Obilježavanje dana i blagdana

Međunarodni dan dječje knjige

Princeza na zrnu graška, Snježna kraljica, Ružno pače, Mala sirena, Djevojčica sa šibicama samo su neke od bajki Hansa Christiana Andersena. Ovaj danski pisac osvojio je djecu i odrasle najljepšim bajkama svijeta, te zato ostaje živjeti u sjećanjima mnogih čitateljskih generacija. Unatoč nekim drugim vremenima i prodoru novih autora dječjih knjiga, Hans Christian Andersen još uvijek je nezaobilazno štivo za one najmlađe. Njegov lik i djelo iz godine u godinu obilježava se Međunarodnim danom dječje knjige.

Na rođendan danskog pisca Hansa Christiana Andersena, 2. travnja, tradicionalno se obilježava Međunarodni dan dječje knjige (engl. International Children’s Book Day). Već 54. godinu za redom nastoji se potaknuti pojedince da se prisjete svojih najdražih književnih djela koja su im obilježila djetinjstvo te ukazati na značaj novih dječjih knjiga koje tek traže svoje čitatelje.

Ovaj se dan u brojnim hrvatskim školama i knjižnicama obilježava prigodnim izložbama, predavanjima, radionicama te različitim manifestacijama na kojima učenici izlažu svoje samostalne radove.

Dječje knjige pisane su jednostavnim stilom, a kroz svoje stranice nastoje upoznati djecu s različitim pojavama u životu. Djeca čitanjem knjiga uče kako biti odgovoran prema sebi i drugima, zašto je važno učiti, ali i pronaći vrijeme za igru. Autori dječjih knjiga to često čine na smiješan, ali vrlo poučan način. Ponekad i odrasli zaborave da bi se uz dječju knjigu mogli nasmijati, razveseliti i zaboraviti na svakodnevne brige. Zato, odrasli, uzmite svoju omiljenu knjigu iz djetinjstva, prolistajte nekoliko stranica i uplovite u svijet mašte i bajki, slikovnica i ostalih edukativnih znanja za djecu. Današnji dan vas na to i potiče.

 

 

Autorica:

Petra Begović, 2. travnja 2014.

 

Ažurirala:

Ivana Folo, 30. ožujka 2021.

 

Fotografija:

http://bit.ly/1ebdJsw

 

Izvori:

http://www.gku-bcu.hr/hr/arhiva/437-dan-djecje-knjige.html

http://internationalchildrensbookday.wordpress.com/

http://www.ibby.org/index.php?id=269.

Utjecaj Medija

Online komentari – konstruktivna razmjena mišljenja ili puko iživljavanje?

Razvojem online medija povećala se interaktivnost između medija i čitatelja. Nikad prije čitatelji nisu imali više mogućnosti za komentiranje i raspravu o medijskim proizvodima. Otvorite li vijest na bilo kojem portalu u Hrvatskoj, pronaći ćete mnoštvo zanimljivih komentara, od onih konstruktivnih do zlonamjernih komentara punih uvreda i govora mržnje. Iako je česta pretpostavka da će rastom interaktivnosti u online medijima porasti i kvaliteta rasprave vezane uz vijesti, dojam je da je u Hrvatskoj ta svrha manje bitna. Nije bez razloga nastala ona Haters gonna hate izreka posvećena svim internetskim hejterima, jer čini se da komentari uglavnom služe kao ispušni ventil za sve naše probleme i frustracije, a većina ih u sebi sadrži negativan kontekst ili konotacije.

Veliki dio komentara kažnjiv je zakonom

Ono čega hejteri često nisu svjesni je da su njihove uvrede, govor mržnje i kleveta/sramoćenje kojim se koriste kažnjive zakonom. Naime, na temelju članka 147. Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1.1.2013. godine, uvreda se kažnjava iznosom do devedeset dnevnih iznosa. Stavak II. istog tog članka, predviđa kaznu za djelo uvrede putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba. U sudskoj praksi i pravnoj teoriji uvredom se smatra”svako očitovanje kojim se omalovažava osjećaj osobne vrijednosti ili izražava nepoštovanje ljudskog dostojanstva druge osobe.” *

Prema članku 149. Kaznenog zakona, klevetom se smatra iznošenje ili prenošenje neistinite činjenične tvrdnje koja može škoditi nečijoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita.** Kad je u pitanju govor mržnje, u Kaznenom zakonu ne spominje se izravno definicija pojma, no članak 325. govori o javnom poticanju na nasilje i mržnju. Stavak I. članka 325 glasi:

”Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.” ***

Pojam psovke definira se u rječniku hrvatskoga jezika, u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže. Rječnik definira psovke vrlo kratko, kao „nepristojne, oštre riječi izgovorene u gnjevu, grdnji, u mržnji ili kao sastavni dio nepristojnog govora pojedinca“.

