Živimo u bučnom svijetu koji je pretrpan informacijama i porukama svake vrste. Naučili smo slušati bučni jezik svoga društva koji često zna biti lažan, a zaboravili smo tihi jezik tijela – jezik koji govori pravu istinu. Ljudi se više ne oslanjaju toliko na svoju pamet, svoj vid, ponekad i svoju intuiciju; nego više gledaju na društvena pravila, autoritete ili na ono što im se nudi, u bilo kojem obliku, kao istinito i stvarno. Naravno, pravila su dobra. Dobri su i autoriteti. Bez njih bi došlo do, kako se uobičava reći, „raspada sustava“ i gubitka povjerenja te točke na kojoj društvo kao takvo niti ne bi moglo funkcionirati. No, to ne znači da će autoriteti uvijek izricati pravu istinu. Mnogi su na visokom položaju i trebali bi se brinuti za potrebe društva u kojemu žive. Međutim, brinu se za vlastite potrebe, a drugima – manipuliraju.
Riječ manipulacija dolazi od lat. riječi manus (ruka) i polare (podešavati, ugladiti, prevlačiti rukom, pripravljati). „U prvotnoj upotrebi riječ manipulacija odnosila se na obradu nekog predmeta pomoću vještog korištenja ruku. Onaj tko je bio posebno vješt i spretan u toj tehničkoj obradi materijala nazivao se manipulant ili rukovalac (…). Kasnije se riječ razvijala tako da se njome počelo označavati svako pronicljivo, vješto i spretno rukovanje ili upravljanje stvarima ili ljudima kako bi se ostvario neki zajednički cilj.“[1]
Danas je riječ manipulacija opterećena negativnim značenjem i njome se obično označuju odnosi među ljudima, pri čemu jedni vrše utjecaj na druge kako bi ostvarili neki osobni ili grupni interes. To su posebni oblici kontrole ponašanja pojedinaca i grupa, a da oni toga nisu niti svjesni. U javnoj, obično političkoj komunikaciji, ona je prvenstveno motivirana interesom. Govornik se koristi vlastitim govorničkim umijećem kako bi uvjerio sugovornika ili publiku u istinitost svojih tvrdnji i opravdanost svojih radnji. Pri tome se najčešće služi vlastitim prednostima, primjerice autoritetom i znanjem, slušateljevim slabostima i obilježjima komunikacijske situacije (npr. situacijske nesigurnosti i ugroženosti, situacija povišenih raspoloženja…).
Manipulatori se mogu pronaći u bilo kojoj društvenoj sredini: u obitelji, društvenom okruženju, na poslu, no posebno je opasno kada se nađu pri samom vrhu hijerarhije ili u drugom obliku javnog života što je, nažalost, čest slučaj (npr. predsjednici, političari, šefovi, znanstvenici, duhovni vođe, policajci, novinari…). Prema dosadašnjim istraživanjima pravih manipulatora ima malo, ali svi su oni uglavnom na visokim društvenim položajima. U javnosti mogu izmanipulirati velike mase ljudi, prouzročiti razne sukobe i izazvati mnoge nevolje. Nažalost, veliki broj manipulatora skriva se iza časnih i visokih društvenih položaja te ih se teško prepoznaje. Također, valja imati na umu i to da su manipulatori lašci. Njih se obično ne prepoznaje preko govora, već tihim govorom tijela. Laž se može opaziti po postojanju nekih od negativnih signala kao što su: fiksirajući ili „lutajući“ pogled, češće treptanje, samoutješne geste, stisnute šake (koje se ili previše kreću ili strogo miruju), ukočeni mišići lica i općenita napetost u tijelu, negativan rad stopala te boja glasa.
No, za razliku od ostalih aspekata govora tijela, laganje se teško prepoznaje. Naime, iz izoliranih gesta ne može se zaključiti da netko vara, stoga je potrebno obratiti pažnju i na ostale neverbalne i verbalne znakove. Odnosno, potrebno je promotriti cijeli kontekst i situaciju u kojoj se određena osoba nalazi.
Još je Platon uvidio moć manipulacije u javnom nastupu rekavši da „spretni govornici u službi demagoga mogu manipulirati javnim mišljenjem“. Postoje ljudi koji smatraju da je manipulacija svemoćna. S druge strane, postoje i oni koji misle da je nemoćna. Nama nije poželjno zauzeti niti jedan niti drugi stav. Naime, kao što smo već uočili, manipulatora je malo u odnosu na društvo te u društvu još uvijek postoje alternative u mišljenjima, vjerovanjima i ponašanju. Ipak, iako malobrojni, manipulatori zauzimaju visoke društvene pozicije, vješto stavljaju prigodne „maske“ i često su vrlo prisutni u društvu. Dapače, ponekad nam se može učiniti da su preplavili javni život. Dakle, najbolje je proizvesti zaključak da je manipulacija moćna.
