se medijska pismenost obrađuje neredovito, najčešće kao izborni predmet, ovisno o saveznoj državi. Velika Britanija ima elemente medijske pismenosti u sklopu informatičkih i jezičnih predmeta, no nema je kao zaseban sadržaj. U Brazilu i Argentini uvedene su nacionalne strategije za razvoj digitalne pismenosti, no provođenje u školama je još uvijek neravnomjerno. Indija i Turska razvijaju pilot-programe i pripremaju reforme koje bi mogle dovesti do šire implementacije u budućnosti.
Global Media and Information Literacy Assessment Framework, Report on Digital Literacy and Media Education (2021.-2024.), European Audiovisual Observatory (2022): Media Literacy in Europe, https://mzom.gov.hr/istaknute-teme/odgoj-i-obrazovanje/nacionalni-kurikulum/medjupredmetne-teme/kurikulum-medjupredmetne-teme-uporaba-informacijske-i-komunikacijske-tehnologije-za-osnovne-i-srednje-skole/3854