Istraživanje dokazalo da većina komentara sadrži uvrede, klevetu/sramoćenje, uvrede i psovke

Kako bi dokazali da su ovi oblici loših komunikacijskih formi u velikoj mjeri zastupljeni u komentarima čitatelja, provedeno je istraživanje na Fakultetu političkih znanosti, kojim se analiziralo ukupno 227 komentara u rubrici „Najčitanije“ na portalima Jutarnji.hr i Index.hr. Vodeća hipoteza u istraživanju bavila se zastupljenošću uvreda, govora mržnje, klevete/sramoćenja i psovki u komentarima.

Istraživanjem je utvrđeno je da 48,01% komentara sadrži zakonom kažnjivo iznošenje uvreda, sramoćenje/ klevetu i govor mržnje. Kad tome pribrojimo i psovke, dolazimo do 51,01% pojavljivanja uvrede, sramoćenja/ klevete, govora mržnje ili psovke u komentarima. Najviše su zastupljene uvrede (38,76% komentara), sramoćenje i kleveta u nešto manjoj mjeri (6,6%) , a govor mržnje u 3,52% komentara. Psovke se pojavljuju u 20 komentara (8,81%).

Usporedba dvaju portala pokazala je su spomenute forme prisutnije na portalu Index.hr, nego na portalu Jutarnji.hr. Pretpostavka je da su komentatori Index.hr-a slobodniji u izražavanju negativnih i uvredljivih misli budući da je na Index.hr-u prisutna gotovo stopostotna upotreba nadimaka umjesto punog imena i prezimena, za razliku od komentatora na portalu Jutarnji.hr koji u većini slučajeva koriste puno ime i prezime čime su u većoj mjeri izloženi javnosti, zbog čega su vjerojatno oprezniji i suzdržaniji u komentiranju.

Na koga se odnose sve ove uvrede?

Zanimljivo pitanje je i koga svi ti ”hejteri hejtaju”. Istraživanje je pokazalo da su uvreda, sramoćenja/ kleveta i govor mržnje na oba portala najviše usmjereni prema subjektima članka (42,59%). Nakon subjekata članka, uvrede, sramoćenje/ kleveta i govor mržnje usmjereni su prema ostalim komentatorima (20,37%), trećim osobama koje nisu ni subjekti članka ni komentatori (16,66%) te prema autorima članka na koji se komentar odnosi (9,25%).

Primjeri loših komunikacijskih formi

Primjer uvrede: Jutarnji.hr, 29.1. : ”Ti si kao novi izbor ha ha.Blentava zaostala komunjaro a kako bi bilo da čuješ ljude koji su drugačiji od tebe.” Primjer sramoćenja/klevete: Index.hr, 25.1.: ”47 ljudi bi Merčep (ili kako se zva onaj srbin šta je zaključava ženu i dicu u kuće pa ih spaljiva žive) sredija prije marende” Primjer govora mržnje: Jutarnji.hr, 26.1. : ”Kastracija bez sedativa i inekcije za bolove, tupim makazama po mogućnosti” Primjer psovke usmjerene prema ostalim komentatorima: Jutarnji.hr, 27.1. : ”ww da ti pošaljem hitlerovu blondi da te izjebe i na normalu da te istjera??” Primjer uvrede upućene prema subjektu članka: Index.hr, 27.1. : ”jel to kler preveć gleda pornjavu” Primjer uvrede na osnovu vjerske pripadnosti: Index.hr, 25.1. : ”ovi židovi su stvarno popizdili” Primjer govora mržnje usmjerenog prema subjektu članka, u kojem je teško odrediti osnovu: Index.hr, 26.1.: ”ja bi taj monstrum zverski mucio pa lisio zivota”

Pravopisne pogreške

Dio istraživanja bio je posvećen pojavi pravopisnih pogrešaka u samom tekstu. Utvrđeno je da se u čak 76,21% komentara pojavljuju pravopisne pogreške. Najveći dio pogrešaka odnosi se na pogrešno pisanje malog i velikog slova te upotrebu interpunkcijskih znakova, dok se pogreška u korištenju alternacija ije/je/e/i nalazi u 6,96% komentara, jednako kao i pogreške u pisanju glasova č i ć.