Moćan, autoritativan i vješt manipulator ne upućuje svoje poruke u prazno, već ih nastoji oblikovati tako da pogađaju sve vrste ljudskih motiva. Pritom koristi sve svoje neverbalne signale (glas, stav, geste, mimiku), poznavajući moć tihog govora tijela. Poznato mu je da što publika pozitivnije ocijeni govornika s obzirom na neverbalne poruke, to će njegove verbalne poruke imati jači utjecaj na publiku. Ipak, utjeha je u tome što ljudsko tijelo ne može lagati, pa će pažljivi slušatelj i promatrač javnog nastupa uočiti moguću prijevaru. Naime, Albert Einstein rekao je istinu kada je primijetio: „Intuitivni um je sveti dar, a racionalni um je vječni sluga. Mi smo stvorili društvo koje cijeni sluge, a zaboravlja darove“.
Moć manipulacije nije toliko sadržana u vještini manipuliranja, koliko u tome što joj pojedinac i/li grupa daje ovlasti nad sobom. Odgovornost nije, dakle, samo na manipulatorima, nego više na društvu i slušateljstvu koje ih bira. Čovjeka se prepoznaje po njegovim djelima, a na taj se način najbolje uočava kako svatko ima slobodu izbora.
Možda se čini nemogućim uočiti sigurnu laž ili manipulaciju?! Ipak, utješna su istraživanja koja pokazuju da čak 90 posto izgovorenih laži proizvede izdajničke znakove govora tijela ili paragovor (vokalni).
Manipulacije mnogi nisu svjesni. Ponekad je nisu svjesni niti sami manipulatori, jer se uvjere kako čine dobro. Ona se razvija postupno, već od ranog djetinjstva takve osobe, to joj je na neki način u naravi. Ako okolina ne uoči na vrijeme manipulaciju i spriječi je, osoba se razvija u manipulatora kojemu je manipulacija način samoobrane i samoodržavanja. Takva osoba najčešće dolazi do visokog položaja u društvu, a može postati i javni govornik koji će širiti veliki utjecaj na društvo. Ljudi će joj postati oruđe, marionete, kako bi došla do svojega vlastitoga cilja. Često će koristiti glumačke tehnike kako bi svoje neverbalne znakove usuglasila sa svojim, često neistinitim, riječima. Upravo u tom dijelu komunikacije dolazi do neslaganja, jer govor tijela ne može se u potpunosti kontrolirati. Uvijek će je moći odati neki od negativnih neverbalnih znakova: nemirne ili „fiksirane“ oči, zgrčeni mišići lica, loš položaj stopala, ruke koje stalno dotiču lice, samoutješne geste, ton govora, razne mikrogeste i sl.
Naravno, ti se znakovi teško mogu prepoznati kao manipulatorski, ali mogu nam ostaviti dovoljan prostor za sumnju ili pažljivije slušanje. Publika obično to i primijeti, samo što toga nije svjesna. U nama je prirođen instinkt kojim registriramo neverbalne znakove, te naše tijelo podsvjesno reagira na upućene znakove. Npr. čujemo li govor koji se ne podudara s neverbalnim znakovima, radit ćemo geste križanja nogu ili ruku (samoobrana), kritičkog razmišljanja, samoutješnih gesta…
U svakom slučaju, osjećat ćemo se nelagodno. Govornik ne mora biti lažljivac ili manipulator. Jednostavno se može dogoditi da je nervozan ili da ga je „progutala“ trema, no, poanta je u tome da i to publika osjeti. Zato svaki pravi govornik vježba svladavati negativne neverbalne signale i pretjerani strah prije nastupa.
Autorica:
Monika Zekić, 13. listopada 2013.
Ažurirala:
Tina Hrubi, 10. prosinca 2020.
Fotografija:
Shutterstock.com
Izvori:
Šušnjić, Đ. Ribari ljudskih duša. 23. str.,
Pupovac, Milorad: Politička komunikacija:Prolegomena teoriji političke komunikacije, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 131.
Borg, James: Govor tijela, Veble commerce, Zagreb, 2009., str. 162.-163.
Šego, Jasna: Kako postati uspješan govornik, Profil, Zagreb, 2005., str. 185.