Prisjetimo li se filma Izgubljena čast Katharine Blum, teško da nam na pamet neće pasti ponašanje medija prema Katharini kao protagonistici filma.
Naime, Katharina Blum našla se u jednoj sasvim neobičnoj i krajnje neugodnoj situaciji – spletom životnih, medijskih i političkih okolnosti našla se u ulozi žrtvenog janjeta čija su se slika i prilika danima provlačili po naslovnicama lista Die Zeitung.
U nekoliko kratkih trenutaka Katharina je izgubila pravo na privatnost – pravo na tajne želje, strahove, očekivanja, afere i obiteljske probleme, postala je predmetom klevete i medijskog linča, lišena časti i dostojanstva. Postala je predmetom zgražanja i objektom agresije odviše uzbuđene javnosti koja je nekritički gutala senzacionalističko žutilo koje im je serviralo uredništvo Zeitunga.
No, nas ovdje ne zanima toliko ponašanje javnosti, koliko ponašanje samih novinara i naše protagonistice. Kako se Katharina nosila sa svim negativnim publicitetom? Ili još važnije, koliko je medijska slika njezine osobe utjecala na njezinu samopercepciju? A kako su se prema njoj ponijeli mediji – na koji su način pristupili njezinoj priči? Zašto se Katharina uopće našla u takvoj situaciji?
Na samom početku, Katharina predstavlja jednu pomalo tipičnu priču ženskog uspjeha u Zapadnoj Njemačkoj. Nakon propalog prvog braka dolazi u grad i tamo napornim radom kao kućna pomoćnica stječe besprijekornu reputaciju marljive i iznimno moralne osobe koja se ponosi svojim radom i financijskom neovisnošću.
Katharina upoznaje muškarca na zabavi. Zgodnog, šarmantnog, dragog i simpatičnog muškarca kojeg je tijekom večeri poljubila i u kojeg se zaljubila. I u tom trenutku započinju njezini problemi. Naime, muškarac u pitanju bio je Götten, kriminalac tražen, kako se u medijima pisalo, zbog pljačke banke, ali zapravo osumnjičeni terorist. (Ovdje je važno napomenuti kako se radnja filma odvija u periodu djelovanja Baadr-Meinhof grupe i velikog straha od terorizma.) Potonje objašnjava motiv s kojim je policija provalila u Katharinin stan nakon zabave, tražeći upravo Göttena, jer su ga neko vrijeme već imali pod prismotrom. Također, jasno je zašto je policija pokazala određeni interes za Katharinu. Ono što je nejasno jest ponašanje novinara koje je uslijedilo.
Znamo da su novine, i mediji općenito, slika društva. U ovom slučaju naše je ogledalo list Die Zeitung i ono što se odražava u njemu je zaluđeno, histerično društvo koje u nedostatku pravog krivca traži žrtvenog jarca kako bi se ponovno osjećali sigurno i dobro u vlastitoj koži. Stoga kada započne medijska halabuka oko pojave dezertera, pljačkaša i osumnjičenog terorista Göttena s kojim je Katharina stupila u romantični odnos i s kojim je u tajnosti ostala u kontaktu, Katharinu počinju medijski razapinjati.
Novinar Zeitunga, Tötges, temeljito i sustavno krši Katharinino pravo na privatnost, prodirući u sve pore njezina života, pa tako i na odjel za intenzivnu skrb jedne bolnice u kojoj je bila smještena Katharinina majka, čime je djelomice prouzročio i njezinu smrt. U članku koji piše nakon, uvjetno rečeno, intervjua s gospođom Blum koja pored njega nije niti došla do riječi, navodi kako je ona oduvijek znala da će Katharina tako završiti, da ona nikada nije bila dobro prilagođena okolini, da je uvijek živjela hazarderski – što mi, kao gledatelji filma, znamo da nije istina, a to znaju i Katharina i njezini najbliži. Nadalje, Tötges uništava Katharinin ugled i vjerodostojnost objavljujući izokrenute tvrdnje njezinih prijatelja i suradnika, a samim time potičući javnost da o njoj formira negativno mišljenje. Katharina sama u jednom trenutku izgovara tvrdnju kako je izgubila čast i pita se zašto ni vlast ne može zaštititi njezino ljudsko dostojanstvo i integritet od medija.
Pažljivim praćenjem filma lako ćemo uočiti stupnjeve korodiranja Katarininog strpljenja i samopouzdanja. Taj proces započinje prkosnim, ali razumljivim, činom krađe novina iz distributornog aparata, i njihovim uništenjem. Zatim uništava svoj stan – simbol svog postignuća ili čak okosnicu svog identiteta. Šutke trpi anonimne pozive i more neželjene pošte, čak s nekom vrstom bolesne znatiželje čita i poruke čitatelja Zeitunga.