Kao što je provedeno istraživanje dokazalo, dojam s početka članka je točan. Većina komentara sadrži neke od loših komunikacijskih formi, a gotovo jedna trećina komentara u sebi sadrži i pravopisnu pogrešku. Ono što najviše brine je velik broj zakonom kažnjivih formi, a hoće li novi zakon nešto promijeniti, ostaje tek vidjeti. Zašto se komentatori toliko služe destruktivnim načinom komuniciranja, a ne iskorištavaju dobiveni prostor za rasprave i razvoj, pitanje je za neke druge stručnjake, psihologe, sociologe…. Međutim, to ne znači da vi ne možete ponuditi svoje objašnjenje u komentarima i tako pokrenuti jednu konstruktivnu raspravu!

 

 

Autorica:

Ines Jurković, 10. travnja 2013.

 

Ažurirala:

Ivana Folo, 23. ožujka 2021.

 

Fotografija:

www.whyy.org

Literatura: 

* Badrov prema: Marijan/ Kokić: 7. radionica: Novosti kod kaznenih djela protiv časti i ugleda, osobito kad su počinjena putem sredstva javnog priopćavanja, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (nadalje HLJKPP) , Zagreb, vol. 5, broj 1/1998, str. 209-210.

** Narodne novine (2013) Kazneni zakon, Zagreb, NN 125/2011, 144/12

*** ibid

Utjecaj Medija

Glazbeni uzori primjereni djeci i mladima?

Glazba je sastavni dio ljudskih života i ima osobito važnu ulogu u socijalizaciji djece i adolescenata. Smatra se da prosječno dijete tjedno provede 21 sat slušajući glazbu, a mnoga djeca svoje najveće idole pronalaze upravo među glazbenicima. Sve to pokazuje da glazba može imati utjecaj na naše živote, a osobito na živote onih najmlađih. Ono što zabrinjava su velike količine nasilnih pjesama koje, kako pokazuju istraživanja, mogu potaknuti nasilna razmišljanja i agresivno ponašanje.

“I kill children, I love to see them die. I kill children to make their mothers cry. I crush them under my car and I love to hear them scream. I feed them poison candy and spoil their Halloween. I kill children, I bang their heads in doors. I kill children, I can hardly wait for yours.” Riječi su to pjesme “I Kill Children” američkog benda Dead Kennedys koja na najbolji način pokazuje koliko nasilne mogu biti pjesme koje su svakodnevno prisutne u našim životima. Da mogu utjecati na slušatelje, pokazuju rezultati jednog istraživanja prema kojem su ispitanici koji su u eksperimentu bili izloženi nasilnim tekstovima pjesama svoj odnos prema ženama smatrali puno kontradiktornijima u odnosu na ispitanike koji nisu slušali nasilne pjesme. Stručnjaci su čak uspjeli dokazati veće probleme u školi, veći broj uhićenja, konzumiranje droga i nasilnog ponašanja kod osoba koje su slušale rap i heavy metal koje mnogi smatraju najnasilnijim glazbenim žanrovima. Upravo je jedan od najpoznatijih svjetskih rapera Eminem često prozivan zbog nasilnih pjesama u kojima osobito potiče na mržnju prema ženama. Tako primjerice u pjesmi Kim opisuje kako ubija svoju ženu, dok u pjesmi Kill You opisuje kako planira silovati i ubiti vlastitu majku. No, osim zbog tekstova pjesama, Eminem je često kritiziran i zbog svojih glazbenih spotova. Jedan od njih je i Space Bound u kojem Eminem tumači lik koji, nakon što posumnja da ga vara, ubija svoju djevojku, a zatim se i sam ubija hicem iz pištolja.

