Trend ili samo još jedna uobičajena aktivnost među mladim generacijama je igranje računalnih ili videoigara, još od 1971. kada se pojavila prva videoigra Pong. Danas je gotovo nemoguće pronaći školarca koji nikada nije zaigrao Fortnite ili nogometni klasik koji nosi naziv FIFA.

Pozitivni učinci videoigara

Još od osamdesetih godina 20. stoljeća kada je uslijedila masovna upotreba videoigara, istraživači pokušavaju utvrditi koji su pozitivni, a koji negativni učinci igranja. U znanstvenom časopisu Annals of Neurology (2016.) objavljeno je istraživanje koje dokazuje da jedan sat igranja videoigara tjedno pozitivno utječe na koncentraciju i usredotočenost te potiče misaone procese i pospješuje koordinaciju pokreta. Ostali istraživači (Gibb, Bailey, Lambirth, Wilson, 1983.; Green, Bavelier, 2003.; Reisenhuber, 2004.; Satyen, 2005.) dodali su da igre pospješuju usklađivanje osjetila i motorike, oštrinu vida, prostornu orijentaciju pa čak i inteligenciju.

Negativni učinci videoigara

Unatoč pozitivnim učincima igranja videoigara, važno je uočiti i one negativne. Na prvom je mjestu velika količina agresije koja je prisutna u igrama, jer čak 89% igara ima nasilan sadržaj. Istraživanja (Gentile, Lynch, Walsh, 2002.) su pokazala da djeca mogu imitirati akcije i postupke likova iz igara u kretnjama, izrazima i karakteru. Prikupljanje bodova u igri može privući igrače te takve igre poručuju igračima da moraju ubijati protivnike kako bi skupili bodove, odnosno pobijedili i napredovali. Takve poruke utječu na stavove igrača, pa nasilna ponašanja i rješenja opravdavaju i primjenjuju u svakodnevnom životu jer vide da su takvi obrasci ponašanja efikasni i postižu rezultate. Naravno, ako dijete igra računalne ili videoigre, to nužno ne znači da će biti agresivno prema svojim vršnjacima, ono može osjetiti adrenalin za vrijeme igranja koji obično prestaje završetkom igranja. Nema dokaza da igranje dovodi do agresivnog ponašanja, no ono ga može poticati. Igranje karakterizira i nefizička aktivnost i osamljenost, a oni koji neumjereno igraju socijalno se izoliraju te često stvarne prijatelje zamjenjuju virtualnima. Treći negativni učinak igranja video igara odnosi se na produživanje vremena igranja, povećane vezanosti uz igre, a može dovesti sve do patološke uporabe. Ako su igrači zaokupljeni igrama, možemo zaključiti da igre koriste prekomjerno te zanemaruju školske i druge obveze zbog želje i potrebe za igranjem. Ako ne igraju, osjećaju nemir, razdražljivost ili jednostavno ne mogu prestati igrati.

Znakovi potencijalne ovisnosti

Važno je razlikovati djecu koja igraju igrice zbog zabave i primjenjuju pozitivne aspekte tog igranja, no treba obratiti pozornost na one kojima igrice postaju dio svakodnevnog života te „pretjerana uporaba računalnih igrica ili videoigara može voditi u ovisnost (cyberadikcija)“. Roditelji i nastavnici mogu prepoznati tzv. upozoravajuće znakove kod djeteta koje bi moglo postati ovisno o igrama. Primjerice ako dijete konstantno produžuje vrijeme igranja, povećava toleranciju na podražaje koji uključuju igranje (ushit, razdraženost), osjeća nemir, nervozu, razdražljivost ako ne igra, ako ne može kontrolirati igranje ili mu je potrebno duže vrijeme kako bi odustalo od igrice. Dalje, zanemarivanje školskih i izvanškolskih obveza, laganje o igranju ili nastavku igranja unatoč roditeljskim zabranama važni su upozoravajući znakovi na koje roditelji ili nastavnici, ako samo dijete ne primjećuje kao štetne, moraju reagirati.

 

 

Autorica:

Petra Marinčić, 16. ožujka 2014.

 

Ažurirala:

Antonela Matijević, 3. travnja 2020.

 

Fotografija:

https://shutterstock.com/

 

Izvori:

Bilić, V., Ljubin Golub, T. (2011). Patološko igranje videoigara: uloga spola, samopoštovanja i edukacijske sredine. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja 47 (2), 1-13., 2)

Bilić, V., Gjukić, D., Kirinić, G. (2010). Mogući učinci igranja računalnih igrica i videoigara na djecu i adolescente. Napredak 151 (2), 195-213.