Kao posljedica svega toga, prvo se javlja sram. Katharina pokriva glavu i lice kada izlazi iz stana i hoda po gradu. Spušta pogled i izbjegava ljude. Njezina percepcija same sebe se promijenila. Katharina sebe više ne vidi kao uspješnu, motiviranu i zadovoljnu ženu, samostalnu i ponosnu. Više nema razloga hodati uzdignute glave jer se i sama počela pitati koliko istine ima u svemu onome što pišu o njoj.
Kada uhite Göttena, Katharina se vraća u svoj uništeni stan, gazi po podu prepunom pošte i čeka ugovoreni intervju s Tötgesom. Novinar dolazi i govori o potencijalnoj financijskoj isplativosti njezine životne priče, o tome kako mora i dalje ostati kontroverzna kako je ljudi ne bi zaboravili. Izlaže punu računicu po kojoj bi Katharina još mjesecima mogla uživati u svojih „pet minuta slave“.
Ali i prije nego što je došao u njezin stan, Katharina ga je odlučila ubiti. Kao žena koja je izgubila svoju čast i ponos, svoj identitet, ona smatra da više nema što izgubiti. Tötges joj se započne neprimjereno nabacivati i seksualno ju maltretirati, Katharina naglo ustaje i povlači okidač.
Sam autor knjige po kojoj je snimljen film, Böll, postavlja pitanje zašto je Katharina postala agresivna, zašto je njezin dojam o samoj sebi tako brzo poprimio silaznu putanju, kada u Njemačkoj osim Zeitunga postoje i druge, vjerodostojnije i objektivnije novine. Sama Katharina nam u jednom trenutku odgovara na to pitanje – u njezinoj maloj sredini, svi njezini prijatelj i znanci čitaju Die Zeitung.
Film završava scenom sprovoda ubijenog novinara. Glavni urednik lista stupa pred okupljenu masu ljudi i obraća im se. Za to vrijeme čujemo sumornu, tugaljivu glazbu i šuškanje skupih crnih odijela i haljina, gledamo pognute glave i televizijske kamere koje kruže oko prisutnih dok reporteri potiho nabrajaju važne ličnosti koje su se pojavile. Tada započinje govor.
Kada ne bismo pogledali cijeli film, već samo poslušali taj govor, da nismo gledali Katharininu spiralu prema samouništenju, da nismo vidjeli nemoralne i neetičke postupke novinara u pitanju, da nismo, takoreći, bili tamo – pomislili bismo, pa zaista je strahota to što se dogodilo tom nedužnom čovjeku, tom borcu za istinu, tom palom junaku ove mlade demokracije. Upravo tako je riječima bio oslikan novinar Tötges – borac za istinu. A metci koji su ga ubili, nisu samo oduzeli jedan život, već i ranili slobodu tiska.
Tisuće ljudi koji sjede pred malim ekranima i gledaju taj prijenos to uzimaju za istinu, a Katharinina patnja nikada ne dospijeva na svjetlo dana.
Svako je ubojstvo strahota.
Ali još je veća strahota ostati na životu, i nijemo promatrati kako gubite same sebe, svoju čast, svoj ponos i svoje dostojanstvo. Nemoćno sjediti dok vas laži žive ne progutaju i uvjere da su istina.
Primjer Katharine Blum zapravo je jedan ekstreman prikaz utjecaja medija na samopercepciju pojedinca, ali u svoj toj svojoj ekstremnosti, on i dalje pokazuje ono najvažnije – mediji zaista imaju mogućnost prodrijeti u ljudski život toliko duboko da su u stanju izmijeniti sliku čovjeka o samom sebi. U stanju su pokrenuti lavine događaja, probuditi začarane krugove nepravde i nasilja, postavljati i rušiti kraljeve, stvarati i uništavati junake, činiti dobro, ali činiti i zlo.
Mediji imaju veliku moć, ali baš kao što smo nebrojeno puta kroz svoje živote čuli – s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Neodgovorno, senzacionalističko i prema profitu orijentirano izvještavanje ne šteti samo ugledu medija ili pojedincu u pitanju, ono šteti cijelom društvu – ono guši zvono istine u šuštanju novčanica.
Autorica:
Sara Kranjčec, 1. svibnja 2013.
Ažurirala:
Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.
Fotografija:
https://imdb.com