Prema nekim procjenama, čak 20 posto glazbenih spotova sadrži nasilne scene, a njihov se broj iz godine u godinu sve više povećava. Istraživanja koja su proučavala spotove na MTV-u pokazala su da čak od 50 do 70 posto spotova koji se prikazuju na tom glazbenom kanalu sadrži barem jednu nasilnu scenu. Nadalje, rezultati istraživanja pokazali su i da su djecu, koja su u velikim količinama gledala MTV, njihovi vršnjaci opisali kao verbalno i fizički puno agresivnije osobe u odnosu na drugu djecu. Jednako su ih ocijenili i njihovi profesori koji su uz navedene karakteristike istaknuli i kako takva djeca puno rjeđe pomažu svojim vršnjacima.

Stručnjake pak kod nasilnih glazbenih spotova zabrinjavaju nasilne scene budući da su prikazane na vrlo realističan način. Nasilnici gotovo nikad nisu kažnjeni niti je prikazana bol, patnja i posljedice za žrtve nasilnih djela, a nasilna se djela stalno iznova događaju što može oblikovati sliku o vanjskom svijetu, potaknuti nasilna razmišljanja, ali i agresivno ponašanje kod gledatelja. Taj je utjecaj i povećan ukoliko su upravo glazbene zvijezde – počinitelji nasilja. Zanimljiva je činjenica da nasilni i seksualni sadržaji u spotovima utječu i na njihovu popularnost. Prisjetimo se samo Rihanne. Spot koji je snimila za pjesmu „Man Down“ šokirao je Američko udruženje roditelja koje je, zbog scene u kojoj Rihanna glumi mladu djevojku koja ubija svojeg silovatelja, zatražilo zabranu emitiranja spota zbog straha da bi žrtve silovanja mogle slijediti Rihannin primjer. Nasilne glazbene spotove možemo pronaći i u Hrvatskoj. U spotu popularne grupe Magazin pjevačica Andrea Šušnjara glumi seksi dominu koja zavezanog mladića polijeva spužvom natopljenom benzinom te ga na kraju spota i zapali. Ne smijemo zaboraviti ni Porinom nagrađeni spot „Teške boje“ u kojem je pjevač Goran Bare preliven krvlju te razapet na križu. Sve su to spotovi koji su privukli veliku pozornost javnosti i o kojima su mediji izvještavali tjednima pa čak i mjesecima.

Ako najviše pozornosti dajemo provokativnim pjevačima s neprimjerenim pjesmama i glazbenim spotovima, ako takve glazbenike nagrađujemo najvećim glazbenim nagradama – kakvu poruku šaljemo našim najmlađima? Bi li oni zaista trebali biti idoli najmlađima, koji bi trebali slijediti njihove primjere i oponašati njihova djela?

 

 

Autorica:

Lana Ciboci, 30. prosinca 2012.

 

Ažurirala:

Ivana Folo, 23. ožujka 2021.

 

Fotografija:

www.nydailynews.com

 

Literatura: 

Školske novine, 4. prosinca

Obilježavanje dana i blagdana

Međunarodni dan za eliminaciju rasne diskriminacije

Međunarodni dan za eliminaciju rasne diskriminacije obilježava se u spomen na 1960. godinu kada je u Sharpevilleu u Južnoj Africi policija ubila 69 civila koji su mirno prosvjedovali protiv zakona koji su podržavali apartheid.

Apartheid je bio oblik rasne segregacije koji su vlasti 1948. godine uvele u Južnoafričkoj Republici kao službenu politiku nastojeći time podijeliti stanovništvo s obzirom na rasno podrijetlo. U takvom su sustavu jedino bijelci imali sva politička prava dok su ostali bili u podčinjenom položaju. To je izazvalo otpor većinskog crnačkog stanovništva zbog čega je i došlo do demonstracija.

Nakon pritiska međunarodne zajednice, ali i unutrašnjih otpora takva su nastojanja počela slabiti, a sustav apartheida se počeo raspadati 1980-ih godina sve dok nije u potpunosti ukinut 1994. godine kada je veliki borac za mir, Nelson Mandela, došao na vlast.

