Obilježili su cijelo desetljeće osamdesetih prošloga stoljeća i ispisali povijest cijele jedne generacije. Zahvaljujući Hrvoju Hitrecu koji je napisao knjigu za djecu s izrazitim zagrebačkim motivima, izabravši pritom ime “Smogovci” za svoje junake kako bi istaknuo urbani štih koji će pratiti sve njihove zgode i nezgode. Radnju je smjestio u 70-e godine, junaci su šestorica braće Vragec (i to jedan drugome do uha), a priča počinje u trenutku kada ostaju sami u svojoj skromnoj kućici u zamišljenom Naselku, dijelu istočno zagrebačkog predgrađa Pešćenice. I sve to nedugo nakon što im se otac preselio na Mirogoj, a majka trbuhom za kruhom otišla u Njemačku.

Najstariji među njima – Dragec postaje glava obitelji, dok ostali redom: Pero će navlačiti loptu po Maksimiru jer želi postati Dinamovo krilo; Mazalo kao najsenzibilniji među njima, likovni talent u obitelji; Cobra izumitelj besmislenih stvari, nešto poput zagrebačkog Grunfa; Štefek najmirniji i najpametniji, uzor u školi; a Buco će kao najmlađi nekako najviše talenta pokazivati za hranu.

Priča ne bi bila moguća bez sudjelovanja mnogih prijatelja, većinom iz Nebodera kao bogatijeg i intelektualnijeg dijela Smogovaca. Dado, Nosonja, Dunja, Žandar ili oni koji su samo protrčali kroz seriju i ostavili svoj pečat, poput Papirusa i njegova vjernog prijatelja Cucka, pomoći će Vragecima prebroditi sve neprilike, prijateljstvo učiniti trajnim i nerazdvojnim, avanture sadržajnim, a druženje protkano ljepšim i vedrijim humorom. Planove će im pokušati omesti Crni Jack sa svojim pomoćnikom Kumpićem i uz asistenciju Ujaka Fleka kao glavnim negativcima. Ali, samo pokušati.

S repriziranjem epizoda o Smogovcima početkom 2014. mogli smo se prisjetiti kako je prošlo trideset godina od prvoga emitiranja. Kroz ponovno gledanje tih epizoda ne može se oteti dojam kako su dogodovštine obitelji Vragec ostavile neizbrisiv trag na hrvatsku popularnu kulturu. Prije svega su, uz film Tko pjeva zlo ne misli, među nositeljima populariziranja grada Zagreba, njegovih ulica, znamenitosti i stanovnika, njihova načina života i govornog  izražavanja. Kroz te su se epizode mnogi od nas upoznali sa zagrebačkim žargonom.

Sa Smogovcima su u svakodnevnu govornu upotrebu ulazile fraze poput Oni su mali, ali su veliki… ili Prokleti idiot, Komada ima ko šalateMa zafrkava se, on uopće nebu poletel ili Cucak, to sam ja, Buco… i tamo se zadržavale. Naravno, iz današnje perspektive globalnog sela to nema neku vrijednost, međutim u kontekstu vremena u kojem se radnja odvijala to je itekako vrijedno iskustvo. Nevjerojatno zvuči kako se u to vrijeme moglo znati baš sve o nekom trenutnom svjetskom simbolu popularne kulture, iako su sredstva prenošenja bila ograničena, svedena isključivo na  zakašnjele reakcije novina i televizije. I pored toga televizija kao medij tada je bila nositelj prodora popularne kulture jer računala i mobitele u današnjem obliku nitko nije poznavao. Iako gledajući s distance, Smogovci imaju svoje prste i u budućnosti medijske slike, pa možemo reći kako je Bongo, Dragecov sin i junak u sezonama koje su dolazile, preteča današnjeg hipnotiziranog, informatičkog djeteta koji sve  manje  vremena provodi u opipljivoj igri i druženju. Tako i sam pogled na prazna igrališta potvrda je tome, što je u ono vrijeme bilo nezamislivo, a danas otužno za vidjeti (za razliku od scena iz serije igre oko škole u Kušlanovoj ulici).

Zanimljivo je vidjeti medijsku simboliku i kroz slučaj Nosonjinog posla. On je u seriji bio strip crtač, umjetnik tog doba i strip je kao takav svoj vrhunac u ovim krajevima doživio u osamdesetim, da bi nakon toga  potonuo u anonimnost. To vrijeme sedamdesetih i osamdesetih  zasnivalo se na medijima kao što su strip i film potpomognuti rock’n’rollom, stvarima prvenstveno koji su okupirali mlađe, što serija samo potvrđuje. Strip je danas na marginama medijske scene, postao je prespor, čita ga mali broj ljudi, što je također povezano s razvojem računala i dostupnosti bilo kojeg sadržaja. A i film i rock’n’roll lagano gube bitku, prepuštajući mjesto nekim novim medijskim oblicima, odnosno pravcima. Više nisu dominantna preokupacija mladih. Specifičnost je ove serije i humor, iako bi zbog zagrebačkog žargona trebao biti nerazumljiv, ipak su autori  pronašli neki  univerzalni jezik koji su prigrlile šire mase gledateljstva. To možemo zahvaliti i tome što su uloge tako dobro napisane, prije svega prirodne i nikako crno-bijelo prikazane, pa u njima i Crni Jack, kao glavni negativac ponekad postaje topla i dobra osoba (o ujaku Fleku da i ne govorimo).

No, vrijednost ove serije prije svega je što se taj virtualni „vragecovski svijet“ prenio u svakodnevni život u ovih četrdesetak godina. Tako zamišljeni Naselak postaje stvarna ulica na zagrebačkoj Pešćenici (Kafić s temom Crnog Jacka, reklama s Vragecima najbanalniji su primjeri toga). Ipak njezino najveće bogatstvo ogleda se u utjecaju na mnoge generacije, naročito one odrasle uz nju, te u tome što u mnogim životnim situacijama posegne za „mudrostima“ iz Naselka.

Dok će neki ljubitelji ove serije u ljudima vidjeti Krona (zbog fizičke sličnosti), drugi će uz taktove teme iz filma „Sedam veličanstvenih“ ispratiti neko društvo koje se tako poredalo pa podsjećaju na scenu iz uvodne špice gdje braća Vrageci u stilu vestern junaka koračaju, sve do stavljanja na kušnju svake osobe s ciljem utvrđivanja duhovitosti kroz prepričavanje doživljaja iz Smogovaca. Naravno sve te legendarne scene koje prepričavaju naraštaji obogaćuju obične životne situacije, čine ih smiješnijima, te osiguravaju Smogovcima zasluženo mjesto u našoj kulturi.

 

 

Autor:

Mehmed Hatipović, 21. siječnja 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 1. prosinca 2020.

 

Fotografija:

Screenshot HRT