Da je rasizam nespojiv s načelima liberalne tradicije i nešto protiv čega se treba boriti pokazali su i Ujedinjeni narodi 21. ožujka 1966. godine proglasivši taj dan danom borbe protiv diskriminacije. Tri godine ranije donijeta je Deklaracija UN-a o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, a sve kako bi se poštovalo ljudsko dostojanstvo i sloboda bez obzira na boju kože te kako bi se razbio mit o superiornosti koja se temelji na razlici između pojedinih rasa.

Postulati o jednakosti svih ljudi bez obzira na boju kože, jezik, spol ili neka druga razlikovna obilježja utkana su u sve konvencije, etičke kodekse kao i brojne zakone. U Hrvatskoj je od 1. siječnja 2009. godine na snazi Zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se nastoji „osigurati zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“ kako i stoji u 1. članku Zakona. Treba napomenuti kako je pučki pravobranitelj središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije čija je jedna od temeljnih zadaća postupanje po prijavama zbog diskriminacije. Uz to, pučki je pravobranitelj član Europske mreže tijela za promicanje jednakosti tj. suzbijanje diskriminacije (EQUINET) sa sjedištem u Bruxellesu.

Izgradnja mira te promicanje vrijednosti kao što su ljudsko dostojanstvo i sloboda trebali bi biti u središtu interesa svake moderne države. Različitost treba promatrati kao bogatstvo, a ne kao problem, a dozvoliti nekome da bude različit zapravo znači dati mu slobodu.

 

 

Autorica:

Marinela Katona, 21. ožujka 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 19. ožujka 2021.

 

Fotografija:

pixabay.com

 

Izvori:

Zakon o suzbijanju diskriminacije NN 85/08; 112/12;

http://www.timeanddate.com/holidays/un/world-day-eliminate-racial-discrimination,

http://www.business.hr/business-class/danas-je-medjunarodni-dan-za-eliminaciju-rasne-diskriminacije,

http://www.ombudsman.hr/

 

Obilježavanje dana i blagdana

Obilježavanje Svjetskog dana osoba sa sindromom Down

Osobe sa sindromom Down mogu se integrirati u predškolske, školske pa čak i visokoškolske ustanove. Njihovo se obrazovanje odvija prema prilagođenom programu koji podrazumijeva sadržajnu i metodičku prilagodbu učenikovim jakim stranama. Osobe sa sindromom Down mogu se zaposliti, samostalno živjeti, imati potomke. Međusobnom suradnjom stručnih osoba i svih koje sudjeluju u procesu možemo pomoći na razne načine, a jedan od njih je senzibilizirati djecu u ranijoj dobi, ali i odrasle.

Što se tiče izraza koji treba upotrebljavati kod djece, on glasi: djeca s poteškoćama u razvoju budući da se radi o biološkim teškoćama koje ometaju sposobnost razvoja i učenja. Kod odraslih se sindrom Down obilježava izrazom: osobe s invaliditetom.

Što znamo o trisomiji 21 ili sindromu Down?

Prosječno jedno od 650 sve novorođene djece rađa se sa sindromom Down, kromosomskim poremećajem koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela. Taj poremećaj sprječava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta. Sindrom Down uzrokuje pogrešno razvrstavanje kromosoma tijekom stanične diobe spolnih stanica, tako da se u stanici nađe višak cijelog ili dijela jednog kromosoma. S obzirom da postoje tri kopije 21. kromosoma, regularni tip sindroma Down poznat je i kao „trisomija 21“. Sindrom Down pogađa sve rasne skupine i može se javiti u bilo kojoj obitelji, bez obzira na zdravlje roditelja, ekonomsku situaciju ili način života.

Budući da se tijekom diobe spolnih stanica 21. kromosom kopira tri puta, 21. ožujak simbolično je odabran kao datum kada se obilježava Međunarodni dan sindroma Down.

 

Autorica:

Jasmina Vinčić, 21. ožujka 2013.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 19. ožujka 2021.

 

Fotografija:

unsplash.com

Povijesne osobe i događaji

Na današnji dan rođen je Mato Lovrak

Mnogi se ni danas ne mogu odvojiti od malih ekrana kada ugledaju uvodnu špicu ili pokoji kadar popularnog dječjeg filma „Vlak u snijegu“ ili pak „Družba Pere Kvržice“. S pravom možemo reći kako su ti filmovi, snimljeni prema romanima Mate Lovraka, obilježili hrvatsku dječju kinematografiju te nas uvijek vrate u djetinjstvo prizivajući lijepe uspomene.

Brojne generacije djece odrasle su čitajući Lovrakova djela maštajući o pustolovinama koje su u njima opisane ni ne pomišljajući na to kako je autor tih djela jedan skromni učitelj. Naime, Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. godine u Velikom Grđevcu pokraj Bjelovara, kao sin krojača i domaćice. Njegovi su roditelji imali osmero djece, no četvero ih je umrlo od posljedica dječjih zaraznih bolesti. Mato je bio najmlađe dijete u obitelji te je pohađao nižu bjelovarsku gimnaziju, a zatim je završio i učiteljsku školu u Zagrebu. Podučavao je djecu trideset i pet godina u selima i gradićima sjeverozapadne Hrvatske, ali i gradu Zagrebu.

Lovrak je počeo pisati između dva svjetska rata stavljajući u svojim djelima naglasak na socijalne probleme te dajući realističan prikaz života malog čovjeka. Njegova djela odišu toplinom, a jasno je izražena ljubav prema djeci kao i važnost obitelji i poštivanja tradicije. Lovrak je pisao jednostavno i sažeto koristeći djeci razumljiv vokabular. Nastojao je prikazati svijet iz dječje perspektive zbog čega su njegovi romani i dalje omiljeno štivo svakog školarca. Inspiraciju je nalazio u svojem radu s djecom što se najbolje ocrtava u njegova dva najpopularnija romana „Vlak u snijegu“ i „Družba Pere Kvržice“ objavljena 1933. godine. Treba spomenuti kako su ta dva romana prevedena na brojne svjetske jezike, a „Družba Pere Kvržice“ čak i na esperanto.

Mato Lovrak i danas, nakon više od četrdeset godina nakon svoje smrti, slovi kao omiljeni dječji pisac. Napisao je dvadesetak djela kojima je oduševio brojnu djecu odvodeći ih u svijet igre, mašte i bezbrižnosti. Stavljajući estetiku u drugi plan progovarao je o socijalnim problemima s kojima su se ljudi u seoskim sredinama tada suočavali. Od 1987. godine se, u Lovrakovom rodnom mjestu, održavaju „Lovrakovi dani kulture“ njemu u čast, a dodjeljuje se i književna nagrada „Mato Lovrak“.

 

 

Autorica:

Marinela Katonam, 8. ožujka 2014.

 

Ažurirala:

Tina Hrubi, 8. ožujka 2021.

 

Fotografija:

http://bit.ly/1g7UKmt

 

Izvor:

www.veliki-grdjevac.hr/kultura.aspx

veliki-grdjevac.blogspot.com/p/biografija-pisca.html,

www.hrt.hr/arhiv/ndd/03ozujak/0308%20Lovrak.html,

www.os-mate-lovraka-kt.skole.hr/skola/povijest

 

Povijesne osobe i događaji

„Ako služite dobru, morate biti spremni da će se zlo buniti. To je život. Utakmica dobra i zla, poštenja s nepoštenjem.” – Marija Jurić Zagorka

Najčitanija hrvatska književnica i prva profesionalna novinarka

U životu autorice Gričke vještice, Gordane, Kćeri Lotrščaka i drugih djela Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske novinarke i književnice, mnogo je toga dvojbeno i nepoznato.

Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. na plemićkom imanju Negovec u blizini Vrbovca. Njezini roditelji Ivan i Josipa rođena Domin, živjeli su u to vrijeme na imanju grofa Erdödyja na kojem je Zagorkin otac bio upravitelj. Četveročlana je obitelj bila dobrostojeća i imala dobre veze s mađarskim plemstvom. Vlasnik imanja, grof Ivan Erdödy i njegova supruga, su tako bili krsni kumovi maloj Mariji koja je na krštenju dobila ime Marianna.

Nakon Marijina rođenja obitelj se preselila na obiteljsko imanje Golubovec u okolici Krapine, gdje je Marijin otac postao upravitelj vlastelinstva baruna Geze Raucha koji je bio kum hrvatsko-ugarskog bana Khuena Hédervárya. Prvu privatnu poduku Marija je imala na mađarskom jeziku zajedno s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu, dok je višu djevojačku školu završila kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Iako je bila natprosječno darovita, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje, premda je Rauch predložio da je o svom trošku školuje u Švicarskoj. No, roditelji su odlučili drukčije i udali je za mađarskog željezničarskog činovnika, Mariji potpuno nepoznatog čovjeka. Nakon sklapanja braka, Marija je sa svojim novopečenim suprugom otišla živjeti u Mađarsku. Dogovoreni brak tragično je okončan jer je Marija doživjela živčani slom i nakon tri godine pobjegla od muža prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a zatim u Zagreb. Upravo ovdje započinje zaplet i vrhunac njezina života.

U Zagrebu Marija, pod pseudonimom „Zagorka“ (zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka), započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neuobičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom Egy Percz (mađ. jedan časak) objavila je 1876. u listu Obzor.

Život joj tada počinje turbulentnim i trnovitim putem. Mukotrpno napreduje od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke koja izvješćuje o svim važnijim zbivanjima u regiji. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije Obzora kao referentica za mađarsko – hrvatsku politiku. Dobiva i vlastitu sobu, ali samo zato da je netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio jer je tada bilo gotovo nezamislivo da u novinama piše žena. Iako je mogla pisati o čemu god je htjela, nije se smjela potpisati svojim imenom. Takvo omalovažavanje ljutilo je Zagorku koja se čitav život borila protiv takvih predrasuda.

Za vrijeme rada u Obzoru izvještavala je o političkim zbivanjima, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvještavala iz Hrvatskog sabora. Suprotstavljala se mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske te čak jedno vrijeme imala priliku i sama uređivati novine pri čemu je pokazala zadivljujuću inteligenciju i energiju. Od 1903. počinje predvoditi prve ženske prosvjede u Zagrebu, istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene. Pisala je i polemičke tekstove u kojima se zalagala za ravnopravnost žena i ženskih prava – pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu. Osim njezina zalaganja za nacionalnu neovisnost, borila se i za socijalnu jednakost, a njezin feministički angažman postao sve važniji. Njezini romani, na kraju krajeva, trebali su „probuditi borbenost u ženskoj duši“.

Od onog trenutka kad je čula nepovoljnu reakciju predstavnika tiskare Obzora, citiram: „Novinarsko je zvanje isključivo muško, a Vi baš ni po čemu nemate sposobnosti za to. Tko hoće pisati u Obzoru mora biti netko!“, Zagorka se cijeloga života žestoko borila dokazati kako ona uistinu jest netko. Upravo je ona pokrenula prve listove namijenjene isključivo ženama u Hrvatskoj – Ženski list (1925.-1938.) i Hrvaticu, aktivno ih uređujući. Unatoč tome, stalno je bila izložena poniženjima iako je kod čitateljstva bila veoma popularna.

Pri pisanju je pokazivala iznimnu vještinu fabuliranja zbog koje se smatra prvom hrvatskom autoricom literature za mnoštvo. Ispreplićući intrigantne, uglavnom ljubavne zaplete, i nacionalne teme ostvarila je niz feljtonskih romana koji su objavljivani uglavnom kao podlistak Obzora.

Čitatelji su željno iščekivali svaki nastavak Gričke vještice, Plamenih inkvizitora, Gordane, Jadranke, Kćeri Lotrščaka, Kneginje iz Petrinjske ulice i drugih opsežnih romana u kojima je Zagorka stvorila veliku galeriju romanesknih likova. No, kritika je nije cijenila. Njezin feministički angažman izazivao je podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji su je proglasili „luđakinjom” i „muškobanjastom babom” pa se tek danas njezinome djelu daje primjerena pozornost. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama zapisao: „Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas!“

Marija Jurić Zagorka preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine te je pokopana na zagrebačkome Mirogoju odmah desno do crkve Krista Kralja.

 

 

Autorica:

Lea Vukić, 30. studenog 2013.

 

Ažurirala:

Ivana Folo, 1. ožujka 2021.

 

Fotografija:

dnevnik.hr

 

Izvor: 

zagorka.net